Doušnici naroda

Viktor Jerofejev nije nepoznat našem čitalaštvu. Zahvaljujući "Geopoetici" mnogo od onoga što je napisao došlo je do srpskog čitaoca – bar one "udarne" stvari, kojima je sticao književnu slavu i reputaciju značajnog mislioca.

Za razliku od prezimenjaka Venedikta, Viktor Vladimirovič nikada nije prošao sito i rešeto preživljavanja na marginama sovjetskog i ruskog društva (otac mu je bio sovjetski diplomata u Parizu, tako da je budući pisac u izvjesnom smislu bio, ako ne predodređen, a ono bar osposobljen da bude vječiti posrednik između francuske i ruske kulture).

Kao i većina pripadnika komunističke buržoazije (ili možda aristokratije?), Jerofejev je imao pristupa onome čime se u SSSR-u pažljivo rukovalo – zapadnoj kulturi.

Usvojivši od komunističkog totalitarizma beskrajnu sposobnost prepoznavanja društvenih i političkih impulsa, neizrečenih diktuma moći prije nego što uopšte budu izrečeni, Jerofejev se, poput mnogih u ruskom i srpskom društvu, kreativno razvijao tako što se bespogovorno pokoravao (zlo)duhu vremena i diktaturi "slobode".

Već devedesetih su njegove "enciklopedije ruske duše“ i „dobri staljini“ nudili šarmantni narkotik autošovinizma u kome ruska "inteligencija" i "viši slojevi" uživaju već vijekovima, onu staru podlu borbu protiv "podlosti ruskog duha", moralističku propovjed u ime kraha svih ideala, zapadnjačku autopsiju najmračnijih ćoškova ruskog srca u ime navodne univerzalnosti koja se uvijek nekako splete sa rusofobijom tj. autošovizmom.

Kao glas "univerzalnog" Zapada, Jerofejev je mogao da računa na književnu i političko-kulturnu slavu na Zapadu ali i u Rusiji, kao glasnogovornik sebeprezira kome će se uvijek naći neko da aplaudira.

Kulturna konfuzija, politička naivnost, identitetski mazohizam jeljcinovske Rusije savršeno su se odražavale u Jerofejevljevim spisima. Uz sve to, postmodernistički vašar višesmislenosti omogućavao je piscu da za svaku svoju rečenicu o "Rusima koje treba tući" ili "Rusima – sramotnom narodu" može da se sakrije iza književnog lika. Ne, nije Viktor Vladimirovič mislio tako, već njegovi likovi. On ne misli da su Rusi – sramotna nacija po sebi. On smatra da su Rusi doušnička nacija.

Bar tako nas danas ubjeđuje Viktor Vladimirovič, odakle bi inače – nego sa stranica "Franfurter algemajne cajtunga" (srpski prevod objavljuje "Politika" u svom kulturnom dodatku od 22.7.2023), u tekstu pod nazivom "Kako uništiti poznate ličnosti".

Jer – da li nas iznenađuje – Jerofejev proljeća 2023. napušta Rusiju napisavši jednu malu odu Njemačkoj: "Pozdrav, Njemačka, ti najbolje pristanište za ruskoga pisca koji se odlučio da živi u Evropi, zaglupljelog od laži i rata sopstvene zemlje! Njemačka – ti si ostala, možda, jedina zemlja koja je spremna da adekvatno primi kulturu i istočnih i zapadnih susjeda, utemeljena u tvojoj moćnoj kulturi!"… ne bih dalje (mada je Jerofejevljeva teza o tome da je Njemačka devedesetih isuviše vjerovala postgorbačovljevskoj Rusiji i zato prespavala "veliku prijetnju sa Istoka" sama po sebi dovoljna za ilustraciju, smijeh i plač).

Danas se ne dozvoljava sakrivanje iza književnih teorija, kulturnih fasada i igara interpretacijama. Ako su devedestih likovi Jerofejeva govorili gnusno o sopstvenom narodu, danas to mora da učini sam autor.

