Posle Drugog svetskog rata, Sovjetski Savez je bio zemlja ogromnih rana. Milioni ljudi vraćali su se sa fronta sa teškim povredama, a ortopedija je morala da se nosi sa posledicama rata u razmerama koje je bilo teško i zamisliti.
Daleko od Moskve i velikih naučnih instituta, u gradu Kurganu na Uralu, jedan lekar počeo je da postavlja pitanja koja su u to vreme zvučala gotovo jeretički. Njegovo ime bilo je Gavril Abramovič Ilizarov.
Nije bio čovek iz privilegovanog naučnog sveta. Nije potekao iz čuvene medicinske porodice. Njegov put do medicine bio je neobičan, a put do svetske slave još neobičniji.
I upravo tamo, u sibirskoj provinciji, počela je priča koja će promeniti način na koji lekari razmišljaju o kostima.
Od Beloveže do Kurgana
Ilizarov je rođen 15. juna 1921. godine u jevrejskoj porodici iz Beloveže, koja je svega nekoliko meseci ranije pripala Poljskoj. Ubrzo posle rođenja, njegova porodica preselila se u Kusar, u Azerbejdžan, gde je proveo detinjstvo. Školovanje je započeo relativno kasno, tek sa jedanaest godina, ali je brzo nadoknadio propušteno i pokazao izuzetnu sposobnost za učenje.
Medicinski institut na Krimu upisao je 1939. godine. Rat je, međutim, prekinuo normalan tok studija. Institut je evakuisan u Kazahstan, gde su studenti i profesori nastavili rad u ratnim uslovima. Ilizarov je medicinu završio 1944. godine.
Tada je dobio raspored koji će mu, bez ikakvog nagoveštaja, odrediti čitav život. Poslat je u udaljenu Kurgansku oblast, u selo Dolgovku, daleko od velikih medicinskih centara.
Za mladog lekara to nije bila prilika iz snova. Ali upravo je ta izolovanost postala njegova najveća prednost. U Kurganu nije imao oko sebe armiju iskusnih ortopeda kojima bi mogao da prepusti najteži slučaj. Morao je sam da rešava probleme sa kojima se susretao.
Nužda kao majka svih izuma
Sredinom pedesetih, Ilizarov je postao je rukovodilac odeljenja traumatologije i ortopedije u Kurganskoj bolnici za invalide Velikog otadžbinskog rata. Tu su pred njim dolazili ljudi čije su povrede godinama bile bez uspešnog rešenja: nezarasle kosti, deformacije, skraćeni udovi, posledice infekcija i teških ratnih povreda. Upravo je veliki broj takvih pacijenata postao jedan od glavnih podsticaja za razvoj njegovog metoda.
U to vreme lečenje složenih preloma često se zasnivalo na imobilizaciji. Problem je bio jednostavan samo na papiru: kost treba da zaraste, ali ako je oštećena, zaražena, skraćena ili loše postavljena, samo mirovanje nije uvek dovoljno.
Ilizarov je počeo da razmišlja drugačije. Šta ako kost ne treba samo fiksirati, već se njome može upravljati?
Priče o velikim medicinskim otkrićima često vole jedan dramatičan trenutak: lekar nešto vidi, shvati i svet se promeni. Ilizarovljeva priča bila je složenija. Njegov fiksator u prvi mah nije izgledao kao nešto što bi čovek poželeo da mu se približi, a kamoli da mu bude ugrađeno.
Kasnije poznat kao "aparat Ilizarova", sastojao se od metalnih prstenova postavljenih oko ekstremiteta, povezanih šipkama i tankim žicama koje prolaze kroz kost. Sistem je omogućavao da se položaj koštanih fragmenata kontroliše postepeno i precizno.
Ali genijalnost nije bila u metalu, već u ideji. Ilizarov je pokazao da kost nije pasivan materijal koji jednostavno čeka da zaraste. Pod odgovarajućim mehaničkim uslovima, živo tkivo može da reaguje na kontrolisano rastezanje stvaranjem novog tkiva. To je postalo poznato kao distrakciona osteogeneza.
Kada se kost pažljivo preseče, a njeni delovi potom postepeno udaljavaju, u prostoru između njih može da se formira nova kost. Taj proces nije trenutan i ne funkcioniše grubom silom. Naprotiv, zahteva preciznost, stabilnost i sporo, dozirano rastezanje. Ilizarovljeva istraživanja pokazala su koliko su brzina i ritam rastezanja važni za stvaranje nove kosti.
Rastezanje se sprovodilo otprilike brzinom od jednog milimetra dnevno, ne više. Upravo u toj sporosti ležala je revolucija.
Njegov aparat se razvijao tokom godina. Prvu verziju sistema za transosealnu osteosintezu predložio je početkom pedesetih, a zahtev za patent podnet je 1952. godine. Sovjetsko Ministarstvo zdravlja je 1953. dozvolilo primenu aparata, a autorsko svedočanstvo izdato mu je 1954. godine.
U početku je aparat pre svega služio za stabilizaciju i lečenje preloma. A onda je Ilizarov počeo da shvata da njegova konstrukcija može da uradi mnogo više: produžava kosti, ispravlja deformacije, nadoknađuje segmente koji nedostaju, a neke nezarasle kosti ponovo osposobi za zarastanje.
Ono što je izgledalo kao jednostavan sistem žica i "prstenova za mučenje" postajalo je čitav biološko-mehanički koncept.
Spasavanje skakača Brumelja i otvorena vrata Zapada
Godine 1968. kod Ilizarova je došao čovek čije je ime bilo poznato čitavom Sovjetskom Savez: Valerij Brumelj, olimpijski šampion u skoku uvis.
