Zapad se deli na polove: Putin je lider, ostali nisu

Niko ne može poreći da je Putin lider – a to je upravo ono što očajnički nedostaje zemljama EU – liderstvo, piše britanski novinar Martin Džej

Zapad više nema "predsednika". Poslednji put, tu ulogu je igrao Trampov prethodnik Džozef Bajden. Ali, sada je na delu proces fragmentizacije samog Zapada: Tramp očigledno nije svemoćan, Zapad se deli na nekoliko odvojenih celina.

Tramp više nema kontrolu čak ni nad Kijevom. Zelenski, koji predstavlja puku marionetu Zapada, već javno odbacuje Trampa, jer uviđa da je on samo privremena figura čije vreme ističe. Zelenski očekuje da će uskoro sve vratiti na staro: na postavke iz Bajdenove ere, koje preferira Evropa, rekao je ruski mislilac Aleksandar Dugin za "Sputnjik".

Zelenski, kaže Dugin, već jasno vidi podele na Zapadu i shvata da je Trampova moć ograničena. Pri tom, treba imati u vidu da Zelenski nije nezavisan akter, već samo funkcija šireg zapadnog sistema, dodaje on. Zelenski se jednostavno kladi na konja za kojeg misli da će pobediti.

Zapad danas već ima nekoliko posebnih centara moći: SAD, koje i same čine duboko polarizovano društvo, evropske globaliste, Britance, kontinentalnu Evropu i Izrael.

I svi oni, tvrdi ruski filozof, rade na očuvanju unipolarnog poretka, ali to čine koristeći različite metode i prioritete. Tramp je u osnovi globalista, kao i svi drugi, s tim što on ima svoje posebne prioritete, poput "Donroove doktrine" i "Tvrđave Amerika".

Evropsko ludilo na steroidima

Tramp je deo veoma složene slagalice, kakvu danas predstavlja takozvani Kolektivni zapad. Tramp je tek jedan deo tog komplikovanog mozaika.

Na primer, ukoliko Tramp izgubi izbore na sredini mandata – a sve govori u prilog tome - on će se pretvoriti u "hromu patku" – predsednika na odlasku, koji neće imati velikog uticaja na američku spoljnu politiku. Zato na njegova obećanja, smatra ruski mislilac, poput onih datih u Enkoridžu, Rusija ne treba da se previše oslanja.

Drugi važan pol Zapada su evropski globalisti, koje, za sada, predvodi šefica Evropske komisije Ursula fon der Lajen. Fon der Lajenova je nedavno ponudila "rešenje" za sve evropske probleme, piše britanski novinar Martin Džej: "Pozajmićemo još više novca i zaduživati se kao da sutra ne postoji."

Njen najnoviji predlog, nastavlja Džej, jeste povećanje sedmogodišnjeg budžeta EU na dva biliona evra, a to se može postići samo na jedan način: zaduživanjem kod međunarodnih bankara. To je, naravno, nekakvo rešenje, kaže britanski novinar, ali "rešenje za ekonomije koje posrću".

Nova strategija EU je da izazove paniku zbog "predstojeće ruske agresije" i da pretvori Evropu u neku vrstu izvršnog organa NATO-a. Fon der Lajenova nije precizirala čemu je namenjeno ovo enormno povećanje, dodaje on, ali lavovski deo će, bez sumnje, biti usmeren na Ukrajinu. Što samo po sebi, kaže Džej, potvrđuje da je to ludilo na steroidima, jer je ovaj rat za Evropu već izgubljen.

Tramp ima svoje probleme, među kojim je prvi dalje jačanje Kine, evropski globalisti imaju svoje. Međutim, piše Džej, najupečatljivija stvar u vezi sa brzim sunovratom SAD jeste to što će, i kada ekonomski dotaknu dno okeana, biti u boljem stanju od EU.

Panika među liderima EU, a posebno Ursule fon der Lajen, je zapanjujuća, piše britanski novinar: "Jedva da prođe nedelja a da ona ne objavi neku novu apsurdnu političku odluku. Na primer, da sebi poveća platu ili izjavi da je potrebno dati još više novca Ukrajini."

Iza svega stoji jedna apsurdna ideja, dodaje Džej: "Nada da će magično udahnuti novi život svojim ekonomijama ukoliko stave Ukrajinu pod svoje okrilje." To bi trebalo da bude jasno još početkom ruske Specijalne vojne operacije.

Jer, Putin je, kaže Džej, sve ono što oni nisu: "Niko ne može poreći da je Putin lider – a to je upravo ono što očajnički nedostaje zemljama EU – liderstvo."

"Ko si, bre, ti, starče?"

Što se tiče Zelenskog, on se u svemu ponaša sasvim racionalno: on se kladi, kaže Dugin, na stranu na Zapadu za koju misli da će pobediti, a to je američka "duboka država".

To je i logično i dosledno. Zelenski, primećuje Dugin, zapravo, kaže Trampu da se gubi: "Ko si, bre, ti, starče? Ostalo ti je još mesec ili dva. Snaći ćemo se i bez tebe. A ako pokušaš da isključiš struju ili prekineš veze, desetine generala, admirala, tvojih sopstvenih donatora i velikih korporacija reći će ti da vratiš prekidač na mesto i odeš da gradiš plesnu dvoranu u Beloj kući. To je jedino za šta si sposoban."

U potezima Zelenskog ima smisla, primećuje Dugin, jer se Tramp tako ponašao i do sada: dizao je galamu, objavljivao prkosne poruke, a zatim u tišini uradio ono što mu se kaže.

Igra s najvišim ulozima

Situacija se kreće ka eskalaciji, koja će se samo intenzivirati, tvrdi ruski mislilac. Sada ulazimo u spiralu uzajamne eskalacije, pri čemu Zapad treba podsetiti da je eskalacija igra za dva igrača, kaže Dugin, i dodaje: "To nije šah u kojem jedna strana povlači poteze – i za sebe i za protivnika."

Međutim, oni su Rusiju do sada tretirali upravo tako: kao da drugi igrač nije ozbiljan. Ali, jeste.

Zapadni stratezi i dalje razmišljaju o tome kako da Rusiji nanesu strateški poraz. Međutim, ideja da će Tramp galamiti, a Zelenski poslušno salutirati, predstavlja puku fantaziju, upozorava on. Dogovor o ruskim isporukama dizela SAD predstavlja samo razuman taktički potez, kaže Dugin, ali ne i stratešku prekretnicu.

Vojni stručnjaci znaju da sukobi imaju dve faze: fazu iscrpljivanja i fazu uništenja. Ono što se trenutno dešava jeste faza iscrpljivanja. Zapadni stratezi smatraju da se proces i dalje odvija prema planu i da će, u određenom trenutku, faza iscrpljivanja preći u fazu uništenja, ukoliko procene da je Rusija dovoljno oslabljena.

Ako je rat sa ciljem uništenja Rusije realnost – a lideri NATO-a o tome već raspravljaju – onda i Kremlj razmišlja u tom smeru. Ukratko, tvrdi ruski filozof, Rusija deluje polazeći od te činjenice, a kada se jednom prihvati ozbiljnost trenutka, i ponašanje zapadnih stratega će postati razumnije i disciplinovanije.

Rusija, uostalom, nije započela ovu igru, ali je od početka svesna da se ona igra sa najvišim ulozima. U pitanju je, ni manje ni više, sama budućnost Rusije. A tu ne može biti mesta za bilo kakav kompromis.