Pre nego što je postala deo dvorskog bontona, kafa je u Rusiji imala sasvim drugačiju ulogu. Njena priča vodi od leka prepisanog caru Alekseju Mihajloviču, preko Petra Velikog i njegovih skupština, do Katarinine neobično jake kafe i prvih kafana u Sankt Peterburgu.
Prvi pomen kafe u Rusiji
Prvi dokumentovani pomen kafe u Rusiji datira iz 1665. godine, više od 30 godina pre nego što je Petar Veliki počeo da je uvodi u dvorski život. Engleski dvorski lekar Semjuel Kolins tada je prepisao "kuvanu kafu" caru Alekseju Mihajloviču, Petrovom ocu.
U receptu se navodi:
"Kuvana kafa, poznata Persijancima i Turcima, a obično se pije posle večere... je dobar lek protiv nadimanja, kijavice i glavobolje."
Tako se kafa u Moskvi pila već tri decenije pre Petrovih skupština, ali ne kao napitak za uživanje i druženje, već po lekarskoj preporuci. Petar Veliki zato nije doneo samu kafu u Rusiju, već je kasnije doprineo tome da ona postane deo dvorske kulture i da se pije iz zadovoljstva, a ne samo kao lek.
Petar I i kafa na skupštinama
Petar I se sa kafom upoznao 1697. godine u Holandiji. Prvi put ju je probao u domu gradonačelnika Amsterdama Nikolasa Vitsena, koji je trgovao sa lukama Indijskog okeana i bio upoznat sa holandskom kulturom kafe.
Po povratku u Rusiju, Petar je kafu uveo u dvorski bonton i propisao njeno obavezno služenje na skupštinama, kojima su bojari i plemići morali da prisustvuju.
Prva zabeležena isporuka kafe na carski sto bila je, međutim, skromnija - 1709. godine, uoči Poltavske bitke, vojni komandant Ivan Tolstoj poslao je Petru kao lični poklon oko 8 kilograma kafe. U to vreme u Rusiji nije postojala organizovana trgovina kafom, pa se car oslanjao na pojedinačne isporuke i poklone.
Kada je 1714. godine otvorena Kunstkamera, prvi javni muzej u zemlji, Petar je naredio:
"Počastite ih šoljom kafe ili čašom votke na moj račun." To je koštalo 400 rubalja godišnje, što je u to vreme bila značajna suma.
Otpor prema kafi
Novo piće nije odmah prihvaćeno sa oduševljenjem. Savremenici su njegov gorak ukus opisivali kao "sirup od čađi", dok su ga staroverci doživljavali kao "neverničko piće".
Staroverci (pravoslavni Rusi koji nisu prihvatili reforme koje je patrijarh Nikon, uveo 1653. godine u Rusku pravoslavnu crkvu), koji su Petra smatrali Antihristom, stavili su kafu na "listu gnusnih stvari", odnosno među zabranjene namirnice. Na istoj listi bili su i čaj, šećer i duvan.
Katarina II i izuzetno jaka kafa
Ipak, kafa je nastavila da se pije - a iako je Petar Veliki kafu učinio delom dvorskog bontona, Katarina Velika je od nje napravila lični ritual.
Carica je sama pripremala kafu na turski način, u džezvi, a napitak je bio izuzetno jak: Koristila je oko 400 grama mlevene kafe na pet šoljica, odnosno do četiri kašike mlevenih zrna po porciji.
Mlevena kafa nije se bacala posle Katarininog vremena. Lakeji su je ponovo kuvali sa ključalom vodom za sebe, a zatim bi ložači isto radili sa već korišćenom kafom. Tako je nastajala svojevrsna hijerarhija "razblaživanja" napitka prema statusu u palati. Takođe, pod Katarinom Velikom, uvoz kafe u Rusiju utrostručio se u odnosu na period pre Petra.
Od dvorskog pića do prvih kafana
Do sredine 18. veka kafa je iz dvorskog okruženja stigla i u gradski život. U Sankt Peterburgu su se tada pojavile prve kafane kao posebna gradska institucija, a njima su uglavnom upravljali ljudi iz Nemačke, Engleske i Holandije.
Njihovo poslovanje bilo je strogo regulisano: Bilo im je zabranjeno da služe toplu hranu i alkoholna pića, a nisu bili dozvoljeni ni bilijarski stolovi. Kafa se služila u evropskom stilu - "nemačka" bez dodataka, sa medom ili čokoladom, i "bečka" sa šlagom. Na meniju su bili i kolači, voće i limunada.
Najpoznatija kafana naredne epohe bila je "Vulf i Beranže" na Nevskom prospektu. Imala je enterijer u "kineskom stilu" i čitaonicu sa najnovijim novinama. Prema književnim stručnjacima, upravo je tu kafanu Puškin posetio u januaru 1837. godine, pre svog dvoboja.
Do tada je kafana već postala mesto okupljanja književnjika i dokaz kako je kafa prešla dug put od - leka koji je lekar prepisao ruskom caru do pića koje je postalo deo društvenog i kulturnog života.