Političke uvrede obično imaju kratak vek – odjeknu, podignu prašinu i već sutra budu zaboravljene. Poneke, međutim, počnu da žive životom kakav joj oni koji su ih izgovorili nisu nameravali.
Ako je neka reč doživela preobražaj onda je to "bubašvaba" – pogrdna etikete prerasla je u simbol otpora, a potom se sa društvenih mreža izlila na ulice Nju Delhija.
Sve je počelo kada je predsednik Vrhovnog suda Indije Surija Kant "bubašvabama" nazvao mlade nezadovoljne poništavanjem rezultata prijemnog ispita za medicinske fakultete nakon curenja zadataka. Umesto da uvredu odbace, studenti su je prisvojili: mreže su preplavili mimovi i ilustracije bubašvaba, isti motiv osvanuo je na protestima, a sebe su ironično prozvali "Pokretom bubašvaba".
Samo tri dana nakon poništavanja rezultata, "Partija bubašvaba" otvorila je profil na Instagramu, koji je za pet dana dostigao 20 miliona pratilaca – više od vladajuće i opozicionih stranaka. To objašnjava i činjenica da ulog nije bio mali: 2,2 miliona kandidata borilo se za oko 137.000 mesta na studijama medicine, pa je poništavanje ispita za mnoge značilo rušenje godina priprema i porodičnih odricanja. Indijski mediji izveštavaju da 11 kandidata nije izdržalo pritisak i da su izvršili samoubistvo.
No, ono što je trebalo da bude uvreda postalo zajednički identitet protesta. "Bubašvabe" su na kraju izdejstvovale ostavku ministra prosvete Darmendre Pradana, dok je premijer Narendra Modi obećao reformu sistema prijemnih ispita.
Od onih "bez kratkih pantalona" do "vreće bednika"
Indija je, tako, proteklih nedelja podsetila na jedan stari politički paradoks: uvreda prestaje da bude oružje onog trenutka kada je oni kojima je namenjena prisvoje. Reč smišljena da ponizi tada može da postane znak pripadnosti, a pogrdna etiketa – gorivo političkog pokreta.
Više od dva veka ranije, u revolucionarnom Parizu, jedna druga uvreda prošla je gotovo isti put – od podsmeha protivnika do imena čitavog političkog pokreta.
Bili su to sankiloti, doslovno "oni bez kratkih pantalona". Naziv je u početku bio pogrdan: francuska aristokratija njime je ismevala pripadnike nižih gradskih slojeva koji su, za razliku od imućnih muškaraca u svilenim pantalonama do kolena, nosili obične, duge pantalone. Trebalo je da znači otprilike – sirotinja koja nema ni da se obuče kako dolikuje.
A onda su oni kojima je uvreda bila namenjena uradili najopasniju stvar za svaku pogrdnu etiketu – prihvatili su je. I tako je "sankilot" od znaka siromaštva postao znak političkog identiteta, a duge pantalone simbol pripadnosti revolucionarnom narodu nasuprot privilegovanim klasama. Do 1792. sankiloti su već predstavljali jednu od najmoćnijih političkih sila na ulicama Pariza, a njihova podrška postala je važna i za uspon jakobinaca.
Uvreda je, dakle, promenila vlasnika. Oni koji su je smislili izgubili su moć da njome ponižavaju onog trenutka kada su je poniženi pretvorili u ime kojim su sami sebe nazivali.
Sličan preobražaj, samo s druge strane Atlantika, doživeli su i Jenkiji. Uoči Američke revolucije Britanci su američke koloniste ismevali pesmom "Yankee Doodle". Nije to bio naročito suptilan podsmeh: "doodle" je označavao budalu ili prostaka, a pesma je kolonijalne vojnike predstavljala kao neotesane provincijalce nedorasle britanskoj vojsci. Britanski vojnici svirali su je čak i dok su 1775. marširali ka Leksingtonu i Konkordu, upravo da bi im se narugali.
A onda se dogodilo ono što se sa uvredama ponekad događa – promenila je stranu. Američki pobunjenici počeli su sami da je pevaju. Prema predanju, već posle sukoba kod Leksingtona i Konkorda pevali su je dok su Britance potiskivali nazad prema Bostonu. Do 1777. nekadašnja britanska rugalica postala je nezvanična himna pobunjene Amerike.
Britanci su, drugim rečima, pokušali da od Jenkija naprave karikaturu, a Amerikanci su od te karikature napravili identitet. Ono što je trebalo da znači "provincijalac" i "prostak" postalo je ime koje se nosilo sa ponosom. Tako je uvreda i u ovom slučaju izgubila oštricu.
Ali nikada više i jače se nije vređalo nego danas. Hilari Klinton je tokom predsedničke kampanje 2016. pristalice Donalda Trampa nazvala "šakom bednika" ("basket of deplorables"), i u nju smestila rasiste, homofobe, ksenofobe, islamofobe, dodajući da su neki od njih "nepopravljivi".
