Rat, koji je, u februaru 2022. godine otpočeo u Severnoj Evroaziji – u Ukrajini, ili u onom što smo do sada navikli da nazivamo "Ukrajinom" – da bi se potom ubrzo proširio sve do Zapadne Azije – do Irana, Pojasa Gaze, Libana, Jemena i Saudijske Arabije – promenio je mnogo toga, najpre u našim poimanjima međunarodne politike.
Sjedinjene Američke Države su od Ukrajine pokušale da naprave "anti-Rusiju", koju su uvukle u rat protiv Rusije. Rusija je, prema zamislima zapadnih (NATO) stratega, trebalo da se slomi pod teretom rata i zapadnih "sankcija iz pakla". Ništa od toga se nije dogodilo.
Naprotiv: Rusija u ovom sukobu sada pobeđuje antiruski projekat Kolektivnog zapada.
I to je očigledno svima, osim zapadnim propagandistima, koji i dalje šire lažni narativ o „pat-poziciji“ na ukrajinskom frontu.
Dve sile u opadanju
Međutim, rat koji se trenutno vodi na Bliskom istoku, ogolio je laži liberalnih obećanja o uspostavljanju sveta bez sukoba, haosa i anarhije, piše Pranaj Kumar Šome, analitičar sa Centralnog univerziteta "Mahatma Gandi" u državi Bihar, Indija.
Ovaj rat, koji je pokrenuo američko-izraelski tandem, imao je za cilj da "oslobodi narod Irana od diktatorskog, nelegitimnog režima", nastavlja Šome. Ali ovaj "dvojac", oličen u likovima američkog predsednika Trampa i izraelskog premijera Netanjahua, nije uspeo da ostvari nijedan od tih ciljeva. Umesto zacrtanih ciljeva, dodaje indijski analitičar, ovaj rat je otvorio mnoga druga pitanja, a najvažnije među njima je nadmetanje oko stvaranja novog "zdravog razuma", u smislu teza italijanskog filozofa Antonija Gramšija.
Kako kaže Šome: "Vojna agresija i sankcije više ne mogu služiti kao sredstva za odbranu globalnog konsenzusa, koji ovaj dvojac pokušava da postigne; naprotiv, one svima pokazuju da dve sile u opadanju (SAD i Izrael) pokušavaju da iznude pokornost putem razaranja."
Vratimo se još jednom na Ukrajinu, za koju je, prema rečima američkog predsednika, izvesno da će, ukoliko uopšte preživi, "imati drugačiji oblik".
Nedavno su u Abu Dabiju nastavljeni pregovori između Rusije i Ukrajine, uz posredovanje Amerikanaca. Njihov tok opisao je ukrajinski pregovarač David Arahamija, prema čijim rečima je ova runda pregovora bila jedna od najtežih za kijevsku huntu, jer su Rusi došli s veoma strogim direktivama, "zbog čega je bilo izuzetno teško ublažiti ton razgovora".
Režim u Kijevu je već ranije bio upozoren da će svaka sledeća ponuda Rusije biti teža. Sada su mogli da se u to ponovo uvere. Najvažnija stvar ovde je da je to bio početak pregovora o "novoj evropskoj bezbednosnoj arhitekturi", čiju je neophodnost priznala i američka strana.
Mnogo šire od teritorijalnih pitanja, bio je "spektakularan momenat" kojim su SAD priznale da je neophodna izgradnja nove bezbednosne arhitekture u Evropi o kojoj će se pitati (i) Rusija.
Hod po oštrici noža
Što se tiče rata u Zapadnoj Aziji, piše gepolitičar Pepe Eskobar za sajt "Fondacija strateške kulture", svi mi već dugo hodamo po oštrici noža. Najveća opasnost, nastavlja Eskobar, leži u činjenici da administracija "glavnog sociopate" – Trampa – istovremeno pregovara i otvara vatru.
Istovremeno se puca i pregovara, potpredsednik SAD Džej Di Vens govori o "određenom napretku". Tramp je gromoglasno izjavio da neće nastaviti sa napadima nakon izbora na sredini mandata – iako su svi mehanizmi za sveobuhvatnu zajedničku američko-izraelsku kampanju već spremni; nedostaje još samo konačna odluka.
Admiral Kuper je nedavno izvestio Trampa o opcijama za izvođenje udara u prisustvu svog sekretara za "večne ratove" Hegseta i načelnika Združenog generalštaba Dena Kejna. Naftni šeici iz Zaliva obavešteni su da bi do udara moglo doći odmah nakon američkih srednjoročnih izbora.
Sve se to dešava upravo u trenutku kada je komandant iranske vojske pomenuo "mogućnost preventivnog udara", a u iranskom parlamentu je podneto čak deset predloga za povlačenje iz Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (NPT).
