Homo Iugoslavicus
Budući da se zalaže za svođenje srpstva na tromoravsko užesrbijanstvo i iz toga proistekle prostorne okvire "dovoljne", "bezopasne Srbije", homo iugoslavicus je posebno alergičan na svako pominjanje srpskog sv(ij)eta, a još više srpskog etničkog prostora ili tradicionalnog pojma srpske zemlje
Iako je od nestanka (velike) Jugoslavije prošlo više od tri decenije, još uvek je nemali broj u Srbiji – naročito u Beogradu – onih koji imaju srpsko poreklo, te imena i prezimena koja zvuče srpski, a javno samoporičući ističu da "samo Jugoslaviju priznaju kao svoju državu", da se na popisima stanovništva "nacionalno izjašnjavaju kao Jugosloveni" i da nemaju ništa sa srpskim identitetom, već da se "osećaju isključivo Jugoslovenima".
Naravno, to im ne može niti treba bilo ko da ospori ili zabrani. Razumljivo je naročito u slučaju potomaka iz nacionalno mešovitih brakova. Mada je, s druge strane, prilično indikativno, ne samo zato što je takvih pojava zanemarljivo malo u ostalim državama proisteklim iz rastakanja SFRJ. A zamislimo da se neko tridesetak godina posle nestanka Austrougarske 1918. sa političke karte Evrope – dakle 1950-ih – osećao i deklarisao kao Austrougarin!?
Neojugoslovensko antisrpstvo
Danas ima otvorenih i kripto Jugoslovena, a da bi neko bio takav nije dovoljno samo da je jugonostalgičar i da ne može da prežali crveni pasoš, odlaske u Trst po farmerke i šuškavce, lažni mir i bratstvo-jedinstvo, samoupravljanje i štafete mladosti. Potrebne su i druge, delom nasleđene, a delom stečene osobine.
Tako, na primer, osoba jugoslovenskog profila po pravilu smatra da za slom SFRJ ako ne jedinu, onda najveću krivicu snose Srbi i srpski nacionalizam. Po onom komunističkom postulatu o opasnom svakom nacionalizmu, ali najopasnijem onog najvećeg naroda. Shodno tome, on se zalaže da Srbi nemaju pravo da prozivaju druge za ono što su njima učinili, već da "prvo počiste ispred svoje kuće".
Tipičan novi Jugosloven kvalifikuju Memorandum SANU (iako ga obično nije ni pročitao, već se o njemu oskudno, fragmentarno informisao posredstvom antisrpske propagande) kao ekspanzionistički, velikosrpski, zločinački program i izvor svih problema "na ovim prostorima". Štaviše, anatemiše ga kao neku vrstu kolektivnog nacionalnog Mein Kampfa, tražeći neizostavnu "denacifikaciju" Srba i Srbije. I nikakvi argumenti kako je nasilno secesionističko "paranje džempera" počelo od Slovenaca i kako se neoustaška ideologija nalazi u osnovi težnji Hrvata da ostvare nezavisnu i etnički čistu državu ne mogu ga ubediti.
Isto tako, separatističku oružanu pobunu albanske nacionalne manjine u kosovsko-metohijskom delu Srbije opravdava "represijom srpskog režima", smenama u "antibirokratskoj revoluciji" i "ukidanjem autonomije" Ustavom iz 1990. godine. Namerno prenebregava da je legitimno reagovanje državnog mehanizma (pa i silom) izazvano atakom na celovitost države i višedecenijskim sistematskim nasiljem Albanaca prema Srbima, kao i da autonomija nije ukinuta već svedena u okvire istinske autonomije (čak i preterane).
Nema nikakav problem da mirne duše amnestira NATO i srčano zastupa stav da je "Srbija sama kriva", te da je "svojom pogrešnom politikom izazvala intervenciju" (ne agresiju!) 1999. godine. Stoga smatra da zemlju nije trebalo braniti. Niti je ikada treba braniti. S prezirom odbacuje poštovanje boraca sa Košara i Paštrika, 63. padobranske i 549. motorizovane brigade, Prištinskog korpusa i Treće armije. Progon Srba sa Kosova i Metohije za njega je "razumljiva albanska osveta" i "zaslužena posledica ratnog poraza".
Uglavnom se zalaže za "kosovsku nezavisnost", potkrepljujući svoj stav onom sa Zapada uvezenom floskulom – da zbog navodnog nasilja prema Albancima "Srbi nemaju moralno pravo da zadrže Kosovo". I da će tek sa "gubitkom Kosova" srpskom nacionalizmu biti "zaboden glogov kolac", a srpski identitet biti "oslobođen" tobože retrogradnog Kosovskog mita i Vidovdanske etike. Tek tako temeljno redefinisan, po njegovom mišljenju, srpski narod biće spreman za modernizaciju i "ulazak u Evropu".
