"Dozovi se, Srbine!"

Zlatiborski park kod hotela "Palisad" posljednje je utočište umornim roditeljima u danima kada zaparno Sunce pregoni žareći zrakama koje će već sutradan sebično uskratiti. No rani je avgust; lakoća ljeta milom ili silom prekriva sve. Roditelji ispunjavaju sitnoj djeci onu želju koju im saopštavaju ujutro – da idu u "gumeni dvorac". Na klupi pored napumpanog dvorca sjede dječak koji naplaćuje i roditelji koji pomalo nagledaju djecu a još više se odmaraju od nadzora. Čini se da su svi u bar jednoj tačci dosegli nešto nalik na zadovoljstvo, ako ne već i sreću.

No kako ono što ne prođe nije sreća, tako problem uvijek nastaje kada roditelj odluči da krene dalje, iako se dječak u majici sa "patrolnim šapama" još nije izigrao. Dječak počinje da plače, zatim da vrišti. Majka ga uzima u naručje, otac pokušava odlučno: "idemo!" ali kada vidi da odlučnost ne znači baš mnogo nasljedniku, pokušava sa poluprekornim: "Dozovi se, Srbine!".

Srbin, međutim, ne želi da se dozove tek tako. Majka ga pušta da još malo ode u svoj raj. Dječak obilazi još jedan krug i sasvim mirno dolazi do roditelja koji ga obuvaju i idu.

"Dozovi se, Srbine!" – to zvuči kao roditeljska opomena, politički program, egzistencijalistička parola kojom se zaziva neka tajnovita unutrašnjost.

Ko bi, uopšte, i bio taj Srbin, taj dječak i čovjek koga dozivamo? Da li prosto svako ko se tako osjeća, ili postoje i neki kriterijumi, ako ne sasvim objektivni, a ono bar opipljiviji od prostog ubjeđenja ili osjećaja pripadnosti?

Čini se da ne postoji ništa srpskije nego znati šta je to što čini srž srpskog identiteta. Jedna, ili bar najvažnija stvar bez koje Srbin nije Srbin.

Bar većini ljudi koji osjećaju da identitet nije slučajnost koja vas je na rođenju zadesila (i unesrećila) već i izvjestan tok, orijentacija i cilj, srpski identitet je nezamisliv, recimo, bez kosovskog zavjeta. Odlučnost da se braniš i od nadmoćnijeg napadača, čak iako znaš da tvoja dalja sudbina i dalje može biti tragična u stradanju ali dostojanstvena u ropstvu ("pre svačiji sužnji neg ičije sluge"), poimanje da je "zemaljsko zamalena carstvo a nebesko uvijek i do vijeka" – jedna takva uporišna tačka mogla bi da da opiše samo konture boljih strana našeg karaktera.

No rasplinutost vremena u kome živimo, postmoderna šarolikost čak i najtradicionalnijih identiteta čini da ne postoji čak ni najosnovniji konsenzus oko toga šta jeste ili kako se sve pojavljuje srpski identitet.

Dovoljno je samo pogledati sve boje savremenog srpskog nacionalizma (a za to je dovoljno pogledati komentare na bilo kojoj stranici oko koje se naši rodoljubi okupljaju).

Hrišćanski i neopaganski autohtonisti, agnostici i ateisti, mistici i ezoteristi, pristalice naučne akrivije i protivnici svake vrste nauke (budući da iza naučnosti stoje "mračne sile koje kontrolišu diskurs i um"), ljudi pismeni u klasičnim i svjetskim jezicima, ljudi koji pišu samo velikim slovima i bez interpunkcije, gorljive pristalice savremenih srpskih političara i stranaka i kritičari svakog poteza svake stranke i "lidera", vječiti optimisti i vječiti pesimisti, tranzicioni dobitnici koji u dekorativnom nacionalizmu vide zlatno doba koje živimo i tranzicioni gubitnici kojima je nacionalni hipersenzibilitet način da uobliče traumu postojanja u svijetu bez zračka svjetla...

Kako uopšte i u čemu naći zajedništvo kada se državna birokratija trudi da reprodukuje samo onoliko "nacionalizma" koliko joj je u tom trenutku oportuno i koliko ga je moguće kontrolisati, paliti i gasiti prema potrebi političkog trenutka? Kako naći samo jednu srž nečega što je beskrajno duboko kao srpski identitet? I da li uopšte tražiti to jedno?

Dozivanje je zanimljiva istorijska paradigma. Recimo, u istoriji hrišćanske Crkve dugo se pisalo samo u dva pripovjedna manira. Jedan je bio tradicionalan i nastojao je da istoriju Crkve inače predstavi kao sudar jedne Cjeline sa različitim društvenim i političkim tokovima. Svi konflikti unutar i izvan Crkve narativno se poništavaju, glačaju, minimizuju ili pospoljašnjuju – sukob nije unutar već uvijek izvan Crkve.

Drugi pristup se razvijao od početaka humanističke crkvene istoriografije, ali je naročitu popularnost stekao na njemačkom govornom području u 19. vijeku (Adolf fon Harnak ostaje i dalje najznamenitije ime tog pravca). Za njega je istorija hrišćanstva prosto istorija raznoraznih heterogenih, posvađanih, konkurentnih grupacija koje su se tek pod većim prijetnjama (gnosticizam i rimska država) ujedinjavale i sintetizovale osjećaj zajedništva. Cjelina ne postoji, ona je prosta slučajna sinteza djelića.