Brumelj je 1965. godine doživeo težak prelom potkolenice. Prema medicinskoj literaturi, imao je oko dvadeset operacija tokom nekoliko godina. Posle brojnih komplikacija, razvio je infekciju, kost nije zarasla, a pojavila se i značajna razlika u dužini nogu.
Za Ilizarova to je bio izuzetno težak slučaj. Za Brumelja, verovatno poslednja šansa da povrati ono što je izgubio.
Lečenje je uspelo.
Brumelj se nije samo oporavio; njegov slučaj je Ilizarovu doneo ogromnu pažnju u Sovjetskom Savezu. Od tog trenutka više nije bilo lako ignorisati čudnog ortopeda iz Kurgana.
U novembru 1980. godine, u Kurgan je stigao italijanski novinar, istraživač i alpinista Karlo Mauri. koji je godinama ranije povredio potkolenicu u alpinističkoj nesreći. Usledili su dugotrajni problemi, infekcija i nezarastanje kosti. Posle brojnih neuspešnih pokušaja lečenja, njegova situacija bila je izuzetno teška.
Ilizarov je primenio svoj metod. Rezultat je bio toliko ubedljiv da su Maurijevi italijanski lekari bili iznenađeni kada su videli promenu. Tu se dogodilo nešto što je za istoriju medicine bilo važnije od jednog izlečenog pacijenta: Mauri je postao most između Ilizarova i zapadne ortopedije.
U junu 1981. godine Ilizarov je pozvan u Belađo, u Italiji, na stručni skup italijanskih ortopeda. To je bio njegov prvi veliki nastup pred zapadnim lekarima.
Godinama je njegova metoda postojala samo iza "Gvozdene zavese", u velikoj meri nepoznata zapadnim ortopedima. Sada je čovek iz Kurgana stajao pred njima i pokazivao šta je moguće uraditi sa kostima koje su oni do tada često smatrali gotovo nerešivim problemom.
Od tog trenutka Ilizarov više nije bio samo sovjetski lekar. Postao je svetsko ime.
Aparat je bio samo početak
Stvarna veličina Ilizarova leži ne u tome što je napravio čudesni metalni kavez, nego u tome što je pokazao da ljudsko telo ima mnogo veću sposobnost regeneracije nego što je medicina njegovog vremena pretpostavljala.
Njegova škola je kroz veliki broj eksperimenata i kliničkih slučajeva proučavala kako rastezanje utiče na kost, krvne sudove, mišiće, nerve i druga tkiva. Ta istraživanja su pomogla da se utvrde uslovi pod kojima se između koštanih fragmenata stvara nova kost.
To je bila promena načina razmišljanja. Kost više nije bila samo nešto što hirurg treba da spoji. Mogla je da se oblikuje, produži i regeneriše. A ta ideja je otvorila vrata čitavoj oblasti rekonstruktivne ortopedije.
Metoda je vremenom našla primenu kod brojnih složenih stanja: nezaraslih preloma, infekcija kostiju, velikih koštanih defekata, deformacija i razlike u dužini ekstremiteta. Posebno je važna bila mogućnost da se kod velikih defekata kost postepeno transportuje i da se na mestu nedostatka stvori novo koštano tkivo.
Za decu sa urođenim deformitetima to je značilo mogućnost ispravljanja ekstremiteta tokom rasta. Za pacijente sa teškim povredama značilo je mogućnost rekonstrukcije tamo gde se ranije preporučivala samo amputacija.
Nasleđe tvrdoglavog lekara
Možda je najzanimljivije u celoj priči to što Ilizarov nije pobedio zahvaljujući savršenim uslovima. Nije imao savršenu laboratoriju, ni najbolju opremu na svetu. Nije radio u prestižnoj klinici, već u Kurganu, daleko od velikih medicinskih centara, sa pacijentima koje je bilo teško lečiti i sa problemima za koje gotova rešenja nisu postojala.
I zato je morao da eksperimentiše. Da posmatra. Da pogreši. Da ponovi. Da pita zašto nešto ne funkcioniše. A onda da postavi još neprijatnije pitanje: Šta ako problem nije u tome što telo ne može da se popravi, nego u tome što još nismo naučili kako da mu pomognemo?
Ilizarov nije "naterao" kost da raste u nekom magijskom smislu. Otkrio je kako da mehaničkim uslovima usmeri prirodni proces regeneracije. Njegov aparat bio je sredstvo kojim je hirurgija naučila da sarađuje sa biologijom.
Zato njegova priča i danas deluje neobično. Ne zato što je bila čudo, nego zato što je pokazala koliko je malo medicina ponekad znala o mogućnostima ljudskog organizma.
U hladnom Kurganu, među teškim povredama, nezaraslim kostima i ljudima kojima je bilo potrebno nešto više od još jedne operacije, jedan lekar je počeo da traži granicu između mehanike i života. I otkrio je da ta granica nije tamo gde je medicina mislila.
Ilizarov je tokom života postao direktor velikog naučnog centra u Kurganu, akademik, profesor i jedan od najznačajnijih sovjetskih ortopeda. Institut koji je izrastao iz njegovog rada vremenom je postao veliki centar za rekonstruktivnu traumatologiju i ortopediju.
Umro je 24. jula 1992. godine u Kurganu, u svojoj 71. godini. Dočekao je da vidi kako se njegova metoda širi van Sovjetskog Saveza. Ali nije dočekao da vidi sve što će iz nje nastati.
Danas se njegovo ime ne vezuje samo za jedan aparat. "Ilizarov" je postao naziv čitavog pristupa lečenju složenih ortopedskih problema.