Cajke pokraj njega idu

Ima reči za koje pamtimo kad smo ih prvi put čuli. Ja se tako sećam da sam za reč "tajkun" prvi put čuo u Zagrebu sredinom 1992. godine. Četiri godine kasnije, saznavši da se posljednji roman Frensisa Skota Ficdžeralda zove "Poslednji tajkun", iz jednog predgovora otkrivam da reč "tajkun" dolazi iz japanskog jezika gde znači "veliki gospodin".

Te iste 1996. godine, kad sam već posle Dejtona, u Sarajevu upisao anglistiku, krajem decembra putujem do Zagreba i kod rođaka se raspitujem za neke stare drugove, gde su, šta rade. To su bili ljudi s kojima sa ranije delio muzički ukus, koji su voleli "alternativu". Veliki deo njih sada je, govorili su mu, počeo da sluša "cajke".

Nisam znao tada šta znači "cajke". Objasnili su mi da su "cajke" najbliže onome što se nekoć zvalo "narodnjaci". Takav izbor u tadašnjem Zagrebu nije imao samo estetsku, nego i političku konotaciju.

Za većinu mojih tamošnjih poznanika, "cajke" su bile najbolji način zabave, ali jedan od njih je ipak imao problem sa političkom dimenzijom ovakvog estetskog izbora. Pa je tvrdio da se i takav muzički ukus može zadovoljiti bez "srbovanja". Na pitanje jednog svog druga šta onda da sluša, ovaj je rekao: "Čerge" Zlatka Pejakovića. 

Kad gradonačelnik odluči

Setio sam se ovog doživljaja blizu trideset godina starog kad je u Hrvatskoj krenula histerija sa zabranjivanjem koncerata "cajki". U sali Doma sportova u gradu Puli, županija Istarska, Republika Hrvatska, bio je zakazan koncert za 25. mart ove godine. Sala je unajmljena još prošle godine, a do mesec dana pre zakazanog termina već je bilo rasprodato više od 90 posto kapaciteta dvorane. Koncert je planiran pod imenom "Duško Kuliš & gosti", a među gostima su bili predviđeni Dragan Kojić Keba i Ana Bekuta. Gradonačelnik Pule odlučio je naprasno da koncert – zabrani.

Po svedočenju direktora pomenute sportske dvorane, gradonačelnik Pule ga je zvao sav besan rekavši da u svom gradu ne želi to "srpsko smeće". Tužno je što je organizator koncerta morao da se brani i na način da javnost podseti da je Duško Kuliš zapravo – Hrvat. Stvari su zapravo degradirale u odnosu na vreme od pre blizu trideset godina. Tada sama muzika nije bila problem, problem je bila "etnička krvna slika" izvođača.

Duška Kuliša sada, međutim, ne amnestira njegovo hrvatstvo. Uostalom, kakav je on Hrvat, kad su mu gosti na koncertu Dragan Kojić Keba i Ana Bekuta?!

I u Hrvatskoj i u celoj tzv. regiji, pa i u Srbiji, postoji taj stereotip da za razliku od ostatka Hrvatske, Istra nikad nije potonula u glib šovinizma. Otud je ovaj istup gradonačelnika najvećeg grada u Istri dodatno šokirao mnoge. Ipak, svesni da izvođači koje su okupili imaju svoju publiku svuda u Hrvatskoj, organizatori su isprva namerili da isti koncert održe u Osijeku. Tamošnji gradonačelnik nije, međutim, želeo da zaostane za svojim kolegom iz Pule. On je takođe zabranio koncert uz usputno obrazloženje iz oblasti kulturologije za početnike: "Osijek je srednjoevropski grad koji ima naglašenu evropsku dimenziju, grad koji se intenzivno razvija u pravu slavonsku metropolu, grad koji ima najveću kulturnu manifestaciju Istočne Hrvatske u vidu Osječkog leta kulture koja dokazuje kako kultura i umetnost savršeno pristaju gradu na Dravi".

Bole kosti

Slučaj je izazvao veliku medijsku, pa i političku pažnju. Protiv zabrane se oglasio i Zoran Milanović, predsednik Republike Hrvatske. On je rekao da lično ne voli "tu muziku", da ga od te muzike "bole kosti", ali da misli da je zabrana pogrešna. Milanovićev stav je, naravno, mnogo demokratičniji od stavova gradonačelnika najvećeg istarskog odnosno slavonskog grada, ali i kod njega postoji taj pokroviteljsko-kulturrasistički stav prema "cajkama" koje u Hrvatskoj funkcionišu kao simbol nečeg primitivnog i "srpskog".

Pre blizu trideset godina, Boris Buden je objavio tekst čudesnog naslova "Kad budem ustaša i Jugosloven". U tom eseju Buden ističe kako je "narodnjak sposoban za najdublju tragiku, najsofisticiraniju estetsku empatiju, ali i angažiranu socijalnu kritiku". Na neobično sugestivan način, Buden u prezrenim "cajkama" prepoznaje "život kulture kao kulturu života" i nešto što se suprostavlja "slatkasto trulom zadahu sterilnog elitističkog etera" i "čistoj kulturi smrti".

Finesa kulturnog ukusa

Na jednom delu socijalnog i političkog spektra, ove Budenove teze su u međuvremenu prihvaćene i interiorizovane. U klasičnoj društvenoj dinamici, uskoro je došlo i do reaktivne parcijalne renesanse prezira prema "turbo folku". Tu smo, međutim, već na terenu finesa kulturnog ukusa.

Potezi gradonačelnika Pule i Osijeka nemaju veze sa estetikom. To je čista politika, na rubu poticanja izazivanja nacionalne i verske mržnje.

Doživljavajući kulturu kao mrtvo-ozbiljni ceremonijal, "estetičari" poput dva gradonačelnika nisu svesni da upravo njihova politika ima veze sa onim što se poslednjih godina i decenija predstavlja kao ubedljivo najveći problem u Hrvatskoj, a to je demografski slom. Uništavanjem Jugoslavije, proterivanjem Srba, utemeljeni su, što bi rekao gradonačelnik Osijeka, "kultura i umetnost" koji Hrvatskoj "savršeno pristaju". To su takvi "kultura i umetnost" da od njih, ko đavo od krsta, sve više prema Bavarskoj i Irskoj beže i Hrvati.

Ako uskoro i kompozicije Zlatka Pejakovića ne budu proglašene nepodobnim, ako poput Duška Kuliša ni njemu hrvatstvo ne bude dovoljno za amnestiju, njegov čuveni refren biće zgodna deskripcija kulture u kojoj se koncerti zabranjuju:

Prazna duša tiho jeca

Ostala je samo prazna čaša