Međutim, postojao je i treći pristup, koji je još u 19. vijeku usvojila ruska crkvena istoriografija (na čelu koje je bio veličanstveno talentovani Vasilije Vasiljevič Bolotov) a do sličnih rezultata doći će i najbolji savremeni zapadni istraživači (poput prinstonskog profesora Pitera Brauna). Ovaj treći pristup će u Crkvi kao Tijelu Hristovom vidjeti Cjelinu, ali neće prenebregnuti ni stvarne razmjere konflikata unutar te Cjeline. Ono što je, međutim, naročito zanimljivo kao rezultat istraživanja jeste shvatanje da su svojevrsnom dinamičnom, pa ponekad i konfliktnom komunikacijom rani hrišćani svjedočili svoje jedinstvo.

Dakle: upravo sposobnost da jedna hrišćanska zajednica u Galiji kaže onoj u Maloj Aziji da se ne slaže sa njenom praksom slavljenja Vaskrsa omogućavala je jedinstvo unutar misli i života jedne Crkve. Rani hrišćani su se dozivali ne samo pismima ljubavi i saglasnosti već ponekad i onima punim žara i neslaganja. Konačni prekid obično bi se desio u momentu kada bi se odvojeni dio posvetio samom sebi, svom unutrašnjem životu, kao autoreferentni sistem.

Dokle god postoji svijest o cjelini, dozivanje je preko potrebno. To ne važi samo za hrišćansku crkvu već i za srpski narod. Tajna srpskog identiteta stoji u njegovoj istorijskoj slojevitosti koja se ne da spljoštiti, svesti na jednu dimenziju i izraz.

Današnje vrijeme jednostavnih odgovora, intelektualne zatupljenosti i zaglupljujuće informisanosti ne trpi višeslojnost. Današnji čovjek ima potrebu za samo jednim (obično poznatim, svojim) izrazom dubokih istina. Ta pošast ne zaobilazi ni srpska rodoljubiva osjećanja danas. Neki poriv da se, slično zapadnim susjedima, srpski identitet razlikoslovno ograniči i odredi, napuštajući neki dio sopstvene prošlosti, jezika, kulture.

Pojava je nekada banalna, ali banalne fenomenologije kriju opasne neuralgične procese. Tako, recimo, poneko od čistitelja srpskog jezika od kroatizama ukaže "da je srpski Vaskrs a ne Uskrs" (iako otac Justin Popović piše: "Danas je i mali Uskrs, jer nam je Presveta Bogomajka rodila telom Gospoda Hrista. Telom kojim Vaskrsli iz mrtvih pobedi smrt" a da ne navodimo "Gorski vijenac": "pa badnjake srpske nalagajte i šarajte uskrsova jaja").

Neznavenije su razne verzije prošlosti i sadašnjosti (a samim tim i budućnosti) koje u nekom od srpskih zavičaja gledaju "jedine prave Srbe".

Srpski identitet je ukotvljen u nekoliko važnih tačaka (samo)identifikacije – od srednjovjekovne prednemanjićke i nemanjićke prošlosti Zete, Raške, Bosne, koja se ulila u narodno pamćenje kroz vidovdanski zavjet oslobođenja i ujedinjenja, da bi se u 19. vijeku susrela sa tada aktuelnim političkim idejama o jezičkoj odrednici jednog naroda i kulturnim tokovima koji su nastojali da prošlost inovativno reaktuelizuju.

Danas se svi ti slojevi – svi naši zavičaji, ideje, iskustva, čežnje, snovi o tome ko i šta jeste Srbin uglavnom sučeljavaju, suprotstavljaju, mrve i taru u jednodimenzionalnoj otupjelosti namijenjenoj robovima Megalopolisa. Svakako, pismen i znaven Srbin bi trebalo da zna više od prostog utiska – tome i služe vaspitanje, obrazovanje, kultura. No sistematsko uništavanje i dezintegrisanje srpske kulture vrši su upravo da bismo se sveli na čestice biomase koje neće moći da pojme ni otkuda Tesla i Njegoš na srpskim dinarima ili Dučić u čitankama. Na kraju bi svaki od tih iscjepkanih zavičaja postao onaj autoreferentni sistem, kosmos po sebi, prije asteroid koji sagorijeva nego usamljena planeta.

A možda se i tim prozivkama i nervoznim komentarima, ispravkama nepoćudnih oblika u jeziku i ideji – možda se i mi danas samo dozivamo s kraja na kraj srpskog kosmosa i polisa, možda vičemo jedni na druge više zato da bi se u olujama koje smo doživjeli i kojima nam uvijek prijete dozvali jedni druge, dozvali pretke iz smetova, zbjegova i rovova i ohrabrili sebe a pomalo i onoga koga prozivajući dozivamo?

Možda je ta naša potreba za ispravljanjem drugih (silnija nego ona da ispravimo makar malo sebe) – samo još jedan način da im kažemo da ih volimo i da nam je do njih stalo, da ih još držimo uz sebe, makar nam ne bili po ukusu i mjeri? Možda je – ma sigurno jeste – čitava ta kakofonija srpskih nacionalizama samo još jedan način na koji nas Bog doziva kroz pukotine ovog kosmosa?

Dozvao se dječak u zlatiborskom parku, sebi, roditeljima, nama koji ga gledamo. U vremena kada se čovjeku svaki dan, odmah nakon "oče naša", pojavljuju Miljkovićevi stihovi o planeti koja  će možda biti mina u raskvavljenom nebu, dozivajmo se kako umijemo i znamo. Naše je da se ne zaboravimo. Da se dozivamo dok se ne dozovemo.