Magazin
"Mona Liza" krije toksičnu tajnu skrivenu unutar slike
Naučnici i istoričari umetnosti iz Francuske i Velike Britanije su analizirali Da Vinčijevo najpoznatije delo i otkrili da je majstor koristio nekonvencionalne slikarske tehnike, kako bi dočarao prizor ove misteriozne žene. Otkriveno je da je recept za uljanu boju koja je služila kao osnovni sloj za pripremu panela od drveta topole, po hemijskom sastavu bio znatno drugačiji, što ovo umetničko delo čini još zagonetnijim.
Osim što "Mona Liza" vekovima intrigira ceo svet, proces njenog nastanka predstavlja posebnu misteriju. Da Vinči je bio poznat po nekonvencionalnim pristupima svojim radovima, a njegov odabir tehnike i materijala za slikanje je savršen dokaz. Nakon proučavanja rendgenskih snimaka, naučnici su utvrdili da je za osnovu slike korišćeno retko jedinjenje "plumbonakrit", koje nastaje kada ulje dođe u kontakt sa olovom.
Prema naučnicima, ovo otkriće je prvi put potvrdilo ono što su istoričari umetnosti ranije pretpostavljali: da je Leonardo najverovatnije koristio prah olovnog oksida da zgusne smesu osnovne boje i pomogne da se boja osuši kada je krenuo da radi na ovom portretu. Fragment boje iz osnovnog sloja "Mona Lize" koji je analiziran, bio je jedva vidljiv golim okom, ne veći od prečnika ljudske dlake, a uzet je sa gornje desne ivice slike.
Plumbonakrit je takođe bio otkriven u Rembrantovom delu "Noćna straža", koja je naslikano više od sto godina nakon "Mona Lize", što potvrđuje da su različiti majstori primenjivali ovu tehniku.
"To nam takođe govori da su se ti recepti prenosili vekovima", rekao je Viktor Gonzales, vodeći autor studije i hemičar u najvećem francuskom istraživačkom telu, CNRS. Gonzales je proučavao hemijski sastav desetina dela Leonarda, Rembranta i drugih starih majstora.
Smatra se da je Leonardo rastvorio prah olovnog oksida koji ima narandžastu boju, u lanenom ili orahovom ulju, zagrevanjem smeše da bi napravio gušću pastu koja se brže suši. "Ono što ćete dobiti je ulje koje ima veoma lepu zlatnu boju", rekao je Gonzales. "Teče kao med. Ima mnogo, još mnogo stvari koje treba otkriti, sigurno. Jedva smo zagrebali površinu", zaključio je.
"On je voleo da eksperimentiše, a svaka od njegovih slika je tehnički potpuno drugačija", rekla je Karmen Bambah, specijalistkinja za italijansku umetnost i kustos u njujorškom Metropoliten muzeju umetnosti. Iako nije bila uključena u studiju, nazvala je istraživanje "veoma uzbudljivim" i dodala da su svi naučno dokazani novi uvidi u Leonardove tehnike slikanja "izuzetno važna vest za svet umetnosti i naše globalno društvo".
