Dok se zemlje nadmeću oko energetike, trgovinskih puteva i sfera uticaja, jedan diplomatski front otvorio se i oko deserta. Pošto su Turska i Azerbejdžan zajednički podneli zahtev Unesku da baklava bude upisana na listu nematerijalnog kulturnog nasleđa kao njihova tradicionalna poslastica, ispostavilo se da niz zemalja baš ovaj kolač smatraju delom sopstvene tradicije.
Tako je baklava, kolač od tankih kora, orašastih plodova i sirupa, postao mnogo više od poslastice. Jede se od Balkana, preko Bliskog istoka i Kavkaza do centralne Azije. Gotovo svaka zemlja ima svoj recept, ali i svoju verziju istorije. Što ovoj priči daje poseban zaplet.
Pravi diplomatski rat oko baklave počeo je još 2013. godine, kada je Evropska komisija zaštitila "Antep baklavu" iz turskog Gazijantepa kao proizvod sa geografskim poreklom. Od tada se spor ne vodi samo oko ukusa, već i oko prava na istoriju. Turski istoričari tvrde da je moderna baklava nastala u osmanskom Istanbulu. Sa druge strane, grčki naučnici ističu da njeni koreni sežu u vizantijsku kuhinju, dok najmanje još petnaestak zemalja smatra da ima podjednako pravo da ovaj desert naziva svojim.
Da priča nije samo kulinarska, pokazalo se početkom prošle godine kada su grčki poslanici u Evropskom parlamentu podneli prigovor, ističući da Turska i Azerbejdžan kradu, ili rečeno nežnim briselskim rečnikom prisvajaju jelo koje pripada grčkoj tradiciji.
Odgovor Ankare serviran je tokom nedavnog samita NATO-a, na kojem je baklava bila jedan od glavnih deserta na svečanim večerama. I ne samo baklava, Redžep Tajip Erdogan je pred atlantske gurmane izneo niz specijaliteta oko kojih se vode regionalni sporovi i predstavio ih kao deo jedinstvenog turskog kulinarskog nasleđa. Za taj meni, kako navode mediji, vrhunski turski kuvari radili su čak osam meseci u saradnji sa Direkcijom za komunikacije predsednika Turske.
Dok jedni kažu da je cilj "jačanje brenda Turske", drugi se slažu da je Erdogan i predsednik Turske i prvi sultan gastrodiplomatije, koji je u arsenal, uz dronove "barjaktere" i "gumušaj" revolvere", uvrstio i baklavu. Čisto da pokaže da Turska podjednako neguje i tvrdu i meku moć.
Ali ni tužilac ne miruje. To pokazuje primer iz Soluna, gde je jedan restoran zatražio da Unesko prizna tradicionalnu čorbu "patsu" kao autentično grčko jelo čiji koreni sežu do Homera. Turski mediji su odmah uzvratili tvrdnjom da je reč o turskoj čorbi "iškembe", pozivajući se čak i na zapise čuvenog putopisca Evlije Čelebije iz 17. veka.
Za razliku od Grčke, Turska u gastro bitku nije krenula sama, već sa Azerbejdžanom. Tako je političko partnerstvo dve zemlje, koje se već godinama opisuje formulom "jedna nacija – dve države", prošireno i na kulinarsku diplomatiju. A njen ishod biće poznat u decembru kada bi trebalo da stigne odgovor iz Uneska.
Da je ovo vojna analiza, moglo bi se reći da je otvoren novi front koji se ne vodi iz rova, već iz tepsije. Ali jedan deo stručnjaka situaciju je shvatio krajnje ozbiljno i upozorio da je reč je o – gastronacionalimu.
"To je čisto simbolično. Nasleđe je političko sredstvo, to nije tajna. Države ga koriste radi vidljivosti, prestiža i izgradnje identiteta. Drugim rečima, reč je o jeftinom mehanizmu za podsticanje nacionalizma i projektovanje takozvane meke moći", kazale je antropološkinja Kjara Bortoloto iz Francuskog nacionalnog centra za naučna istraživanja.
Stručnjaci za kulturno nasleđe pokušavaju da spuste temperaturu, te podsećaju da Uneskova oznaka ne donosi novac niti garantuje značajnu podršku. Najveća korist je međunarodna vidljivost. Ali upravo je to ono za šta se države i bore.