Za Srbiju na Zapadu po svaku cenu
Tipičan Jugosloven bez dileme je prozapadno orijentisan i svim srcem želi ulazak Srbije u EU "gde pripadamo jer smo geografski u Evropi" i "gde se rešavaju svi naši problemi". Oštro, nervozno i netrpeljivo se odnosi prema evroskepticima, odbacujući sve njihove argumente o očiglednoj sistemskoj krizi i silaznoj putanji EU, kao i o nemogućim uslovima koje ona postavlja Srbiji.
U geopolitičkom smislu privržen je atlantizmu, unipolarizmu i globalističkom Pax Americana. Sledstveno, zalaže se za ulazak je Srbije u NATO, ali zbog njegove nepopularnosti izbegava da to preterano ističe. Rezolutno se suprotstavlja (neo)evroazijskoj geopolitičkoj opciji, ističući poznate fraze "nismo mi Azija" i "nećemo valjda sa Severnom Korejom". Papagajski ponavlja vašingtonsko-briselske teze o "korozivnom uticaju Kine" i "malignom uticaju Rusije" u Srbiji.
Rusku specijalnu operaciju oštro osuđuje i insistira na teritorijalnoj celovitosti Ukrajine (neuporedivo više nego Srbije). Istovremeno "glasno ćuti" o njenim sa Zapada indukovanim namerama da postane anti-Rusija i "odskočna daska" NATO-a, uključujući neonacističke trendove, sistematsku diskriminaciju, nasilno identitetsko preoblikovanje i državni teror spram ruskojezičkog stanovništva.
Po važnom identitetskom pitanju je širokogrud: prividno je za "ravnopravnost dva pisma", nevešto time prikrivajući svoje zalaganje za latinizaciju "našeg jezika". Po pravilu je ateista. Svetosavlje naziva "pravoslavnom sektom" i rado naglašava upozorenje Zapada da "sa Svetim Savom ne možemo u EU". Podržava dolazak pape u Srbiju, ali smatra da SPC ima neoprostivo veliki uticaj u društvu "jer Srbija je laička država".
U skladu s tim, poručuje da ulogu SPC treba lokalizovati unutar zidova crkava i manastira, te što je više moguće smanjiti "miris tamjana" i delovanje "mantijaša". U suprotnom, kako tvrdi, postoji opasnost da prevlada "pravoslavni fundamentalizam", a Srbija postane "pravoslavna džamahirija".
S jedne strane, Zagreb afirmativno doživljava kao "zapadni", "evropski" i "civilizovan", bez obzira na njegovo paradigmatično provincijalno, šovinističko i duboko ukorenjeno antisrpstvo. Takođe je fasciniran Sarajevom i njegovom "rajom" oduvek, naročito "posle herojske odbrane od srpske agresije", iako su iz njegovog većeg, federalnog dela Srbi gotovo nestali.
Frustriran je ako ne ode na letovanje u Dubrovnik, Poreč, Rovinj ili na Hvar. Pri tome, svesno zanemaruje rizik da mu tamo bude pomenuta "majka četnička" i auto ispisan porukom "Srbe na vrbe", te po povratku trijumfalistički naglašava "da je bilo samo prekornih, mrkih poglede kada je zatražio hleb umesto kruha" i kako mu se "nije desilo ništa loše uprkos BG tablicama".
Srbi su krivi za sve
S druge, pak, strane, homo iugoslavicus – često se prepredeno maskirajući uskogrudim srbijanstvom – brojnim voljno-nevoljno u Srbiju doseljenim Srbima "s druge strane Drine" uz psovku pomene "veslo koje ih je preveslalo". A kao zmija noge skriva da je u drugom ili trećem kolenu upravo on poreklom sa Banije ili Korduna, iz Like ili Hercegovine, od Drvara ili Vlasenice.
Upravo tim svojim zemljacima pripisuje kako su "poseljačili" Beograd i da su Novi Sad "dosrbili". Da se ne zavaravamo – ništa bolje ne misli, na primer, o Nišu, koga sa pogrdnim prizvukom naziva "južnom prugom". A Podgoricu, Banja Luku ili Istočno (Srpsko) Sarajevo ne može ni da smisli. Samo Šumadince "priznaje za prave Srbe", ali ne iz razloga preterane nacionalne simpatije, već autodestruktivnog dokazivanja da je "protiv Velike Srbije".
