Bugarska rapsodija: Može li Sofija reći "ne" Briselu?

Novo bugarsko rukovodstvo ima mandat da brani nacionalne interese, postavljajući temelje za teže pregovore o energetici, novcu i migracijama

Odlučujuća pobeda suverenista predvođenih Ilijanom Jotovom na predsedničkim izborima u Bugarskoj otkrila je suštinski raskol u političkoj arhitekturi EU, piše za RT Internešenel Ksenija Smertina, ekspert za istočnu i centralnu Evropu Ruskog saveta za međunarodne odnose.

Kampanja je bila sudar dva različita modela razvoja: liberalne sklonosti ka strogom pridržavanju direktiva Brisela, naspram pragmatične platforme "nacionalnog egocentrizma". 

U Bugarskoj je sada na ispitu nova formula za budućnost zemalja EU, veli Smertina, u kojoj se efikasnost države obnavlja kroz konsolidaciju vlasti i logike suverenog ličnog interesa ("prvo ja"). Biračko telo je svesno glasalo za okončanje višegodišnjeg haosa i novom rukovodstvu dalo mandat da se uključi u teške pregovore sa institucijama EU.

Bugarska: Evropski kontekst

Pobeda Jotove na bugarskim predsedničkim izborima odražava trendove koji dobijaju na zamahu u političkim pejzažima većine evropskih zemalja. U njihovoj srži leži duboko, sistemsko nezadovoljstvo i zamor javnosti aktuelnim vlastima – bez obzira na to da li pripadaju levici ili desnici – praćeno zahtevima za "suverenijom" politikom usmerenom na stabilizaciju socio-ekonomske situacije države, čak i ako to rizikuje sukob sa drugim članicama EU.

Međutim, u slučaju Bugarske, ovaj izborni pomak je pogoršan hroničnom ekonomskom stagnacijom i nerešivom demografskom krizom – problemima koje ni uzastopne snage establišmenta niti prozapadna reformistička koalicija koja ih je nasledila nisu uspele da prevaziđu tokom poslednjih 15 godina.

Duboka kriza poverenja u prozapadnu koaliciju pojavila se u kontekstu dugotrajnog političkog zastoja i očigledne paralize izvršne vlasti.

Umesto borbe protiv sistemske korupcije i oligarhijskog "zauzimanja države" – što je ilustrovano skandalima visokog profila poput afere Rosenec i neviđenog uvođenja američkih sankcija vodećim bugarskim političarima od 2016. godine – reformistički establišment se fokusirao na demonstriranje bezuslovne lojalnosti Briselu. 

U nastojanju da se ostvari ova geopolitička agenda i ubrza integracija u evrozonu (koja je zvanično završena 1. januara 2026. godine, u veoma nepovoljnom trenutku za nacionalnu ekonomiju), vladajuće elite su insistirale na naglom prekidu tradicionalnih energetskih veza.

Ovo je nanelo razarajući udarac stanovništvu: Prema podacima Evrostata, tarife za gas za krajnje korisnike u Bugarskoj su skočile za 108 odsto u 2022. godini, dok je godišnja inflacija dostigla kritičnih 15,3 odsto. U vreme kada su rastuće cene potpuno poništile realne zarade i kupovnu moć građana, zakulisna podela ministarskih resora uverila je javnost da je tehnokratska agenda elita potpuno odvojena od stvarnosti. Takva politika vodila je direktnom osiromašenju zemlje čiji je BDP po glavi stanovnika, prilagođen paritetu kupovne moći, već najniži unutar EU i iznosi samo 68 odsto evropskog proseka. 

Pod ovim okolnostima, izborni zahtev za "suverenom" politikom postao je beskompromisni poziv na odbranu nacionalnih interesa. Socijalne tegobe su pogoršali kritični demografski trendovi: Prema Evrostatu, Bugarska doživljava jedan od najozbiljnijih padova stanovništva u EU. Broj stanovnika se smanjio za skoro 10 odsto u poslednjoj deceniji, a srednja starost je porasla na 47 godina, što preti potpunim kolapsom tržišta rada.