Za čovjeka od knjige, kakav je Viktor Jerofejev, spomenuti uradak nije naročito zahtijevan – i to ne samo po (očekivanoj) poruci, već ni po načinu na koji je ona uobličena. Štaviše, riječ je o svojevrsnom samoodbrambenom refleksu pred ostacima savijesti koji i dalje nepogrešivo znaju da ne postoji ljudsko opravdanje da se iz Rusije danas pobjegne za Njemačku, makar joj napisali još koju zašećerenu pjesmicu. Žanrovski, Jerofejevljev rad predstavlja samo još jedan primjer duošničkog izvještaja u kome se privilegovani "disident" žali na vijekovno, neminovno, prirodno doušništvo čitavog (svog) naroda.

Drugi doušnici doušnika – oni koji svoje izvještaje ne podnose Rusiji već svojim zamišljenim bezobalnim otadžbinama Moći – obično se trude da naciljaju Nikitu Mihalkova i njegov "Besogon" ili neku metu vrijednu gađanja. Jerofejev se, ipak, koncentrisao na izvjesnog Vitalija Borodina, čime, opet, ne želi da ilustruje pojedinačnost doušničkog poriva već njegovu sveopštost.

Kroz epohe i sisteme, jedino što se po Jerofejevu može sigurno reći o Rusima jeste da su – doušnici. Ne bi to bilo dovoljno melodramatično (ili, kako bi djeca danas rekla krindž) da se nije u nekom trenutku spomenuo i sam Hristos, Sin Božiji. Nekako, Bogočovjek je omiljena poštapalica svih liberala svih vremena, ali samo kao neka čudnovata metafora, lišena oštre riječi ("ko pogleda ženu sa željom, već je učinio preljubu u srcu svome", "idi i ne griješi više!" – te riječi, za divno čudo, nikada ne zapate kod Hrista liberalne mašte i bezakonog moralizma). Ima tu i red nevjerovatnih i epohalnih "zasluga" Ale Pugačove – kao da decenije realnih i nabijeđenih zasluga opravdavaju ikoga od sramotnog kraja i odricanja od svoje zemlje i naroda u trenutku kada im je teško.

Jer, za Boga miloga!, "kultura" kod ruskih i srpskih autošovinista uvijek funkcioniše jednosmjerno: ona je tu da se mi divimo našim "idolima" (Rusi bi zadržali stari i jači izraz "kumirima"), ali ne i da oni dijele sudbine prezrenih masa, doušničkog naroda. Kako se narod samo usudio da ne voli one koje je obožavao u momentu kada su oni krenuli da taj narod pljuju! Kalimero, sada je vrijeme da izrekneš svoju rečenicu!

            Kada na kraju dana pregledam poštu i poneku vijest, razmišljam o trenutku u kome se nalazi ovaj narod od Banja Luke do Vladivostoka, kada nas obuzmu teške misli i umori kroz mliječnu kiselinu zamore i duh, vrijedi čitati pritužbe sarajevske čaršije na to kako Srbi vladaju svijetom, beogradskih autošovinista o tome kako je Srbija u suštini teokratija ali su najslađi ruski razrusi kada kukaju nad suštinom sopstvene istorije i naroda. Kada nam govore o "degradaciji moralnih kvaliteta narodnih masa" i "procurelom kanalizacionom sistemu" čiji se sadržaj izlio "čitavom zemljom" (Rusijom).

To je siguran znak da ni izbliza nismo još gotovi, da je ljudskosti ostalo u nama. Ništa tako ne govori o vitalnosti moralnog kompasa – pored svih naših nemalih lutanja – ovog naroda koga se odriču svi koji su do juče bili njegova kulturna oligarhija.

Sa jednom se stvari, ipak, na kraju, moramo složiti sa Viktorom Jerofejevim. "Istorija ruske države ne prolazi uzalud. Ona nam je na tacni dovela kako savremenu vlast tako i savremeni narod".

Da, narod kadar da i danas podari jednog Evgenija Vodolaskina i Zahara Prilepina.