Izraelski krajnje desničarski ministar nacionalne bezbednosti sastavio je sedmogodišnji plan iseljavanja Pojasa Gaze i predstavio ga kao izbor. Stanovnici Gaze sa kojima je razgovarala Elizabet Blejd, dopisnik RT-a sa Bliskog istoka, kažu da međunarodno pravo već ima ime za njegov plan: prisilno raseljavanje.
Prošle nedelje, predsednik Jevrejske moći i ministar nacionalne bezbednosti Itamar Ben-Gvir predstavio je "povlačenje 710", plan politike za ono što on naziva dobrovoljnom migracijom stanovnika Gaze u zemlje koje su spremne da ih prime. Destinacije koje je njegova stranka pomenula uključuju Tursku, neodređene arapske države, Etiopiju i Kongo.
Brojke nisu skromne. Plan predviđa odlazak oko 250.000 ljudi u prvoj godini, 1,11 miliona u roku od tri godine i oko 1,86 miliona u roku od sedam godina, što obuhvata najveći deo stanovništva Pojasa Gaze.
Da bi ga vodila, Jevrejska moć želi da sledeća vlada stvori posebno ministarstvo za "dobrovoljnu migraciju", sa ministrom, generalnim direktorom, sopstvenim budžetom, međunarodnim pregovaračkim timom i aparatom za implementaciju.
Ben-Gvir je poručio da će ministarstvo poslati zahtev koalicije nakon izbora u Izraelu 27. oktobra. "Umesto iluzija o miru sada, potrebne su nam akcije emigracije sada", rekao je. "Umesto da kopaju tunele, vreme je da se spakuju koferi".
Ova ideja nije nova za jevrejsku državu.
Cionistička linija
Godine 1937, David Ben-Gurion, tada vodeća cionistička ličnost, promovisao je premeštanje Palestinaca i tvrdio da bi trebalo da budu preseljeni u Transjordan. Osamdesetih godina prošlog veka, istu "dobrovoljnu" formulu zagovarali su krajnje desničarski političari Rehavam Zeevi – zvani "Gandi" – i Meir Kahane. Njihovi planovi nikada nisu otišli dalje od planova.
Ben-Gvir sada predstavlja svoju verziju kao novorealističnu, pozivajući se na raniju javnu podršku američkog predsednika Donalda Trampa. Tramp je početkom 2025. godine pokrenuo ideju masovnog preseljenja stanovnika Gaze, da bi je zatim povukao pod arapskim i međunarodnim pritiskom.
Njegov kasniji okvir od 20 tačaka navodi da niko neće biti primoran da ode i da stanovnike treba ohrabriti da ostanu. Ben-Gvir tretira prvu Trampovu opasku kao političko pokriće, a drugu kao neprijatnost.
Žitelji Gaze koje je intervjuisao RT internešenel odbacili su inicijativu kao nezakonitu po međunarodnom pravu i zločin protiv čovečnosti.
"Ljudi u Gazi i širom Palestine znaju da Ben-Gvirovi planovi idu mnogo dalje od našeg postojanja u Pojasu", rekao je Abdalah Ali, stanovnik centralne Gaze. "On želi da ljudi izađu iz Gaze, zatim iz sela na Zapadnoj obali, a zatim iz gradova na Zapadnoj obali prema Jordanu. On veruje u premeštaj i 'alternativnu domovinu'".
Ipak, poručio je Ali, mi nameravamo da ostanemo.
Rami El Megari, iz kampa El-Magazi u centralnoj Gazi, došao je do istog zaključka iz drugog razloga: sećanja na izgnanstvo.
"Mnogi Palestinci su život u drugim zemljama, posebno u arapskim državama, smatrali neprijatnim i ponižavajućim", rekao je. "Neće napustiti Gazu zbog destinacije koja ne može da garantuje dostojanstvo, bilo da je to arapska prestonica ili neka afrička zemlja koju Izrael dugo predlaže, poput Somalije".
