Evropa mora da donese odluku: Jesen evropskog nezadovoljstva

U intervju za list "Korijere di Bolonja", Emanuel Tod kaže ono što mnogi Evropljani misle, ali ne žele glasno da kažu. "Ukrajina je poslužila SAD da učvrste potčinjenost nad Starim kontinentom", navodi ovaj francuski filozof, dodajući da Evropa deluje striktno u okviru koji joj diktira Vašington

Prema francuskom misliocu i sociologu Emanuelu Todu – koji je postao poznat po predviđanju pada Sovjetskog Saveza, koje je izneo u svom eseju "Konačni kolaps" iz 1976. godine – nije Rusija ta koja određuje sudbinu Ukrajine; Ukrajina je zemlja u kojoj se, kao u ogledalu, otkriva buduća sudbina Evrope.

U knjizi "Pad Zapada" (2025), koja počiva na hladnim i objektivnim analizama, Tod je sličnu sudbinu predvideo i samom Zapadu – "angloameričkoj imperiji". Ova knjiga je na Zapadu pokrenula niz javnih, žestokih debata. Međutim, prema rečima novinarke Lare Balurio na sajtu "Voznjuz", njegove reči prolaze kroz javne rasprave poput krhotina stakla i potpuno preokreću uobičajene zapadne perspektive.

U intervju za list "Korijere di Bolonja", Tod kaže ono što mnogi Evropljani misle, ali ne žele glasno da kažu. "Ukrajina je poslužila SAD da učvrste potčinjenost nad Starim kontinentom", navodi ovaj francuski filozof, dodajući da Evropa deluje striktno u okviru koji joj diktira Vašington.

Što se tiče fenomena zvanog Tramp, prema Todu, njegov izbor za predsednika prati revolucionarni obrazac koji je uobičajen među narodima koji gube ratove. Izbor Trampa je očajnički odgovor na dekadenciju, koju sada prepoznaju i sami Amerikanci, tvrdi francuski mislilac.

Ali, kako upozorava Tod, najdublja osnova evropske krize je duhovna. I u Americi i u Evropi, ona je posledica "duhovnog nihilizma", koji je obuzeo Zapad nakon što su ove zemlje odbacile ranije religijske okvire.

Evropska moć sve više bledi

Na analize Emanuela Toda nastavlja se i američki analitičar i politički pisac Džeri B. Maršant na sajtu "Multipolar pres".

Prema ovom autoru, evropski protesti – jesen evropskog nezadovoljstva – samo su simptom mnogo šireg pomeranja: evroatlantska pretenzija na definisanje legitimiteta bledi, dok sve više jača multipolarnost.

Tokom većeg dela protekla tri veka, osnova za moć male grupe zapadnoevropskih, a kasnije i transatlantskih sila nije činilo samo puko bogatstvo i superiorno naoružanje. Imali su autoritet, navodi Maršant – moć da definišu ono šta se smatralo legitimnim: koje su vlade zakonite, koji su ratovi opravdani – a koji nisu – koji je ekonomski model racionalan i čiji su interesi "univerzalni".

Ta moć sada očigledno slabi. Ulični protesti u Francuskoj, Španiji i Portugaliji su samo jedan vidljivi znak toga, dodaje Maršant.

U početku, demonstranti u Francuskoj bili su učenici i studenti koji su tražili više nastavnika o bolje uslove školovanja. Zamerke su bile precizne: prenatrpane škole, troškovi stanovanja koji premašuju plate, politike koje teret prilagođavanja prebacuju na mlade.

To nisu ideološki zahtevi i nisu tipični samo za Francusku. Oni ukazuju na model evropskog prosperiteta posle 1945. godine, koji je zavisio od uslova koji više ne važe: od jeftine i sigurne ruske energije, preko privilegovanog pristupa globalnim tržištima, do odsustva ozbiljnih konkurenata van zapadnog bloka.

Ipak, ti uslovi su se promenili: uspon Kine, diverzifikacija trgovine i rastuća konkurencija za resurse okončali su ovu eru. Od zapadnoevropskih društava se sada traži da apsorbuju troškove, a da se pri tom ne zna ko je o tome odlučivao i na osnovu čega.

Ne postoje zapadne univerzalne vrednosti

Decenijama su zapadne institucije mogle da tvrde da je njihov način uređivanja politike i ekonomije bio jednostavan način na koji se stvari rade. Ta tvrdnja je omogućavala vladama da u ime principa traže žrtve i omogućavala zapadnom bloku da postavlja uslove za sve ostale, od trgovinskih pravila do rečnika međunarodnog prava.

Međutim, veliki deo "ostatka sveta" više ne prihvata ove tvrdnje. Veliki delovi Globalnog juga, kao i glavne evroazijske sile, posmatrali su kako se pravila takozvanog međunarodnog poretka primenjuju krajnje selektivno, kaže ovaj autor; videli su kako se sankcije koriste kao rutinski instrument politike, a doktrina suvereniteta se poziva na neke države, dok druge ostavlja po strani.

