Na Grabežu u decembru mesecu, posle kišne noći provedene pod najlonima, okupili su se borci kraj kuhinje. Da se ogreju i osuše bar malo. Odjednom se niodkuda pojavio Đeneral.
"Šta je to, momci?" pitao je.
"Pokisli smo, ne možemo dalje".
Đeneral je skinuo kapu, prišao buretu sa vodom i napunio kapu vode. A onda je kapu punu vode nasuo sebi na glavu.
"Sada sam i ja mokar, možemo li da krenemo na položaj", rekao je. Tog dana je otišao toliko daleko napred da su mu zarobili džip. Išao je džipom do šume a onda peške do položaja Legende Jolovića i "Vukova sa Drine" u predgrađu Bihaća.
Ako već nemamo pravo pa državu, na crkvu, na akademiju, imamo pravo na mitove. A Đeneral se preselio u mit.
Bolesni starac čiju su nam fotografiju pokazali nije bio onaj koji je ponizio Nato oficire povezavši ih kao volove za drveće.
Igrali su Ratko i general Morion šah. Ratko ga je tukao dva nula. Morion je tražio da odigraju još jednu partiju, Morion je tražio revanš.
"Ne dolazi u obzir, generale. Opet ću vas pobediti. A onda ćete pisati da su Srbi bombardovali Sarajevo."
Sećam se priče kad je prekršio zabranu leta i došao helikopterom na pregovore. Na primedbu da krši zabranu leta odgovorio im je:
"Šta mislite, da će srpski general da vam dođe na magarcu?"
Širio je oko sebe auru ratnika.
Zbog njega nisam otišao na svoju svadbu.
Na propovedi oca Voja Žutog u Mesnoj zajednici pretvorenoj u crkvu,na sto metara od prve linije, gde su na liturgiju dolazili samo najhrabriji, u uniformi preko koje je prebačen epitrahilj, pop Žuti je grmeo na nas
"Svi da se ženite i da pravite decu! Vidite li da izginuste!"
A naređenja legendarnog sveštenika su se morala poštovati.
Vratio sam se u Beograd, venčao sa Bojanom.
Sutradan nazad na front.
Svadba je zakazana dva meseca kasnije.
Čvrsto sam obećao da neću poginuti i da se vraćam na svadbu.
U toku je bila jedna od najvećih operacija srpske vojske. Spajanje Hercegovine i Romanije, presecanje Alahovog puta, oslobađanje Trnova i Igmana.
Ulazio sam u autobus za Beograd kad je dotrčao Ognjen Mihailović, ratni reporter TV Pale.
"Naredio je Ratko da dođu novinari!"
Nisam mnogo razmišljao.
Iskočio sam iz autobusa i krenuo sa Ognjenom.
Prešli smo spaljeno Trnovo, stigli do prvih linija.
"Gde je Đenral?"
"Idite napred kod izviđača."
Stigli smo do izviđača dok su oko nas fijukali meci.
"Gde je Đeneral?"
"Na vrhu brda, još petsto metara napred."
Krenuli smo ka vrhu brda kad je počeo protivavionac da brije. Skotrljali smo se u neku paprat i onda sa polomljenom opremom prema vrhu brda.
Našli smo ga daleko ispred položaja na komandantskom izviđanju.
Sedeo je za stolom, na vrhu brda, dvogledom pratio bitku.
Dobro je bio, raspoložen, išlo mu je, ali je imao primedbu: "Ti treba da se umiješ."
Brada mi je bila do sedmog rebra duga i zasmetala je vojniku. Zasmetala je oficiru. Nije voleo kokarde. I brade. Mom prijetelju je oteo kokardu, zgazio je u prašini.
Kad je uhapšen bilo je mnogo brada na mitingu podrške. Došli su svi četnici Srbije i Srpske.
Ispratili smo ga na put sa kojeg nema povratka.
Naveče u "Šindri" na Zelenom vencu, svi pijani od tuge i besa slušamo tog dana nastalu pesmu:
"Kad avion put Haga poleti,
Molimo te, naš anđele sveti,
spasi Ratka il avion spali,
Ne bismo li obraz sačuvali.
Ustaj, mili, pucaj iza ugla,
ne možemo živeti od rugla", pevaju Žare i Goci.
Jeca harmonika.
Avion je u Hagu. Danas ćemo videti kako general stvarno izgleda. Da li je bolest bila jača od čelične volje onog koji nije dopustio da srpski narod još jednom bude žrtva.
Nisu ga pustili da umre među svojima.
Pukovnik Mika Radivojević je mojoj ćerki Ikoniji novinaru RT poklonio zlatno pelikanovo penkalo koje je jednom dodao Mladiću da potpiše dokument o primirju.
"Pazi šta potpisuješ! Zapamti čija ga je ruka držala!"