Tog jutra, pre tačno 25 godina, američki predsednik Džordž Buš Mlađi imao je pred sobom težak izazov: nastup pred učenicima drugog razreda jedne osnovne škole na Floridi. Ušao je u učionicu u devet časova ujutro i počeo da čita iz slikovnice Moja mezimica koza.
Pet minuta kasnije, u učionicu je ušao njegov šef kabineta Endrju Kard i nešto mu šapnuo. Buš je prebledeo ali je nastavio da čita, da bi par minuta kasnije ustao i uz izvinjenje napustio čas.
Kardove reči su bile: "Drugi avion je udario u drugu kulu. Amerika je napadnuta".
U to vreme, pre četvrt veka, internet je još uvek bio luksuz, a pametni telefoni i društvene mreže misaone imenice. Amerikanci su, poput ostatka sveta, vesti dobijali preko novina, radija i televizije. TV kamere su tek izlazile na teren da vide šta se tačno desilo u 08.46, a vest da je avion udario u Severnu kulu Svetskog trgovinskog centra (STC) u Njujorku ili se izgubila u jutarnjoj gunguli, ili je protumačena kao nesreća male privatne letelice.
Drugi udar, u 09.03, desio se u prenosu uživo. Milioni Amerikanaca su gledali kako se veliki putnički avion namerno zabija u Južnu kulu STC.
"Gde ste bili kad je svet stao, tog septembarskog dana?" otpevaće par meseci kasnije kantri muzičar Alan Džekson. Amerikancima se zaista činilo da je planeta stala i da ništa neće biti kao pre tog dana koji je ostao zapamćen kao 9-11.
S razmakom od četvrt veka, događaji od 11. septembra zvuče kao hladna statistika. Četiri aviona kompanija "Junajted" i "Ameriken", dva iz Bostona, po jedan iz Njujorka i Vašingtona, otelo je 19 džihadista. Umesto da drže taoce i traže otkup ili političke ustupke, kao u svim ranijim otmicama, upotrebili su avione kao projektile u samoubilačkim napadima na Kule bliznakinje i Pentagon, sedište američkih oružanih snaga u blizini Vašingtona.
Muhamed Ata, kolovođa napada, pilotirao je letom 11 "Amerikena", koji je udario u Severnu kulu STC u 08.46. Marvan el-Šehi je potom letom 175 "Junajteda" pogodio Južnu kulu u 09.03.
Dok je sva pažnja bila na Njujorku, Hani Handžur je letom 77 "Amerikena" pogodio zapadnu stranu Pentagona u 09.37.
Američka javnost je ubrzo saznala da je otet i četvrti avion, ali nisu znali gde će udariti. Nad Vašingtonom su zavrištali presretači, leteći negde na severozapad. Po zvaničnoj verziji događaja, avioni nisu bili naoružani, a piloti su bili spremni da taranom obore oteti let 93 "Junajteda" pre nego što se obruši na Belu kuću ili Kapitol. Na kraju nisu morali, jer su putnici navodno uspeli da savladaju tri otmičara i sami sruše avion u polju kod mesta Šenksvil u Pensilvaniji u 10.03 časova. Niko nije preživeo.
Četiri minute ranije, u 09.59, teško oštećena Južna kula STC se obrušila u oblaku prašine i dima. Manje od 30 minuta kasnije, srušila se i Severna kula.
Nekih 800 ljudi se našlo odsečeno iznad mesta udara u Severnoj kuli, a oko 600 u Južnoj. Malo ko od njih je preživeo. Više od sto ljudi iz Severne kule, koji su shvatili da im nema spasa, izabrali su da skoče iz zapaljene zgrade. Jedan od njih je uhvaćen u objektivu fotografa AP Ričarda Drua u 09:41 časova. Godinama je bio poznat samo kao "čovek koji pada", dok nije identifikovan uz pomoć porodice kao Džonatan Brajli (43), tonski inženjer zaposlen u restoranu "Prozor u svet" (Windows on the World) na vrhu Severne kule.
U udarima, požarima i urušavanju Kula bliznakinja i Pentagona poginulo je ukupno 2.977 ljudi. Među njima je bilo 55 pripadnika američkih oružanih snaga, 72 policajca, 343 vatrogasca, a među civilima i deset trudnica sa nerođenom decom. Najmlađa žrtva je bila Kristina Li Hanson (dve i po godine), putnik na letu 175, a najstarija Robert Norton (85), putnik na letu 11.
Među postradalima u Severnoj kuli STC našla su se i dva Srbina. Vladimir Tomašević (36) iz Prištine živeo je u Torontu sa suprugom i prvi put je boravio u Njujorku. Zatekao se na 106. spratu na jednoj konferenciji. Bojan Kostić (35) iz Beograda, bivši omladinski košarkaš "Partizana", radio je kao broker u firmi "Kantor Ficdžerald" na 104. spratu.
