Nelson Mandela se na Zapadu najčešće predstavlja kao simbol pomirenja i borbe protiv aparthejda, ali je njegovo političko nasleđe mnogo složenije, smatra libijski akademik, novinar i analitičar Mustafa Feturi. U autorskom tekstu, povodom dana rođenja najpoznatijeg borca protiv režima aparthejda, podseća da je Mandela pre svega bio strateg koji je branio pravo Afrike da samostalno odlučuje o svojim saveznicima i interesima, bez diktata zapadnih sila.
Feturi podseća da je Mandela, nakon izlaska iz zatvora i dolaska na vlast, prve diplomatske posete usmerio ka državama koje su podržavale borbu protiv aparthejda. Tako je već 1990. posetio Libiju, a godinu dana kasnije Kubu, uprkos oštrim kritikama Zapada.
Kao jedan od najvažnijih trenutaka izdvaja televizijski intervju iz 1990. godine, kada je Mandela, odgovarajući na pitanje zašto održava odnose sa Muamerom Gadafijem, Jaserom Arafatom i Fidelom Kastrom, poručio da Zapad nema pravo da Africi određuje ko su joj prijatelji, podsećajući da su upravo ti lideri podržavali borbu protiv aparthejda u vreme kada su zapadne države sarađivale sa tadašnjim južnoafričkim režimom.
Vredi podsetiti i na epizodu iz Mandeline posete Tripoliju 1997. godine, kada je, uprkos sankcijama Zapada protiv Libije, poručio kritičarima njegovih odnosa sa Gadafijem da mogu "da skoče u bazen".
"Ova doktrina beskompromisnog suvereniteta postavila je trajne temelje afričke diplomatije koji su i danas aktuelni. Ističući da nacionalni interes Južne Afrike neće biti diktiran iz zapadnih prestonica niti pod geopolitičkim pritiskom, Mandela je jasno povukao granicu između globalne integracije i diplomatske potčinjenosti. Decenijama kasnije, dok zemlje Globalnog juga sve snažnije ističu svoju nezavisnost u uslovima novog nadmetanja velikih sila, Mandelin otpor ostaje glavna referentna tačka afričkim liderima koji insistiraju na pravu da samostalno upravljaju svojom spoljnom politikom, bez nametanja izbora koji im ne odgovaraju", piše Feturi.
A Mandelina politička zaostavština danas se, ocenjuje, nastavlja kroz delovanje predsednika Južne Afrike Sirila Ramafose, koji je odbacio američke kritike povodom agrarne reforme i tvrdnji o "genocidu nad belcima", kao i kroz odbijanje pojedinih afričkih država da prihvate sporazume koji bi američku zdravstvenu pomoć uslovili pristupom strateškim mineralima, poput bakra i kobalta.
Feturi ukazuje da Afrika sve češće vodi samostalnu politiku i u međunarodnim krizama. Kao primere navodi protivljenje Afričke unije zapadnoj vojnoj intervenciji u Libiji 2011. godine, podršku Južne Afrike tužbi protiv Izraela pred Međunarodnim sudom pravde, ali i odnos prema sukobu u Ukrajini.
"U skladu sa Mandelinim nasleđem aktivne diplomatije, sedam afričkih država predvođenih Južnom Afrikom pokrenulo je u junu 2023. godine mirovnu inicijativu za Ukrajinu. Delegacija je posetila i Kijev i Sankt Peterburg, predstavivši mirovnu mapu puta i, prema oceni autora, pokazavši da afričke države više ne žele samo da prihvataju mirovne inicijative drugih, već da aktivno učestvuju u njihovom kreiranju", piše Feturi.
Ponovno otkrivanje nasleđa Nelsona Mandele zahteva odbacivanje, kako navodi autor, njegove "ulepšane" slike koju promovišu zapadni komentatori, a koja ga svodi na apolitičnog simbola pomirenja. Umesto toga, potrebno je odati priznanje Mandeli kao pragmatičnom strategu koji je nacionalno dostojanstvo stavljao ispred odobravanja velikih sila.
Posebno mesto u tekstu Feturi daje BRIKS-u. Po njegovom mišljenju, širenje tog bloka predstavlja nastavak Mandeline vizije suverenih partnerstava, jer afričkim državama omogućava izgradnju alternativnih trgovinskih, finansijskih i diplomatskih mehanizama, zajedno sa partnerima poput Rusije, u okviru multipolarnog svetskog poretka.
Kao još jedan primer nove afričke samostalnosti autor navodi zemlje Sahela, koje su proterale Francusku kao nekadašnju kolonijalnu silu, kao i zahtev Afričke unije za stalnim mestom u Savetu bezbednosti UN.
Feturi zaključuje da je Mandelu pogrešno svoditi isključivo na simbol pomirenja, jer njegovo najveće političko nasleđe leži u ideji da Afrika sama bira svoje saveznike, posreduje u međunarodnim krizama i gradi multipolarni svet bez prihvatanja uloge geopolitičkog saveznika bilo kog velikog centra moći.