Uvreda nije ostala samo u "šaci" Klintonove. Trampove pristalice gotovo odmah su je prisvojile: na mitinzima su se pojavili majice, transparentni i bedževi sa natpisom "deplorable" (bednici). Ono što je Klintonova zamislila kao osudu Trampovog biračkog tela, njegova kampanja pretvorila je u dokaz prezira političke elite prema običnim Amerikancima.
"Deplorable" se na srpskom kaže "ćaci"
A upravo tu, na terenu na kojem uvreda prestaje da bude samo reč i postaje oznaka čitave grupe, američka priča počinje neobično da liči na srpsku. Početkom 2025. i Srbija je dobila svoje "bednike" – "ćacije".
Jednog jutra, dok su studentske blokade i protesti posle pada nadstrešnice bili u punom jeku, a podele na one koji ih podržavaju i one koji im se protive sve dublje, na ulazu u novosadsku Gimnaziju "Jovan Jovanović Zmaj" osvanuo je grafit "Ćaci u škole". Poenta podsmeha bila je da se protivnici blokada predstave kao nepismeni, oni koji ne razlikuju "đ" od "ć", neobrazovani, glupi i poslušni vlasti, podrugljiva suprotnost studentima u blokadi.
"Valjda što sam rođena u Sarajevu, reč 'ćaci' asocirala me odmah na reč 'papci'. Pre poslednjeg rata, 'papcima' smo zvali 'prostačine seljačine', oni koji ne spadaju u gradsku elitu. U ratu je to brzo postala uvreda namenjena samo Srbima, onim koji nisu na vreme napustili grad već su tamo živeli u strahu od granata i besne 'raje'. Vređanje Srba da su 'papci' mnogo se dopalo i stranim novinarima, ali je pre odmoglo nego pomoglo muslimanskim ratnim ciljevima. I urbani Srbi brzo su shvatili da su za Muslimane svi Srbi 'papci', dakle neprijatelji, što je samo pospešilo konačnu konsolidaciju srpskih redova. Većinski muslimanski narod time je sebi pucao u stopalo, a Bosna je ostala podeljena. Slično biva i sa uvredom 'ćaci', koja je bila zabavna dok pola Srbije nije shvatilo da se odnosi na sve njene građane koji nisu aktivni ili pasivni 'blokaderi'", kaže za RT Balkan Ljiljana Smajlović, novinar i autor emisije "Relativizacija".
Politički dometi uvrede
Srpski slučaj, međutim, ima još jednu epizodu – oni koji su sebe nazvali "studentima u blokadi" i blokade pretvorili u glavni oblik političke borbe negoduju zbog naziva "blokaderi".
"Ljudi koji druge zovu 'ćacijima' sa namerom da ih uvrede, sada pretenduju da zabrane upotrebu reči 'blokader' na svoj račun. To me zabavlja, prvo zato što je to uzaludan posao, i drugo zato što je sjajna ilustracija prave prirode građanske 'pobune' u Srbiji. Blokaderi hoće da su pobunjeni Univerzitet, blokaderski novinari hoće da su pobunjena javnost, a cela opozicija da je 'pobunjena Srbija'. A evo šta je njen kredo: Nismo isto. Vi ste zlo, a mi smo dobro. Na nas niko ne sme da primenjuje naša sopstvena pravila. Mi možemo da vređamo vas, ali vi nas ne smete ni da precizno opišete. Mi smo ti koji vređamo, vi ste ti koji primate uvrede i ne smete da odgovarate. To je zato što smo mi elita, a vi – ćaci. Nama je namenjena buduća vlast, a vama – katran i perje, lustracija i zatvor. Lepo je smišljeno, ali proizvodi kontraefekat. Upozorava tihu većinu da samo sebi želite dobro i da ste potencijalna opasnost i po njene interese", kaže Ljiljana Smajlović i dodaje da "zalud tvrde da ih vređa to što se neko usudio da 'studente u blokadi' naziva blokaderima, jer je ta reč pre opisna i precizna nego uvredljiva".
"Ćacizacijom" možda je učinjena i usluga vlasti. Ako se pod istu pogrdnu etiketu stave ne samo funkcioneri i aktivisti SNS-a, već praktično svako ko ne podržava proteste ili opoziciju, vlast dobija priliku da mnogo širem delu društva poruči da se politički sukob više ne vodi samo oko toga ko će vladati Srbijom, već i oko toga ko će posle promene vlasti biti prezren, marginalizovan ili proglašen nepoželjnim.
Zato će pravi politički domet "ćacija" biti moguće izmeriti tek na izborima. Tada će se videti da li je uvreda više mobilisala one koji su je smislili ili one kojima je bila namenjena. I da li je, pokušavajući da obeleži protivnika, opozicioni deo javnosti nehotice pomogao vlasti da od tog protivnika napravi politički identitet.