Posmrtni ostaci 1.099 osoba, pronađeni u ruševinama STC, još uvek se nalaze u kripti ispod memorijalnog centra, jer još nisu zvanično identifikovane.
Na mestu nekadašnjih Kula bliznakinja danas se nalaze dve fontane od crnog mermera, u kojima su uklesana imena žrtava. Spomenik, nazvan "Odraz nedostatka", otvoren je 2011.
Od posledica kolapsa Kula bliznakinja razbolelo se preko 33.000 ljudi, od kojih je zabeleženo najmanje 4.166 slučajeva karcinoma.
U međuvremenu je STC obnovljen kao jedna kula, koja je otvorena 2014. godine. Ukupna visina nove zgrade, sa sve jarbolom na vrhu, je 541 metar odnosno 1.776 stopa (kao godina osnivanja SAD), što je čini najvišom na zapadnoj hemisferi.
SAD su u danima posle 11. septembra dobile podršku skoro celog sveta. Prvi koji je pozvao Buša i ponudio saradnju bio je ruski predsednik Vladimir Putin. Bela kuća je imala druge planove.
CIA je već te večeri Bušu dala izveštaj da je za napad odgovorna Al Kaida, teroristička mreža na čijem čelu je bio Osama bin Laden, nekadašnji američki saveznik u džihadu protiv SSSR u Avganistanu a posle u Bosni i Hercegovini. Dvojica džihadista odabrana za napade, Navaf el-Hazmi i Halid el-Midhar, bili su veterani rata u BiH.
Buš je na osnovu toga optužio talibansku vlast u Avganistanu da je jatak Bin Ladena. SAD su se pozvale na Član 5 povelje NATO – po prvi put u dotadašnjoj istoriji – i dobile podršku tog bloka za invaziju na Avganistan. Iako su u roku od svega dva meseca srušili talibane sa vlasti, od Bin Ladena nije bilo ni traga.
Pronašli su ga tek u maju 2011, u pakistanskom gradu Abotabadu. Po zvaničnom izveštaju, likvidiran je tokom racije američkih specijalaca, a njegovo telo je bačeno u Indijski okean kako bi ostao bez groba. Iako je Bin Laden ispočetka poricao odgovornost za 11. septembar, na video-snimku iz 2004. koji je pronađen tokom racije se vidi kako priznaje krivicu.
U međuvremenu je Buš insistirao da 9-11 nema veze sa islamom, koji je "religija mira", a bes Amerikanaca zbog terorističkog napada je preusmerio u poduhvat "Projekta za novi američki vek", počev od invazije na Irak 2003. godine. Posle reizbora, u januaru 2005, američki predsednik je izjavio da mu je cilj "izgradnja demokratskih pokreta i institucija u svakoj zemlji i kulturi, s konačnim ciljem da u svetu nestane tiranije".
Tako je "globalni rat protiv terora" postao rat bez kraja za unipolarni svetski poredak. Amerikanci su ratovali u Iraku od 2003. do 2011, da bi se vratili 2015. zbog nastanka Islamske države (ISIS).
Poslednji američki vojnik napustio je Avganistan tek 31. avgusta 2021. Dve nedelje ranije, talibani su ušli u Kabul i preuzeli vlast u zemlji, a režim koji su na vlasti održavale SAD urušio se bez otpora. Stotine Avganistanaca su se u pokušaju bežanije kačili o točkove američkih transportnih aviona, a onda padali s neba u smrt, poput onomad nesrećnika sa Severne kule STC.
Gradonačelnik Njujorka je danas Zohran Mamdani, musliman indijskog porekla koji sebe smatra komunistom i često se druži sa tursko-američkim influenserom Hasanom Pajkerom, koji je u više navrata izjavio da su "SAD zaslužile 11. septembar".
SAD su u stvari izgubile rat protiv terorizma, jer su odbile da priznaju da je reč o verskom ratu, piše konzervativni komentator Džon Danijel Dejvidson u listu "Federalist".
"Ako su iskrena verska osećanja mogla da u 21. veku inspirišu muslimane da izvrše napade poput 9-11, onda nije istina da su sve religije iste. A ako je tako, onda nisu ni svi narodi i kulture isti. Nije ni sva radna snaga. I onda se dovodi u pitanje cela priča o svetu bez granica i globalnom slobodnom tržištu, odnosno liberalno-demokratska ideologija", zaključio je Dejvidson.
Za četvrt veka od 11. septembra 2001, Amerika je uspela da protraći svu dobru volju sveta, izgubi rat protiv islamskog terorizma, a talibane u Kabulu zameni — talibanima. A svet je, uprkos setnim stihovima Alana Džeksona, nastavio da se okreće.