Zaključak koji su oni izvukli jeste da "poredak zasnovan na pravilima" nije neutralan i da njegovi autori ne mogu da budu sudije.

S druge strane, domaća kriza u Evropi, piše Maršant, hrani isti proces iznutra. Politička klasa stalno reaguje na ekonomske teškoće novim vanrednim situacijama: od migracija do pandemije, sve do otvorenog sukoba sa Rusijom.

Kada lideri ne mogu da ubede mlade ljude da sistem radi za njih, tvrdnja evropskih političkih voća da govore o univerzalnim vrednostima postaje više nego upitna. Zapravo, ona se pretvara u golu laž.

Evropa nije suverena sila

U središtu ovoga leži pitanje svih pitanja, koje Evropljani danas retko postavljaju: koliko je Evropa zaista suverena.

Od 1945. godine, bezbednost kontinenta je organizovana putem saveza kojima su upravljale SAD. Ovaj aranžman je decenijama donosio stabilnost i zajednički osećaj svrhe. Ipak, on je suzio izbor strateških opcija za evropske vlade. Velike države, poput Nemačke, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva, deluju unutar granica koje se određuju s one strane Atlantika – u SAD.

U multipolarnom poretku, ovo je od presudne važnosti. Ne može se biti suveren ukoliko vam odgovore na sva unutrašnja i spoljna pitanja diktiraju iz Vašingtona.

Sistem od nekoliko centara moći funkcioniše samo pod uslovom da svaki centar može da definiše svoje interese. Evropa koja ne može da bira svoje dobavljače energije, svoje trgovinske partnere, ili odnose sa velikim istočnom susedu bez odobrenja Vašingtona nije nezavisni pol, već samo "mlađi partner" svog tranatlantskog saveznika.

Dublja evropska kriza je kriza delovanja: građani osećaju da se odluke koje oblikuju njihove živote donose negde drugde ili se uopšte ne donose. Upravo to prouzrokuje današnju evropsku krizu. Mladi koji iskazuju svoje nezadovoljstvo na ulicama traže od evropskih lidera da sprovode suverenu politiku i da odgovaraju sopstvenim narodima, a ne anonimnim centrima moći, poput velikih finansijskih instutucija (primer Makrona, Merca ili britanskog premijera Endija Barnama).

Od prenatrpanih škola i troškova stanovanja, sve do velikih svetskih pitanja, pitanje koje oni postavljaju je uvek isto: zašto njihove vlade ne rade za njih, nego za nekog drugog.

Nezadovoljstvo ne proizvodi nužno mudre lidere

Bilo bi pogrešno tretirati evropske teškoće kao razlog za trijumfalizam ili pretpostaviti da nezadovoljstvo samo po sebi proizvodi mudre lidere, upozorava Maršant.

Timofej Bordačev, analitičar Valdajskog kluba, iznosi mišljenje koje možemo nazvati pesimističnim. To nam, prema Bordačovu, pokazuje istorija Evrope, poput istorije revolucionarne Francuske ili Nemačke između dva svetska rata. Evropa je, od Napoleona do Hitlera, svoje unutrašnje krize uvek izvozila spolja i započinjala rat sa Rusijom.

Ipak, multipolarni pogled može izvući i drugačiju lekciju iz te istorije, smatra Maršant. Prošla evropska previranja završila su se katastrofom, kaže ovaj istraživač, jer dominantna logika velikih sila nije ostavljala prostora za održivo rešenje: bezbednost se shvatala kao dominacija nad susedima, a ne kao suživot s njima.

Alternativa je sistem u kojem nekoliko sila priznaje legitimne interese onih drugih, pri čemu nijedan centar moći ne polaže pravo da vlada nad ostalim. Takav sistem, naravno, dodaje on, ne uklanja rivalstvo, ali smanjuje uloge u svakom sporu, jer niko ne pokušava da dobije celu igru.

Na koju stranu će pretegnuti evropsko klatno

Izlaz bi, prema njemu, bila "pluralistička Evropa" – Evropa koja je povratila sopstveni glas; Evropa koja energente nabavlja tamo gde je to ekonomski opravdano, trguje sa važnim partnerima, samostalno donosi odluke o svojoj bezbednosti i tretira Rusiju, Kinu, Indiju i zemlje Persijskog zaliva kao ravnopravne partnere, a ne kao probleme kojima treba upravljati.

Međutim, takav ishod nije zagarantovan. Uvek je moguće je da klatno pretegne na jedno ili drugu stranu.

Evropska "jesen protesta" je samo znak da je stari poredak doveden u pitanje – kako kod kuće, tako i u inostranstvu, zaključuje Maršant, i dodaje: "Multipolarni svet je, na kraju krajeva, zbir mnogih takvih, malih prilagođavanja."

Kriza u kojoj se Evropa danas nalazi predstavlja trenutak odluke. Evropa će se odlučiti ili neće. Ova druga mogućnost je put koji vodi pravo u evropsku katastrofu.