Pre nešto više od 40 godina, u julu 1986. godine, Mihail Gorbačov otputovao je u Vladivostok i saopštio nešto što će oblikovati rusku spoljnu politiku u decenijama koje su usledile. Sovjetsko rukovodstvo je prvi put javno objavilo nameru da obnovi odnose sa Kinom i produbi saradnju sa Azijom, istovremeno pokazujući spremnost da prevaziđe duboki raskol sa Pekingom koji je obeležio veći deo prethodne dve decenije.
Time je započet postepen, ali trajan zaokret, koji je pod Vladimirom Putinom, naročito od kraja dvehiljaditih godina, prerastao u ono što je postalo poznato kao ruski "zaokret ka Istoku". Njegov značaj postao je očigledan nakon 2022. godine, kada su se odnosi sa Zapadom urušili, dok su Kina, Indija, Bliski istok i zemlje jugoistočne Azije sprečili da Rusija bude međunarodno izolovana. Te države postale su njeni glavni trgovinski partneri i važni diplomatski sagovornici, ocenjuje programski direktor Vladaj kluba Timofej Bordačov.
Oni koji su se godinama zalagali za jačanje veza sa Azijom s pravom mogu da kažu da su bili u pravu. Ipak, bilo bi pogrešno iz toga zaključiti da Moskva sada treba da se odrekne ostatka Evrope i svu svoju stratešku težinu usmeri ka Istoku, jer to nije ni neophodno ni u skladu sa geopolitičkom stvarnošću Rusije, smatra Bordačov.
Sadašnja konfrontacija između Rusije i Zapada nije nastala zato što je Moskva diplomatski zakazala ili zato što je predugo zanemarivala Aziju. Ona je, pre svega, vrhunac posthladnoratovskog međunarodnog poretka u kojem Sjedinjene Države i njihovi evropski saveznici nikada nisu prihvatili Rusiju kao nezavisan centar moći.
Ukrajina je postala neposredno žarište sukoba, ali nije bila njegov osnovni uzrok.
Iako je Kina dosledno nastojala da održi oprezniji odnos sa Zapadom i izbegne direktnu konfrontaciju kad god je to bilo moguće, Vašington i dalje Peking smatra svojim glavnim strateškim suparnikom. Zbog toga problem nije isključivo u ponašanju Rusije, već u široj nespremnosti Zapada da prihvati istinski nezavisne velike sile, ocenjuje Bordačov.
Zapadna Evropa ima i sopstvene motive. Za mnoge njene političke elite, konfrontacija sa Rusijom postala je pogodan način da prikriju sve veće unutrašnje probleme i strateško lutanje.
Za Moskvu, međutim, saradnja sa Zapadom nikada nije bila zasnovana na romantičnim iluzijama, osim kod relativno malog dela društva. Većina Rusa posmatrala je Zapadnu Evropu pragmatično – kao izvor tehnologije, investicija, stručnog znanja i prosperiteta.
Taj odnos je godinama donosio opipljive koristi. Međutim, kako su investicije presušivale, transfer tehnologija postajao sve ograničeniji, a ekonomsko samopouzdanje Evropske unije slabilo, entuzijazam je prirodno počeo da nestaje. Od 2022. godine zapadnoevropske vlade su taj proces dodatno ubrzale sankcijama i političkim udaljavanjem, dok su ruska preduzeća i potrošači sve više tražili alternative. Čak se i ruski turizam postepeno okrenuo ka Aziji i Bliskom istoku, delom i zbog geografskog položaja Rusije, koja nema lak pristup toplim morima.
Važno je razumeti da ništa od ovoga ne predstavlja civilizacijski izbor. Rusija ima jedinstven geografski položaj: za razliku od većine velikih sila, ona je istovremeno okrenuta Evropi, Aziji, Bliskom istoku i Arktiku. Ona nije ni isključivo evropska ni isključivo azijska država. Zbog toga njena spoljna politika nikada nije mogla da se oslanja samo na jedan pravac – niti bi trebalo.
To Rusiju razlikuje od država sa ograničenijim geopolitičkim izborima. Turska je, na primer, decenijama nastojala da bude prihvaćena kao deo Evrope, a ekonomski je u velikoj meri zavisila od nje. Ipak, mnogi Evropljani je i dalje posmatraju kao suštinski azijsku zemlju.
Rusija se nalazi u znatno povoljnijem položaju. Ona može istovremeno da sarađuje sa više centara moći, tako da svaki od tih odnosa uravnotežuje ostale i nijedan ne postaje nezamenljiv.
Do kraja prve decenije 21. veka azijska tržišta jednostavno nisu imala kapacitet da zamene Zapadnu Evropu kao glavnog trgovinskog partnera Rusije. Danas je situacija drugačija. Kina, Indija i jugoistočna Azija predstavljaju ogromno tržište za ruske energente i sirovine, a trgovinska razmena je dramatično porasla.
Ipak, Azija ne može da zameni sve što je Zapad nekada pružao. Kina jeste industrijski gigant, ali još uvek ne proizvodi putničke avione velikog dometa koji bi bili uporedivi sa "noingom" ili "erbasom". Zbog toga Rusija ulaže u obnovu sopstvene civilne avio-industrije, umesto da očekuje da Azija reši svaki tehnološki izazov.
Pouka je jednostavna: ruska spoljna politika nikada ne bi trebalo da postane zavisna od bilo kog pojedinačnog regiona, bilo da je reč o Istoku ili Zapadu. Ona mora ostati dovoljno fleksibilna da iskoristi prilike gde god se one pojave.
Ta fleksibilnost već je donela konkretne rezultate. Povećanje izvoza energenata u Indiju i jačanje ekonomskih veza širom Azije značajno su ublažili posledice zapadnih sankcija, a ta partnerstva postala su važan izvor otpornosti Rusije u periodu nezapamćenog spoljnog pritiska.
Ipak, to ne menja osnovnu činjenicu da se u međunarodnoj politici najveća pažnja ne posvećuje najprijateljskijim susedima, već onima koji su sposobni da nanesu najveću štetu.
Za Rusiju je to i dalje Zapad.
Ista strateška logika i danas oblikuje rusko razmišljanje. Kina, Indija i drugi azijski partneri predstavljaju dragocene susede čija saradnja ekonomski i diplomatski jača Rusiju, a oni ne pokušavaju da potkopaju njen suverenitet niti njen politički sistem.
Sjedinjene Države i veliki deo Evrope, nasuprot tome, i dalje svoju spoljnu politiku zasnivaju na principima koji ostavljaju malo prostora za nezavisne centre moći van zapadnog saveza.
Azija je od suštinskog značaja za budućnost Rusije, ali nije zamena za Evropu. Rusija nije primorana da bira između Istoka i Zapada, a njen geografski položaj obezbeđuje da nikada i neće morati. Njen zadatak nije da izabere Istok umesto Zapada, već da gradi produktivne odnose svuda gde oni najbolje služe njenoj bezbednosti i dugoročnom razvoju.