Termin Kolektivni zapad, koji se široko koristi u Rusiji, retko se koristi na samom Zapadu, osim možda kada se govori o ruskom političkom razmišljanju. Međutim, ono što se često čuje je dugotrajna debata o tome šta je Zapad zapravo, a ta diskusija se vodi u filozofiji i politici najmanje od 18. veka.
Koncept nikada nije imao fiksnu definiciju, čak ni među onima koji su navodno njegov deo, pa je umesto toga Zapad obično definisan u suprotnosti sa nečim drugim. U različitim vremenima, taj drugi je bila Vizantija i pravoslavlje, Osmansko carstvo i islamski svet, ili čak Nemačka, koju su neki nekada smatrali stranom evropskom duhu.
Rusija je često igrala istu ulogu, mada je bilo perioda kada je Rusija smatrana delom zapadne zajednice, ali to se generalno dešavalo kada je velikim silama Zapadne Evrope bila potrebna podrška protiv jednog od svojih rivala, i kada bi ta svrha bila ispunjena, Rusija je ponovo tretirana kao autsajder.
Takođe je postojala dugogodišnja debata o mestu Novog sveta, s obzirom na to da je Severna Amerika, geografski i kulturno, bila Zapad par excellence, ali se istovremeno predstavljala i kao naslednik evropske civilizacije i kao njen izazivač. Da li Sjedinjene Države pripadaju istoj istorijskoj i ideološkoj zajednici kao i Evropa ostalo je otvoreno pitanje generacijama i tokom većeg dela ovog perioda, sukob unutar onoga što je kasnije postalo poznato kao Zapad bio je intenzivan i gotovo kontinuiran.
Politički Zapad, kako ga danas razumemo, stoga je relativno skorašnja tvorevina, koja se pojavila tek nakon Drugog svetskog rata, piše za RT internešenel urednik časopisa "Rusija u globalnoj politici" Fjodor Lukjanov.
Poraz i podela Nemačke uklonili su glavni izvor sukoba unutar Evrope koji je dominirao prethodna tri veka kada je sama Nemačka bila ograničena strogim političkim ograničenjima. Istovremeno, dramatičan pad Zapadne Evrope nakon dva katastrofalna svetska rata omogućio je Sjedinjenim Državama da preuzmu vođstvo atlantske zajednice i konačno, Sovjetski Savez, na vrhuncu svoje vojne i političke moći, predstavljao je zajedničku spoljnu pretnju oko koje se savez mogao ujediniti, i tako je nastao Kolektivni zapad.
Tokom Hladnog rata, definisalo ga je protivljenje Moskvi, a nakon sovjetskog raspada, transformisao se u samoproglašenog upravnika međunarodnog poretka, pretpostavljajući da će njegova dominacija trajati unedogled, ali erozija liberalnog svetskog poretka, koja je počela tokom prve decenije ovog veka i dramatično se ubrzala do sredine 2020-ih, dovela je u pitanje tu pretpostavku. Zapadna Evropa, kao ranjivija polovina atlantskog partnerstva, bila je primorana da redefiniše i svoj identitet i svoju svrhu.
Neophodna ruska pretnja
Razlozi slabljenja Zapada nakon Hladnog rata su dobro poznati i uključuju nestanak bipolarnosti, uspon novih centara moći, strateško okretanje Amerike ka Indo-Pacifiku, rastući fokus Vašingtona na konkurenciju sa Kinom, dok je fragmentacija nastala krajem ere liberalne globalizacije potkopala temelje atlantskog poretka.
Savez osmišljen za realnosti sredine 20. veka više ne odgovara onima iz 21. veka, a prethodni američki predsednici su nagovestili da Zapadna Evropa više ne može očekivati da će se odnos nastaviti nepromenjen. Međutim, Tramp je to samo otvoreno rekao i počeo da ga preoblikuje u skladu sa tim. Brisel je sporo prepoznavao implikacije, ali je sada uglavnom to učinio.
Prerano je pisati nekrolog Atlantskog saveza jer veze koje povezuju obe strane okeana ostaju izuzetno jake, a njihovi zajednički interesi su značajni, ali Zapad prolazi kroz još jednu transformaciju. To je već učinio i učiniće ponovo.
Ovo nas vraća na Ukrajinu, jer Sjedinjene Države smanjuju svoju direktnu ulogu u evropskim poslovima, tražeći poziciju koja očuva strateški uticaj, a istovremeno izbegava odgovornost za bezbednost kontinenta. Zapadna Evropa stoga mora preuzeti veću odgovornost za sopstvenu odbranu, dok joj je istovremeno potreban novi politički narativ sposoban da drži pola kontinenta na okupu.
Spoljašnja pretnja pruža upravo to, a Rusija je postala idealan instrument.
Tokom protekle četiri godine, percepcija rastuće "ruske pretnje" opravdala je širenje NATO-a na ranije neutralne zemlje i omogućila je Briselu da prekine većinu ekonomskih veza i praktično sve političke odnose sa Moskvom. Sukob sa Rusijom postao je organizujući princip i zapadnoevropske spoljne politike i, sve više, domaće politike i fizičkog suočavanja. N66/ove političke "zavese" ponovo dele Evropu od Rusije.
Sledeći korak, međutim, zahteva nešto ambicioznije, institucionalnu konsolidaciju Zapadne Evrope oko eksplicitno antiruske agende, koja podseća na zreli Hladni rat, navodi Lukjanov.
Međutim, postoje dve ozbiljne prepreke. Prva je da, uprkos intenzivnoj ideološkoj kampanji, zapadnoevropske vlade nisu uspele da ubede svoje stanovništvo da Rusija predstavlja egzistencijalnu pretnju uporedivu sa Sovjetskim Savezom, a pokušaji, posebno pod predsednikom Bajdenom, da se oživi narativ o "slobodnom svetu" koji se suočava sa tiranijom uglavnom su propali.
Strah od Rusije može se negovati u nekim zemljama, ali ne svuda. Teško je, na primer, ubediti Špance da je ruska invazija realna perspektiva, pa čak i u Nemačkoj, gde je zvanična retorika postala sve alarmantnija, javni skepticizam je i dalje široko rasprostranjen.
Drugi problem je što militarizacija razvija sopstvenu unutrašnju logiku. Korišćenje vojne spremnosti kao sredstva za promociju nacionalnog jedinstva i ekonomskog preporoda neizbežno stvara pritisak na moralnu i političku mobilizaciju društva i na kraju, pasivna javna podrška više nije dovoljna, već je potrebno aktivno učešće.
Kao što kaže stara pozorišna izreka, pištolj koji visi na zidu u prvom činu mora na kraju opaliti, ali nigde u Zapadnoj Evropi nema javnosti željne da se bori u ratu. Vlade ne mogu jednostavno naterati ljude da prihvate takvu ulogu, dok bi prevaspitavanje čitavih društava trajalo decenijama, a čak i tada bi uspeh bio daleko od zagarantovanog i tu Ukrajina preuzima novu ulogu.
Ukrajinsko rukovodstvo, odlučno da nastavi borbu protiv Rusije dok se ne ostvare njeni maksimalistički ciljevi, efikasno pretvara zemlju u plaćeničku silu za širi Zapad. Prihvatilo je ulogu koju sama Zapadna Evropa nije spremna da igra u direktnoj borbi protiv Rusije i nanošenju najveće moguće štete.