O mladosti

Dvije slike su u paradoksalnom dosluhu: na prvoj je Kijev 2008. godine. Ogroman koncert na kome uglavnom "prži" rokenrol i rokenrolizovani "etno" zvuk. Slavi se 1020 godina krštenja Rusije. Patrijarh Kiril se preko video-kanala obraća hiljadama Kijevljana koji slave jedinstvo Rusije, Ukrajine i Bjelorusije. Slike jedne epohe danas daleke koliko i sama 988.

Slika druga: djevojka se na koljenima moli sa krstom u ruci, dok oko nje tancuje masa hipnotisanih ukrajinskim šovinizmom, ritmovima bez melodije, svojim sopstvenim i masovnim ludilom. Starac koji pleše oko nje ponaša se kao da je na rejv-zabavi, iako je ispred Kijevsko-pečerske lavre.

Jekatarina Jeršova, mlada Kijevljanka koja se moli obučena u dugački kaput, prikladno, poput svih ruskih žena od 988. naovamo, svedene odjeće i šalom pokrivene glave, predstavlja jednu Rusь sa kojom danas u Kijevu uglavnom identifikuju ono staro, nepoželjno, rusko, prošlo. Ona, međutim, zna i sluti da ono što ona predstavlja jeste vječito i predanjsko, ukorijenjeno i nadvremensko. Jer u privatnom životu ona je gitarista. I kao takva – član hora Kijevsko-pečerske lavre. Njen glas je ona modernost koja se izliva iz Predanja i u njemu teče.

Kako je bilo moguće da Kijev za bezmalo tren u svome postojanju doživi takvu promjenu? Gdje su nestali oni ljudi iz 2008? Da li su današnji Kijevljani neki drugi ili je nešto drugo u njima danas?

Odgovor na ova pitanja ne bi mogla da ponude ni izdašnija istraživanja. Činjenica jeste da prisustvujemo momentima koji bi u dosadašnjoj istoriji bili nezamislivi.

"Kul" je biti Srbin

Ponekad naši ljudi upute pitanje: zašto u Kijevu nema litija poput onih u Crnoj Gori? Većini naših ljudi nije do kraja jasna ni geografska veličina Ukrajine, ni dubina brisanja istorijskog nasljeđa u vrijeme sovjetizma i postsovjetizma kao ni svojevrsna kulturna dinamika koja je u Ukrajini i Crnoj Gori išla drugim putevima – dok je srpski narod u Đukanovićevoj Crnoj Gori stvorio progonjenu ali moćnu kontrakulturu koja je privlačila omladinu te je bilo "kul" biti Srbin, makar to bilo politički nepoželjno, Rusija u Ukrajini se uglavnom oslanjala na kulturna zračenja sovjetskog vremena i ruske klasične kulture kao i na neopredjeljeni osjećaj da je sve u redu dokle god ljudi u Kijevu govore ruski (od 2013. se i ta situacija sasvim izmijenila).

Spajanje nacionalnog identiteta (tj. opstanka u toku predaka i potomaka) sa savremenošću najmanje je stvar koja bi trebalo da bude prepuštena samo spontanoj kristalizaciji kulturnih formi, naročito ukoliko znate da se kulturne forme nameću medijskim sadržajima koji vam nisu blagonakloni. A od spajanja identiteta i savremenosti zavisi odgovor na ono vječito pitanje "kakva nam je omladina".

Generacijski šum predstavlja standardno mjesto i srpske kulture (od Rakićevih stihova "danas nama kažu, deci ovog veka..."). No upućivanje da se računa na omladinu ne znači da će budućnost koja nas očekuje biti projektovani sukob sa neprijateljem, pa u tenkovskom okršaju SFRJ i dva vojna saveza valja računati na nas. Stvar se danas završava na polju kulture kao načina življenja tj. na polju biopolitike.

O tome "kakva nam je omladina" uglavnom se debate vode opisujući njene poglede na neke od onih tema oko kojih se srpsko društvo dijeli, iako za sada nemamo nijedno dovoljno dobro istraživanje o tome koliko su ideje dejstvene tj. koliko razlike u idejama bivaju pretočene u stvarnost.

Sloboda i obaveza

Recimo, nije teško uočiti u beogradskim crkvama da, pored starijeg svijeta, imate i neproporcionalno veći broj mnogodjetnijih porodica, ali ne smijemo se zavarati da 95% samoizjašnjenih vjernika poistovjetimo sa ± 1% crkvenih vjernika (a ni među svim "ucrkovljenim" ne treba očekivati ljude koji smatraju sve aspekte hrišćanskog etosa obavezujućim u svom životu). Dakle, stvar nije samo u tome šta ljudi misle i osjećaju već šta od toga žive. Postmodernistički proglas o "prevrjednovanju svih vrijednosti" (koji nam je saopštio još Niče) ne podrazumijeva društvo koje će odjednom preokrenuti naopačke svoj vrjednosni sistem već takvo koje će smatrati da ma šta mislio, i ne moraš baš tako da živiš.