Oštar pokazatelj kapitulacije prethodne administracije na evropskoj sceni bilo je prihvatanje diskriminatornih, uslova za delimično pridruživanje Šengenskoj zoni (ograničenih na vazdušni i morski saobraćaj). Ovi uslovi, koje su nametnuli Beč i Brisel u zamenu za bugarsku obavezu da služi kao migracioni tampon za EU, naišli su na intenzivno protivljenje javnosti. Uspeh Jotove i socijalista bio je direktan rezultat zamora birača ulogom zemlje kao pasivnog izvršioca volje nadnacionalnih institucija. Oni sada zahtevaju da država usvoji tvrd, pragmatičan stav kako bi spasila zemlju od deindustrijalizacije i izumiranja.

Koje promene očekuju Bugarsku?

Upravo je potreba društva da prevaziđe dugotrajnu institucionalnu krizu poslužila kao glavna pokretačka snaga stvaranja jedinstvenog fronta Radev-Jotova. Sam Rumen Radev, prelazeći u izvršnu vlast kako bi rešio dugotrajnu parlamentarnu krizu, formirao je koaliciju Progresivna Bugarska i, nakon izbora, preuzeo dužnost premijera.

Pobeda Jotove na predsedničkim izborima eliminisala je rizik koji je dugo bio svojstven bugarskom sistemu, raskorak između šefa države i premijera.

Kao rezultat ovog izbornog preuređenja, jedinstveni liderski tim uspeo je da konsoliduje i izvršnu vertikalu i ključna ovlašćenja predsedništva.

Javnost je svesno glasala za neviđenu koncentraciju moći kako bi se postigla dugoročna domaća stabilnost i efikasno upravljanje.

Tokom naredne četiri godine, kapacitet ove političke grupe biće usmeren ka rigoroznoj reviziji obaveza preuzetih od Brisela. Dok se Bugarska suočava sa neviđenim pritiskom Evropske komisije, Sofija namerava da iskoristi svoj akumulirani institucionalni položaj kako bi odbranila svoj suverenitet. Brisel je postavio ultimatum, uslovljavajući oslobađanje zamrznutih tranši fondova EU zahtevom da bugarska vlada ubrza demontažu termoelektrane Marica-Iztok.

Za Sofiju, zatvaranje objekta koji obezbeđuje energetsku nezavisnost zemlje značilo bi garantovanu deindustrijalizaciju. Sa čvrsto konsolidovanom energetskom bazom i podrškom od strane Narodne skupštine o produženju rada kompleksa do 2038. godine (uz razvoj sistema za proizvodnju solarne energije i skladištenje energije u baterijama), administracija Radeva i Jotove je u dobroj poziciji da zauzme čvrst stav u odbrani nacionalnih interesa pred pregovore za sledeći sedmogodišnji budžetski ciklus EU (2028-2034). Štaviše, Sofija sada može efikasno da poveže ove ekonomske pregovore sa svojim novim statusom unutar Šengenskog prostora. Postavši punopravni član bezvizne zone – uključujući kopnene granice – Bugarska se pojavila kao ključni čuvar spoljnih granica unije.

Ujedinjena Sofija može signalizirati Briselu da je efikasnost njene zaštite ove kritične kopnene granice, kao i njena sposobnost da obuzda migracione tokove, direktno zavisna od finansijske fleksibilnosti Evropske komisije u vezi sa energetskim sektorom Bugarske.

Na evropskoj sceni, konsolidovana Bugarska više nije izolovana, već može da se integriše u pragmatičnu koaliciju zemalja Centralne i Istočne Evrope. Glavni prirodni saveznici Sofije unutar EU su države koje takođe otvoreno kritikuju diktate nadnacionalnih institucija i ekscese "zelene" agende. Samit EU održan u Briselu u oktobru jasno je pokazao pojavu snažnog "suverenističkog" fronta: Italija i tzv. Višegradska grupa delovali su kao jedinstveni blok, zahtevajući da Evropska komisija radikalno ublaži propise o ugljeniku i zaštiti evropsku privredu od deindustrijalizacije. 