Pregovara se, dakle, i istovremeno puca. Ali, u senci rata ostaje jedno važnije pitanje: "Ne može se dovoljno naglasiti", uočava brazilski geopolitičar, "da su nedavni razgovori, koje je ruski ministar spoljnih poslova Lavrov vodio u Teheranu, bili ključni za definisanje stava Rusije: Zapadnoj Aziji je potrebna nova bezbednosna arhitektura – koncept nedeljive bezbednosti – u kojoj bi učestvovali svi ključni akteri."
Ovo se nadovezuje na ideju o trilateralnom dijalogu u okviru APEK-a, u kojoj bi Rusija, Kina i SAD vodile detaljnu diskusiju o novoj bezbednosnoj arhitekturi. Ovaj sastanak, koji podseća na Jaltu 2.0, trebalo bi da se održi na marginama samita u Šenženu.
Zapadna hegemonija se raspada pred našim očima
Ukratko, nova bezbednosna arhitektura u Evropi i Zapadnoj Aziji znači da se zapadna hegemonija upravo raspada.
Antonio Gramši, italijanski (marksistički) filozof u svom delu "Zatvorske sveske" izneo je tezu da vladajuće klase opstaju na vlasti ne samo putem prinude, koju sprovode institucije političkog društva, poput vojske, policije i pravosuđa, već i tako što obezbeđuju legitimitet vladavine korišćenjem institucija civilnog društva, kao što su obrazovne ustanove, verski objekti, film i masovni mediji.
Na taj način, vladajuća klasa obezbeđuje "dozvolu" da vlada u ime masa. Gramši je takve ideje nazvao "zdravim razumom" na kojima počiva (zapadna) hegemonija. Kada je reč o tekućem ratu, ističe Šome, glavni cilj liberalizma – ostvaren kroz delovanje tandema SAD i Izraela – bio je da, putem neprestane medijske, političke i kulturne kampanje, stvori utisak da je reč o "pravednom ratu". To se postizalo isticanjem iranskih "ekscesa" i navodne ispravnosti liberalnog intervencionizma.
Međutim, vazdušni napad na školu u Minabu, u kojem je poginulo više od stotinu dece, veliki broj civilnih žrtava u vazdušnim operacijama protiv Irana, kao i ogromne civilne žrtve u Pojasu Gaze i u Libanu, pokazao je da je liberalno obećanje o zaštiti civila bilo potpuna laž.
Štaviše, Benjamin Netanjahu označio je "promenu režima" kao jedan od primarnih ciljeva izraelskog rata protiv Irana – oponašajući tako postupke svog najčvršćeg saveznika, Amerike, koja je tokom godina učinila isto brojnim suverenim državama, uključujući i Srbiju/Jugoslaviju.
Organska kriza liberalizma
Ovaj neuspeh u pridobijanju globalne saglasnosti, konstatuje indijski politikolog, označava potpuni slom zapadnog intelektualnog i moralnog vođstva.
Ono što se predstavljalo kao "pravedan rat", tvrdi on, ispostavilo se kao "obična dimna zavesa – pokušaj da se prikrije prava, eksploatatorska priroda liberalizma".
U tom kontekstu, američko-izraelski dvojac suočava se sa onim što je Gramši nazvao "organskom krizom". Ovaj koncept podrazumeva da, kada vladajuća klasa više nije u stanju da održi svoju vlast putem institucija civilnog društva, ona pribegava prinudi, primeni gole sile.
Ova kriza autoriteta otvorila je širok prostor za Globalni jug da pokrene strateški "rat pozicija" – dugotrajnu borbu sa ciljem preuzimanja, demontiranja i, konačno, zamene onih institucija civilnog društva, koje je Zapad koristio za stvaranje saglasnosti za svoju vladavinu.
U tom smislu, naglašava Šome, kroz razvoj alternativnih finansijskih sistema, nezavisnih medijskih mreža, kulturnih institucija i multilateralnih platformi – poput ŠOS-a, BRIKS-a i G77 – Globalni jug uspostavlja kontrahegemoniju.
Kontrahegemonistički projekat odbacuje univerzalističku pretpostavku da liberalni internacionalizam predstavlja univerzalni ljudski napredak. Umesto toga, kontrahegemonija ističe da legitimitet počiva na očuvanju civilizacije, pravu na samoopredeljenje i zaštiti suverene moći odlučivanja.
Nema sumnje da će epoha zapadne hegemonije, koja kulminira krvavim ratovima od Severne Evroazije do Zapadne Azije, biti upamćena kao jedan od najmračnijih perioda ukupne ljudske istorije. Sveta u kojem je jednima, prema rečima bivšeg šefa evropske diplomatije Žozepa Borelja, bila namenjena uloga "rajske bašte". Svim ostalima, uloga us***e trećesvetske rupe.