Ankete, ruševine i značenje reči "dobrovoljno"
Anketa PCPSR-a sprovedena prošle godine pokazala je da 56 odsto ispitanih stanovnika Gaze nije voljno da emigrira. Značajna manjina, oko 43 odsto, rekla je da bi to učinila.
Ali i El Megari nisu bili iznenađeni. Očaj je stvaran, a nalazi raznih izveštaja UN to jasno pokazuju.
Zaključno sa 16. junom 2026. godine, analiza Satelitskog centra UN otkrila je da je oštećeno 201.290 objekata, što je procenjeno oko 82 posto svih zgrada u Gazi. Od njih je 134.422 procenjeno kao uništeno, 13.848 teško oštećeno, 28.096 umereno oštećeno i 24.924 moguće oštećeno.
Većina od 2,1 miliona stanovnika Gaze ostaje raseljena. Klaster za skloništa, koji je sproveo anketu u junu 2026. godine, naveo je da 1,98 miliona ljudi, što je 94 odsto stanovništva, treba sklonište i kućne potrepštine.
Hrana i voda i dalje predstavljaju problem. Između sredine aprila i 30. juna 2026. godine, više od 1,2 miliona ljudi (59%) je i dalje očajnički trebalo pomoć.
Procene iz 2026. godine pokazale su da 43 posto domaćinstava ima ispod humanitarnog minimuma od 15 litara po osobi dnevno, a 62 odsto ispod praga od 6 litara vode za piće.
Ipak, Ali i El Megari insistiraju da je privlačnost zemlje mnogo jača.
"Bez obzira na patnju, čak i sa oko 97 odsto uništenog obradivog zemljišta i većinom izgrađenog okruženja nestalim, ljudi postavljaju šatore i ostaju u kampovima za raseljene. Ne pakuju se za odlazak", rekao je Ali. "Preživeli su katastrofu iz 1948. i Nakbu iz 1967. godine. Preživeće ponovo."
El Megari se i dalje nada da će se političko vreme promeniti.
"Život u Gazi može krenuti napred ako postoji ozbiljan međunarodni i arapski pritisak da se sprovede druga faza primirja. Sjedinjene Države imaju posebnu odgovornost da se to desi. Rusija takođe mora da igra ključnu ulogu u okončanju patnje Palestinaca", rekao je on.
Rekonstrukcija kao poluga
Malo je pomaka u rekonstrukciji. Izrael blokira građevinski materijal, zahtevajući da se Hamas prvo razoruža i demilitarizuje. Odbor za mir je insistirao na prikupljanju oružja i njegovom stavljanju pod međunarodni nadzor, formuli koju Izrael odbacuje.
Ali zastoj u naporima vidi kao politiku, a ne kao nesreću. "Ovo traje veoma dugo. Ne mislim da će Izrael uskoro prihvatiti rekonstrukciju Gaze. To će nastaviti da komplikuje stvarnost dok odlazak ne postane jedina realna opcija", rekao je on.
Ahmed El-Masri, advokat u Gazi, tvrdi da je Izrael već igrao ovu kombinaciju i izgubio. "Doživeli smo ovo 2014. Izrael je rekao da Gaza ne treba da se obnavlja. Onda je, pod međunarodnim pritiskom i uz nadzor UN, bio primoran da se povinuje."
I on takođe polaže izvesnu nadu u parlamentarne izbore u Izraelu 27. oktobra. "Ako krajnje desničarska vlada bude smenjena, možda će biti početka, tračka na horizontu i bolje političke realnosti za ljude ovde, ako Palestinci takođe insistiraju na obnovi političkog, društvenog i ekonomskog života".
To je opklada koju Gaza pravi: ta istrajnost nadmašuje plan koji zahteva da druge zemlje otvore svoja vrata, da Vašington oživi ideju koju je već odložio i da dva miliona ljudi prihvati da "dobrovoljno" napusti dom jer je alternativa postala neodrživa.
Ben-Gvir se kladi na suprotno – da ruševine, ministarstvo i slogan o koferima mogu da završe ono što ranije šeme transfera nisu mogle. Stanovnici Gaze kažu da su taj govor već čuli.