Zato ubjedljivo najveći problem savremenim pravoslavnim kulturama predstavljaju ne sami pojedinačni fenomeni postmodernističke kulture po sebi (muzika, moda i sl.) već sveopšti kulturni habitus, koji podrazumijeva da su svi životni sadržaji nevezani za svoje ishode: ma šta slušao, ma kako se odnosio prema kosovskom etosu, ma šta mislio o Draži i Titu, nijedno tvoje ubjeđenje ne označava životnu obavezu jer je "samorazumljivo" da su "sloboda" i "obaveza" dvije nepomirljive suprotnosti (a epohalni diktat kao poželjnu i korektnu podrazumijeva samo slbodu nasuprot obaveze).

Iako se stiče utisak da su, recimo, na fakultetima i akademijama naši studenti već sasvim obučeni i óbučeni shodno "standardima" woke ideologije (koju štedro sponzorisani popularizuju NVO aktivisti), stvarnost je uglavnom drugačija – prisustvo nacionalnog dostojanstva i brige za svoj narod i njegovu budućnost živa je i pulsirajuća u srpskoj akademskoj omladini.

Ležerna varka

Pa ipak, čak i najboljima među našim studentima, nacionalno svjesnima i aktivnima, nije uvijek samorazumljiv društveni učinak posthrišćanskih (anti)etičkih "standarda". Naša omladina često intuitivno poima dekadenciju globalne kulture u izumiranju ali je ritam i tok epohe i dalje snažnije nose kroz maticu biopolitike smrti nego što su jake sile odupiranja cjelini te matice.

Usput, dilema "Istok" ili "Zapad" imala bi smisla samo kada bismo u bilo kom kulturnom sadržaju teheranskih molova i nešvilskih durova mi vidjeli drugačiju biopolitiku, no kako su posljedice rokenrol pobune i turbofolk konformizma po moralne, političke i etičke koordinate ovog naroda savršeno identične, nikakva blaga podešavanja i samozavaravanja neće izvući slovensko-pravoslavnu civilizaciju iz zagrljaja etičkog rastakanja, političke agresije i demografske ubitačnosti u kojima i dalje živimo dokle god ne pronađemo način da prestanemo da odumiremo.

Za sada se čini da su manjkovi radne snage širom srpskih zemalja počeli da se nadoknađuju masovnijim uvozom iz Turske i Azerbejdžana, Indije i Kine. Za pristalice woke agende kao i za nijeme i pasivne posmatrače, stvar će se okončati "prirodno" – to su nam već saopštavali kroz maksimu "Srbija će biti na Zapadu makar je i ne bilo" (nastanjena nekim drugim) čime se zapravo misli "Srbija će prestati da pruža ma kakav otpor i postati samo ime za prazan prostor nastanjen robovima Megalopolisa iz cijeloga svijeta".

No, ako tako stvari stoje sa onima kojima se svejedno šta će sa Srbijom biti, šta onda mogu da učine oni kojima to nije svejedno? Možda je najvažnije prekinuti sa onom ležernom varkom o tome da je "nacionalna svijest" bilo kakav orijentir ukoliko se tim kompasom ne snalazimo na mapi ovog zbunjenog i manijakalnog svijeta. Tačnije: ukoliko ne živimo brigu za ovaj narod i njegovu budućnost, ukoliko je naš "nacionalizam" samo još jedan oblik postmodernog "životnog stila" čiji su ishodi savršeno identični onima naših woke drugara – uzalud nam kosovski zavjet i srce koje zatrepti na himnu.

Za sada bez globalnog odgovora

U jednom intervjuu Džordan Piterson upoređuje biopolitičke promjene započete šezdesetih godina minulog vijeka sa pronalaskom atomskog naoružanja – epohalni karakter premetanja životnih prioriteta u kojima su djeca i porodica postali uslovljeni čitavim nizom drugih faktora i postignuća imaće do sada neviđenje posljedice na budućnost ljudskog roda (i srpskog naroda).

Mogućnosti globalnog upravljanja ne samo našim informacijama već čitavim vrjednosnim sistemima, životnim pogledima, voljom za životom i opstankom čine oružje plutokratskih elita čiji su učinci pogubni ali sveopšti, jasni ali biomasi prijatni, opasni ali za sada bez globalnog odgovora, čak ni od onih zemalja koje su krenule u političku suvrenizaciju. A biopolitika se uvijek najprije etablira kao novi sadržaj mladalačke kulture, kao novi izraz generacijske pobune.

Ko riješi pitanje vrijednosti koje zaista živi omladina – riješio je i pitanja nacionalne bezbjednosti i opstanka.

I na kraju, da se vratimo hipnotisanim masama oko Lavre. Shvatanje da će Rusija morati da povrati Kijev kako bi bila Rusija duboko je ukorijenjeno u istorijskom pamćenju "Kijeva, majke ruskih gradova" (kako ga je nazvao sv. Nestor Ljetopisac u 12 vijeku). No tako nešto nije moguće ni nuklearnim naoružanjem ni gasnim ugovorima, pa čak ni novom arhitekturom svijeta. Tako nešto će biti moguće tek kada i sama Rusija istupi iz biopolitike nestajanja a kijevska omladina počne da se samoidentifikuje sa jednom moćnom, vitalnom, suverenom, hrišćanskom kulturom života.

Užasi savremenog svijeta imaće smisla tek ako se pravoslavna civilizacija prene i ustane.