Mešina posveta Hilandaru

Rukopis je ćirilični: čitak, ležeran i lijep. Gospodski, kao i sve u vezi sa tim čovjekom. Posrijedi je latinično izdanje "Derviša i smrti" (tada su postojala samo takva – nepostojanje ćiriličnih će sam pisac navesti kao jedan od razloga prekida saradnje sa sarajevskom "Svjetlošću" u pismu iz avgusta 1974). Posveta je kratka ali sadržajna: "Srpskoj carskoj lavri – Manastiru Hilandaru Beograd 12. XII 1975. Meša Selimović".

Tako je biblioteka naše vječnosti, beskrajni tok srpske pismenosti i slovesnosti, zadobila jedan od najvećih romana srpske književnosti HH vijeka. "Derviš i smrt" su stavili u biblioteku srpske s(a)vijesti i duše, tamo gdje monah i danas osvaja besmrtnost. A po svemu mu je tamo oduvijek bilo mjesto.

U našoj nauci o književnosti odavno je odgovoreno na pitanje zašto je Meša Selimović srpski pisac.

U doba kada su se radzjeljivale književnosti po granicama republika koje su već tada bile projektovane da postanu "države", Meša Selimović je sam saopštio svoje pripadanje "naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića" u zavještanju upućenom SANU (pred sam kraj svoga života ponoviće taj stav u pismu NOLIT-u: "Ja ne bih mogao naći nikakve razloge da išta mijenjam u svom ličnom književnom identitetu. Smatram za svoje ustavno pravo, kao građanin i pisac, da pripadam srpskoj naciji i srpskoj književnosti").

Okolnosti takvog Mešinog opredjeljenja ponešto objašnjava ona Mihizova analogija sa Andrićem i antologijska rečenica: "Oduvijek sam bio Srbin a od 1941. sam znao i zašto."

Možda je najpotresniji detalj Mešinog sebepoimanja ona hrabrost da se jasno ukaže na porijeklo od drobnjačkih Vujevića, da se kazivanje poznato mnogim našim muslimanskim porodicama osvijesti bez potrebe da se od učinjenog pobjegne u negaciju i konfabulaciju, da se pronađe životna i kulturna vrijednost i u onome što se bilo i u onome što se postalo.

No ovo nije spis posvećen dokumentovanju Mešinih iskaza o pripadanju srpskoj naciji i književnosti (nema potrebe utvrđivati ono što sam pisac nedvosmisleno tvrdi).

Mešino pripadanje jednoj, danas počesto prokaženoj naciji i književnosti, svjedočanstvo je uzaludnosti one neprekidno ponavljane i odveć često pounutrašnjene optužbe srpskom Pravoslavlju (najčešće: "Crkvi") da je svojim ekskluzivizmom i djelovanjem "otjerala" Srbe katolike i muslimane iz tijela Srba svih i svuda.

O bespredmetnosti jedne takve optužbe jasno svjedoči činjenica da su Srbi „mojsijevog, rimskog i katoličkog zakona“ postojali upravo u vrijeme kada su svetosavsko-vidovdanski zavjet i mit pokretali duhove i procese u Srbiji, Crnoj Gori i neoslobođenim srpskim zemljama kao i u vremenu neposredno nakon 1918.

Kako to da "naglašeno pravoslavlje" nije "istjeralo" Andrića iz toka njegoševsko-kosovske misli već nam je srednjobosanski katolik po rođenju i srpski pisac po opredjeljenju dao Njegoša kao tragičnog junaka kosovske misli? Kako to da se i pored svih naslaga političkog smeća nabacanog po srpskom identitetu Emir Kusturica i Salih Selimović i dalje identifikuju sa narodom ne samo svojih predaka nego – što je mnogo teže – i sa nama, njihovim savremenicima? Nije li to svjedočanstvo da su putevi srpskog identiteta mnogo dublji i manje ispitani od onih na prvi pogled jednostavnih etnoreligijskih svrstavanja i poistvojećivanja?

Šta je onda to što je Mešu vodilo srpskoj književnosti i doživljaju svijeta? Još 1983. godine Milan Radulović piše svoj danas rijetko navođeni prikaz Selimovićeve triologije ("Derviš i smrt", "Tvrđava", "Krug"). Iako se znameniti teoretičar književnosti uopšte nije bavio pitanjem nacionalnog (samo)određivanja Selimovićevog opusa, njegova zapažnja o poetici Selimovićevog djela dotaći će samo središte u kome se susreću stvaralički senzibilitet i književni identitet:

"Selimović u Dervšu vaskrsava neke bitne tokove srednjovekovne duhovnosti. Ahmed Nurudin je u položaju jednog monaha – ne zato što je derviš, čovek predan veri, već zato što pisanjem pokušava spasiti svoju dušu i u svojoj sudbini osetiti besmrtnost... Nurudin je moderan čovek – on veruje u reč i u maternji jezik koliko srednjovekovni monah u Boga... moderni umetnik rečju ne saopštava istinu o svetu već ište spasa, kao i srednjovekovni."