Ako živi u AP Vojvodini, i dalje žali za Ustavom iz 1974. i njenim republikolikim položajem ustanovljenim tim dokumentom. Na samo pominjanje istinskog, potpunog, a ne nazovi ukidanje pokrajina – koje, neupitna je činjenica, ni po čemu ne doprinose jačanju, već naprotiv, samo slabljenju Srbije (zbog čega su, uostalom, i formirane) – to u njemu izaziva neopisiv bes.
Titoistička krilatica "Slaba Srbija – jaka Jugoslavija" ostala je njegov politički kredo, samo u novim realnostima preoblikovan u "Mala Srbija – miran Balkan". Izlišno je konstatovati da je, po pravilu, pod maskom autonomaštva manje-više neskriveni separatista, te zagovornik zasebnog "ravničarskog duha", srednjoevropske kulture, bečkog sentimenta, vojvođanske nacije i jezika...
Nekadašnju Republiku Srpsku Krajinu nazivao je "balastom Srbije" i odahnuo je kada je zauzeta u "Bljesku" i "Oluji". Podrazumevajuće je prihvatio narativ zvaničnog Zagreba da su zločini učinjeni tom prilikom bili "iznimka" tokom „legitimne akcije hrvatskih vojno-redarstvenih postrojbi". Pri tome, izbegava da postavi pitanje planski izvedenog genocidnog tzv. etničkog čišćenja gotovo celokupnog srpskog stanovništva sa glavnine krajiške teritorije, veće od površine Crne Gore.
Insistira da je u Srebrenici učinjen genocid, koji se "ne sme dovoditi u pitanje s obzirom na haške presude". U nebesa diže "opsadu i urbicid Sarajeva", Keraterm i Omarsku, ali nikada ne pominje slučajeve "Masakr u Dobrovoljačkoj" i "Tuzlanska kolona", Kazane, Skelane, Kravicu... Sledstveno, iz dna duše ne podnosi Republiku Srpsku, prihvatajući diskvalifikujuće nazive sarajevske političke kasabe da je ona "Republika Šumska", "genocidna tvorevina", "manji entitet", "privremeno rešenje"...
I samo njeno postojanje u sadašnjem obliku i izborenim, iako znatno derogiranim ovlašćenjima i pravima, doživljava kao "remetilački faktor" tobože dobrosusedskog funkcionisanja Srbije i BiH, skladnog odnosa srpskog spram muslimanskog/bošnjačkog stanovništva, te efikasnog funkcionisanja BiH "u međunarodno priznatim granicama". Stoga podržava unitarizaciju BiH, odnosno protivi se vraćanju dejtonskog statusa Republike Srpske, a još više ideji njenog iznuđenog razdruživanja od Federacije BiH, osamostaljenja i priključenja Srbiji.
"Srpska hobotnica" ili iznutra protiv nacionalnih interesa
Budući da se zalaže za svođenje srpstva na tromoravsko užesrbijanstvo i iz toga proistekle prostorne okvire "dovoljne", "bezopasne Srbije", homo iugoslavicus je posebno alergičan na svako pominjanje srpskog sv(ij)eta, a još više srpskog etničkog prostora ili tradicionalnog pojma srpske zemlje. Kao po komandi, na to reaguje diskreditujuće i klevetnički, panično prepoznajući na svakom koraku velikosrpsku opasnost.
Štaviše, u srpskim integralističkim težnjama nalazi čvrstu vezu sa nacističkim idejama životnog prostora (lebensraum) i krvi i tla (blut und boden), kojima se, eto, mora preventivno suprotstaviti. Ne smatra besprizornim činom pripisivanje tog greha Srbima koji su toliko stradali od Hitlerovih hordi i njihovih pomagača.
Kako sa slomom Jugoslavije nije izvršena temeljna dejugoslavizacija srpskog društva, i to u adekvatnom tajmingu slično slovenačkom ili hrvatskom primeru, homo iugoslavicus je i danas veoma dobro, filigranski i umreženo, pozicioniran u gotovo svim strukturama i institucijama Srbije.
Naročito je prisutan u kulturi, medijima, sportu, finansijsko-privrednom i u naučno-prosvetnom sistemu. Na otvoren ili na kripto-način deluje u mnogim nevladinim organizacijama, političkim strankama i državnom aparatu, gde često igra ulogu tzv. šeste kolone suprotstavljene srpskom stanovištu i interesu. Homo iugoslavicus u Srbiji personifikuje moćan rukavac "duboke države".