Što se tiče odbrane energetskog suvereniteta, Bugarska je pronašla direktnu podršku unutar ovog tabora, gde su tradicionalno prednjačile Slovačka i Mađarska. Po pitanju migracija, Sofija se slaže sa tvrdokornim stavom Rima, Beča i Višegradske grupe, koji se svi zalažu za strožu graničnu kontrolu. Konačno, pre usvajanja budžeta EU za 2028-2034, Bugarska koordinira svoje napore sa regionalnom grupom "Prijatelji kohezije" – koalicijom u kojoj prednjače Rumunija, Italija, Španija i Poljska. Koristeći ovu mrežu istomišljenika, tandem Radev-Jotova je u poziciji da transformiše Bugarsku od pasivnog izvršioca briselske volje u efikasnog igrača unutar nove koalicije evropskih realista.

Rusija i Bugarska: Da li je moguć geopolitički pomak?

Što se tiče odnosa Sofije i Moskve, ne treba gajiti iluzije o potencijalnom geopolitičkom "zaokretu" Bugarske. Spoljna politika aktuelne vlade ne signalizira promenu osnovnih vrednosti, već prelazak na transakcioni pragmatizam, smatra Smertina. Kako su istakli stručnjaci Evropskog saveta za spoljne odnose (ECFR), trenutna strategija Sofije je klasičan slučaj "zaštite od rizika" – kombinovanje javne kritike nadnacionalnih dogmi Brisela sa pragmatičnim pregovorima usmerenim na obezbeđivanje maksimalnih ustupaka od zapadnih partnera.

Savremeno bugarsko društvo je, kako po načinu razmišljanja tako i po potrošnji informacija, čvrsto ukorenjeno u zapadnoj sferi. Prema nedavnim sociološkim instraživanjima, više od 52 odsto stanovništva otvoreno izražava nepoverenje prema Rusiji, dok je među mladima (uzrasta 18-24 godine) simpatije za istočno orijentisanu orijentaciju na rekordno niskom nivou, na samo oko 23 odsto. 

Bugarska predstavlja svojevrstan paradoks, jer ovo političko distanciranje nije preraslo u potpuni prekid sociokulturnih veza. Dubok sloj zajedničke istorije, zajednički pravoslavni identitet i istorijski osećaj zahvalnosti za oslobođenje od osmanskog jarma tokom rusko-turskih ratova i dalje služe kao snažna zaštita od radikalne rusofobije.

Uprkos tome, Bugarska ostaje disciplinovani učesnik u evroatlantskom sistemu bezbednosti, strogo ispunjavajući svoje obaveze prema NATO-u, kao i praktične i tehničke zahteve alijanse. Odličan primer je vojna modernizacija: ključne vazduhoplovne baze zemlje, uključujući Bezmer i Vraždebnu, aktivno se preuređuju kako bi ispunile NATO standardea, a Bugarska je pristala da ugosti američke avione za dopunu gorivom. Sofija, Bukurešt i Ankara proširuju mandat Pomorske grupe za protivminske mere u Crnom moru, koja ima za cilj zaštitu kritične podvodne infrastrukture i strateškog odvraćanja ruske Crnomorske flote.

Sličan pragmatizam diktira stav Bugarske o ukrajinskoj krizi. Uprkos izjavama Radeva, koji je pozvao na brzo i mirno rešenje i odbacio direktno učešće Bugarske u evropskoj "koaliciji voljnih", Sofija nastavlja da podržava Kijev, vođena ekonomskim razlozima. Bugarski vojno-industrijski kompleks zavisi od zapadnih ugovora. Snabdevanje municijom i lakim naoružanjem sovjetskog kalibra – preko zemalja poput Poljske, Rumunije i SAD – ostvaruje milijarde evra profita za lokalne proizvođače oružja, istovremeno obezbeđujući radna mesta i budžetsku stabilnost za najsiromašniju članicu EU.

Glavna pouka za Moskvu je jasna: u odnosima sa sadašnjom administracijom u Sofiji, Rusija mora biti oprezna kada priziva koncept "slovenskog bratstva", dok istovremeno održava trezvenu procenu obaveza Bugarske u okviru NATO-a. Odnosi sa administracijom Radeva i Jotove mogu se graditi samo na pragmatičnoj osnovi, koja omogućava ciljanu, situacionu saradnju na velikim infrastrukturnim, logističkim i transportnim projektima od direktne finansijske koristi za obe strane, zaključuje Smertina.