Iako je Selimovićev roman istovremeno moderan i muslimanski, on time ne prestaje da bude srpski, ne prestajući da bude sve od navedenoga. Šta uopšte znači biti Srbin? Tražiti spasa (i Spasa). Nije samo Meša zazivao čovjeka koji je uvijek na gubitku. Podjednako se ćutanje Boga pojavljivalo kao kosmički eho pjesničkog svijeta Rajka Petrova Noga ("spava Bog i spava trava"), Matije Bećkovića ("a Bog kao Bog – ćuti i gleda"), Ivana V. Lalića ("jesi li umoran, Bože...") Svaki umjetnički poziv odsutnome Bogu svjedočanstvo je potrebe za Njegovim prisustvom. To je logos i etos kulture po sebi, njene potrage za izvorištem i izlazom, iskonom i svršetkom istorije i svijeta, a tu potragu srpska kultura (kao i ruska) nosi u sebi.

Zapretenost ovog unutrašnjeg poriva za spasenjem pojavljuje se na površini onda kada čovjek mora biti čovjek. Nije Meša Selimović samo tražio spasenja i pomoći već ih i pružao prijateljima (Dobrici Ćosiću u vrijeme njegovog izopštenja, na primjer).

U trenucima kada se obraz mnogo kojeg od Srba ukaljao saučesništvom u uništenju Njegoševe kapele, on sažima i svu smisaonu stopljenost Njegoša, Lovćena i "skromnog groba" u kome je do tada počivao ali i "neukusnost i agresivnost makete tog nepotrebnog projekta, koji djeluje mučno svojom težinom, jezivom hladnoćom, neljudskom odbojnošću".

Kada je, u "Sjećanjima", izabrao Njegoševe stihove "šta je čovjek a mora bit čovjek/tvarca jedna te je zemlja vara", kao da nam je dao ključ za razumijevanje njegovog ličnog etosa, raspetog između bivanja čovjekom i varljivosti zemlje (u testamentu će napisati, sa samoprekorom koji nedostaje većini naših savremenika: "Živio sam svakojako, uglavnom pošteno"). No podjednako ga je oblikovala i ona sublimisanost muslimanske balade ("Đul miriše, mila moja majko, čini mi se Omerova duša").

Mešina složena ličnost, u kojoj su se muslimanski senzibilitet, patrijarhalno obrazovanje i komunistički moral ("ili bar ono što sam ja pod njim podrazumijevao") neprekidno preplitali i dopunjavali, znala je da osjeti sve registre srpskih lutanja i nedoumica. Istovremeno su u njemu živjeli nepokolebljivi ispovjednik cjeline kulture i naroda kome je pripadao, ali i mučenik drobljenja i rasapa onoga čemu je pripadao.

U jednom pismu iz 1962. napisaće:

"Beograđani hoće da mi vojujemo, kao u stara dobra vremena, o svom ruvu i kruvu, da budemo čvrsti kao kremen, i još da  budemo zahvalni što smo lojalni. Probudite se, braćo moja milena... kome pripadamo, čiji smo to siromašni rođaci, bez prava da dođemo na slave i praznike?... Hoće li neko da nas uzme kao svoje, ne pod svoje, ali stvarno i sa svim konsekvencama? Uzalud postavljamo slična pitanja i neprestano ostajemo u vakuumu... Da smo Šiptari, da smo Mađari, da smo Turci, bili bismo po nekom ključu uzeti u obzir. Ali – mi smo Srbi iz Bosne. Šta li je to, bogo mileni, i šta li to znači? ... Ovamo znamo samo jedno: slavno je Srbin biti ali – skupo."

Asimetrija Beograda i cjeline srpske kulture i nacije koja ni do danas nije riješena pogađala ga je, ali i njegovom rukom i dušom prorokovala ishode procesa koje bismo obično smiještali znatno kasnije. Pa opet: naći će Meša pribježište u istom tom Beogradu ("širok je i prostran u svakom pogledu, tolerantan, spreman da gostoljubivo primi svakoga, suviše velik da bi mogao biti sitničav"). Utekao je u Beograd ne samo od spletke i zlopamćenja, već od besmisla života i smrti, od užasa dana i od neizvjesnosti noći, od mržnje ljudi i od izdaje prijatelja, od progona moćnih i od prezira slabih, od provincijalizma i provincije, od svrstavanja i odbacivanja tamo gdje se nije osjećao svojim. Vѣčnaѧ pamѧtь njegovoj srpskoj duši.