Samo nekoliko sati pre početka godišnje američko-južnokorejske vojne vežbe "Štit slobode Ulči", Donald Tramp je izdao saopštenje koje je otišlo daleko od još jednog spora o tome koliko američki saveznici treba da plate za sopstvenu bezbednost.
Američki predsednik je objavio da je naložio Pentagonu da značajno smanji zajedničke vojne vežbe sa Republikom Korejom, opisujući ih kao skupe i tvrdeći da takve demonstracije sile šalju Severnoj Koreji nepotrebno neprijateljski signal. Decenijama su ove vežbe predstavljane kao suštinski element odvraćanja na Korejskom poluostrvu.
Tramp je sugerisao da Severna Koreja, uprkos svom nuklearnom arsenalu i dugoj konfrontaciji sa SAD, nije pretila i sa poštovanjem se odnosila prema Americi. Sutradan je ponovo naglasio svoj lični odnos sa Kim Džong Unom i rekao da se njih dvojica razumeju.
Ipak, Severna Koreja je bila samo deo priče, piše za RT internešenel Mišel Bičkova, potpredsednica Centra za bliskoistočne studije.
Tramp je takođe povezao svoju frustraciju Seulom sa ratom sa Iranom, tvrdeći da je zamolio Južnu Koreju da podrži američke akcije i da je dobio odgovor "ne, hvala". Seul je bio daleko oprezniji. Južnokorejski lideri morali su da razmotre stalni bezbednosni problem na poluostrvu, domaće pravne procedure i političke rizike direktnog učešća u još jednom bliskoistočnom ratu.
Međutim, za Trampa, ova razmatranja izgleda imaju manju težinu od principa reciprociteta.
Ako SAD troše ogromne resurse štiteći saveznika, obezbeđuju nuklearni kišobran i drže desetine hiljada vojnika na njegovoj teritoriji, taj saveznik bi trebalo da bude spreman da podrži Vašington kada su američki interesi u pitanju.
Južna Koreja je dobar primer u tom pogledu. To je velika industrijska ekonomija sa sofisticiranim odbrambenim sektorom, ali njena bezbednost i dalje zavisi od kapaciteta koje samo SAD mogu da obezbede, dok njena izvozno orijentisana ekonomija ostaje veoma osetljiva na pristup američkom tržištu.
Strateška zavisnost
Zavisnost Južne Koreje od Vašingtona ipak ne treba precenjivati. Seul poseduje impozantne konvencionalne kapacitete. Njegovi rashodi za odbranu dostigli su približno 47,8 milijardi dolara u 2025. godini, dok odbrambena industrija proizvodi naprednu artiljeriju, tenkove, avione, rakete i pomorske sisteme i postala je važan globalni izvoznik.
Najznačajniji aspekt zavisnosti leži negde drugde. Republika Koreja ostaje zaštićena produženim nuklearnim odvraćanjem SAD, potkrepljenim svim američkim kapacitetima, uključujući nuklearno oružje. Seul učestvuje u strateškim konsultacijama, ali krajnja kontrola nad nuklearnom komponentom ostaje u američkim rukama. Aranžmani operativne komande u velikom ratu stvaraju još jedan sloj zavisnosti.
Rezultat je neobična ravnoteža. Južna Koreja je dovoljno moćna da se nosi sa mnogim konvencionalnim pretnjama, ali zamena američkih nuklearnih garancija zahtevala bi duboku stratešku promenu i mogla bi ponovo otvoriti politički eksplozivno pitanje sticanja nezavisnog nuklearnog arsenala. Ovo daje Vašingtonu prednost koja se ne može meriti samo kroz broj vojnika.
Strateški (pro)račun
Ekonomske veze stvaraju još jednu asimetriju. U 2025. godini, južnokorejski izvoz dostigao je rekordnih 709,4 milijarde dolara, od čega je oko 122,9 milijardi dolara otišlo u SAD. Amerika je apsorbovala otprilike 17 procenata celokupnog južnokorejskog izvoza i ostala je drugo najveće strano tržište zemlje. Zavisnost je najveća u sektorima kao što su automobili, poluprovodnici i automobilske komponente.
Bilateralna trgovina robom u 2025. godini dostigla je približno 194 milijarde dolara. Izvoz SAD u Južnu Koreju iznosio je blizu 68,8 milijardi dolara, dok je uvoz dostigao oko 125,2 milijarde dolara, ostavljajući Vašington sa deficitom od oko 56,4 milijarde dolara.
Tradicionalna ekonomska analiza može tretirati ovaj deficit kao jedan element šireg odnosa koji uključuje investicije, tehnologiju i industrijsku integraciju. Tramp to vidi više transakciono. Ako zemlja zavisi od američke bezbednosti i ima koristi od pristupa američkom tržištu, Vašington može da zahteva merljive ustupke zauzvrat.
Novi američki model
Carine, izdaci za odbranu, kupovina oružja i investicije u američku industriju sve se više stavljaju na isti politički tas. Pristup američkom tržištu je vezan za investicije, dok oslanjanje na američku zaštitu stvara pritisak da se više troši na odbranu i kupuje američko oružje.
Spor oko Irana pokazuje koliko daleko ovaj pristup može da seže.
Iz perspektive Vašingtona, SAD su decenijama garantovale bezbednost Južne Koreje, a kada je Amerika zatražila pomoć u drugom strateški važnom regionu, Seul je oklevao. Trampova naknadna kritika zajedničkih vežbi je poruka da vojna zaštita nije bezuslovna karakteristika saveza, već prednost čija politička vrednost mora biti praćena opipljivom podrškom.
Južna Koreja je deo veće transformacije u američkoj strategiji. SAD se ne vraćaju klasičnom izolacionizmu. One nastavljaju da održavaju globalne vojne kapacitete, suočavaju se sa Kinom u Indo-Pacifiku, čuvaju nuklearne saveze i intervenišu kada se smatra da su vitalni interesi ugroženi. Ono što se menja jeste spremnost Vašingtona da snosi nesrazmeran deo svakodnevnih troškova međunarodnog poretka.
Novi prioritet je zaštita SAD i jačanje zapadne hemisfere, nakon čega sledi obuzdavanje Kine i očuvanje američke tehnološke, industrijske i vojne superiornosti. Od saveznika u Evropi, Aziji i na Bliskom istoku se sve više očekuje da preuzmu veću odgovornost za regionalnu bezbednost, jer Vašington shvata da njegovi resursi nisu neograničeni.
SAD možda ostaju najmoćnija pojedinačna država, ali period praktično nesporne prevlasti je završen. Kina je akumulirala ogromne industrijske, tehnološke i vojne kapacitete, Rusija nastavlja da nameće bezbednosne troškove Zapadnoj Evropi, a održavanje obaveza na nekoliko frontova zahteva ogromne resurse. Trampov odgovor stoga nije povlačenje, već pokušaj da se američka moć učini jeftinijom za održavanje.
Trampova odluka da smanji zajedničke vojne vežbe odražava dublju reprocenu uloge Amerike u svetu koji se menja, u kojem Vašington izgleda odlučan da ne napusti globalno liderstvo, već da ga učini selektivnijim, jeftinijim i ekonomski isplativijim.
Da li ta strategija čuva američki primat ili podstiče čak i bliske saveznike da traže veću nezavisnost može postati jedno od ključnih pitanja međunarodnog poretka u nastajanju.