U svojoj analizi nedavno napisanoj za međunarodni institut IFIMES, general Korneliu Pivariu opisuje Evropu kao kontinent koji ulazi u najdublju stratešku transformaciju još od završetka Hladnog rata. Po njegovom mišljenju, evropski projekat, koji je decenijama počivao na pretpostavci spolja garantovanog mira i relativne demilitarizacije, danas se ubrzano vraća logici klasične geopolitike i trci u naoružanju.
Rat u Ukrajini i sve izraženija neizvesnost u vezi sa dugoročnom američkom posvećenošću evropskoj bezbednosti doveli su do radikalnog zaokreta u strateškom razmišljanju evropskih elita. Bezbednost se ponovo postavlja u središte političkog projekta Evropske unije, dok se vojnoj sili vraća – prethodnih decenija umanjivani, status legitimnog instrumenta moći.
Pivariu naročito insistira na činjenici da ponovno evropsko naoružavanje više nije ograničeno samo na vojni sektor, već prerasta u sistemsku politiku koja obuhvata ekonomiju, industriju i tehnološki razvoj. Govoreći jezikom najpoznatijeg živog teoretičara realizma – Džona Miršajmera, Evropa svoju ekonomsku bazu iznova tretira kao latentnu moć tj. resurs koji može upotrebiti za uvećanje i unapređenje vojne moći. Pivariu smatra da Evropska unija ulazi u novu epohu u kojoj se granice između ekonomije i bezbednosti ubrzano brišu.
Preusmeravanje industrijskih kapaciteta ka vojnoj proizvodnji, razvoj tehnologija dvojne namene i integracija evropskih odbrambenih lanaca snabdevanja ukazuju na duboku militarizaciju čitavog kontinenta. U osnovi ove transformacije nalazi se gotovo neupitna vera evropskih lidera da će akumulacija vojnih kapaciteta automatski proizvesti stabilnost i sigurnost.
Upravo u ovom detalju leži najproblematičniji aspekt procesa koji Pivariu opisuje. Evropa ideju bezbednosti sve više poistovećuje sa naoružavanjem i odvraćanjem. Biti naoružan znači biti bezbedan. Biti bezbedan znači odvratiti neprijatelja i od same pomisli da tu bezbednost ugrozi.
Valja primetiti kako Pivariuova analiza prevazilazi pitanje pukog povećanja vojnih budžeta i naoružavanja. Ona zapravo opisuje kraj jedne epohe u kojoj je Evropa svoju stabilnost gradila prvenstveno kroz ekonomsku integraciju i spoljne bezbednosne garancije, i početak nove ere u kojoj Stari kontinent sve otvorenije veruje da se mir može očuvati isključivo kroz odvraćanje, akumulaciju borbenih kapaciteta i povratak logici sile.
Opisana strateška logika na prvi pogled deluje razumno, pa čak i opravdano – naročito u onom segmentu koji se tiče osamostaljivanja evropske bezbednosti i njenog oslobađanja od američkog paternalističkog uticaja. Za nepunih godinu i po dana svog drugog predsedničkog mandata Donald Tramp je Evropi više puta decidirano stavio do znanja da mora izaći iz američkog zaštitnog dubka, i naučiti da stoji na sopstvenim nogama. Otuda evropska pomama za oružjem i potčinjavanjem ekonomijeraison d’État-u, deluje kao sasvim logičan (i pomalo iznuđen) izbor.
Ipak, ukoliko se osvrnemo na aktuelna iskustva sa Bliskog istoka, videćemo da sama akumulacija vojne moći nipošto ne garantuje stabilnost, niti odvraćanje nužno sprečava eskalaciju.
Krenimo redom. Ideja odvraćanja stara je gotovo koliko i sam rat. Mnogo pre nego što je postalo predmet ozbiljnih strateških kalkulacija, odvraćanje je postojalo kao svojevrsni zdravorazumski princip. Ova isprva intuitivna logika je vremenom podignuta na nivo umeća ratovanja (ili pre umeća izbegavanja rata), dugo ostavši prerogativ isključivo velikih sila. Od Aleksandra Makedonskog i rimskih legija, preko evropskih dvorova i Napoleonovih ratova, pa sve do nuklearne ere, državnici i vojskovođe nastojali su da snagom oružja, njegovom pretnjom ili demonstracijom vojne sposobnosti odvrate protivnika od napada, ili bar da ga primoraju da dva puta razmisli pre nego što načini čin agresije.
U svojoj suštini, odvraćanje počiva na jednostavnoj ideji: država preduzima određene mere – naoružava se, tehnološki usavršava svoje defanzivne i ofanzivne borbene kapacitete, obučava vojsku i sl, kako bi protivnika ubedila da mu se agresivnost ne isplati. Odnosno, da će – ukoliko se odluči za vojni napad, gubici koje će pretrpeti biti za njega neprihvatljivi. Narodski rečeno, neprijatelj treba sam da uvidi kako je "dara skuplja nego mera".
Upravo je odvraćanje decenijama predstavljalo jedan od ključnih mehanizama očuvanja relativne stabilnosti na Bliskom istoku. Iako je region neprestano bio izložen krizama, ratovima, terorističkim napadima i geopolitičkim potresima, postojale su jasne granice eskalacije koje većina bliskoistočnih aktera nije bila spremna da pređe. Izrael i Iran su godinama vodili svojevrsni rat iz senke; Saudijska Arabija i zalivske monarhije nastojale su da ograniče iranski uticaj, ali bez ulaska u otvorenu konfrontaciju.
Posrednički ratovi, proksi strukture i ograničeni oblici asimetričnog sukobljavanja služili su kao temelj regionalne ravnoteže snaga i kao svojevrsni amortizeri eskalacije. Čak i onda kada su sukobi bili izuzetno nasilni, ključni regionalni akteri nastojali su da izbegnu direktan međudržavni okršaj, svesni da bi nekontrolisana eskalacija mogla ugroziti krhku arhitekturu regionalne stabilnosti. Strah od šireg rata – odnosno njegove previsoke cene, funkcionisao je kao podstičući faktor suzdržavanja i samoograničavanja.
Stoga je model regionalnog poretka dominantno počivao na odmeravanju snaga Izraela i snažnih posredničkih struktura tzv. proksi aktera. Asadov režim u Siriji, Hezbolah u Libanu, Hamas u Gazi, Huti u Jemenu, kao i brojne šiitske milicije u Iraku, predstavljali su ključne instrumente iranske projekcije moći u regionu. Upravo preko njih Teheran je godinama uspevao da vrši pritisak na Izrael, Saudijsku Arabiju i američke interese, a da pritom izbegne direktan vojni sukob sa daleko snažnijim protivnicima. Na taj način je iranska "strateška dubina" bila izmeštena van samih iranskih granica, duboko u prostoru Levanta i Arapskog poluostrva.
Sa druge strane, Izrael je nastojao da takvu arhitekturu postepeno potkopava kroz ograničene vazdušne udare, likvidacije, sajber operacije i sistematsko slabljenje logističkih i komandnih kapaciteta iranskih saveznika u Siriji i Libanu. Istovremeno, Sjedinjene Države – koje su od kraja Hladnog rata igrale ulogu "eksternog balansera", odnosno spoljne sile koja po potrebi interveniše kako bi očuvala poželjan ekvilibrijum u regionu, postepeno su pokušale da smanje sopstveno direktno vojno prisustvo u ovom kraju sveta. Amerika je sa politike neposrednog intervencionizma sve više prelazila na strategiju tzv. offshore balancing-a koja podrazumeva jače oslanjanje na lokalne partnere i njihovu sposobnost da sami štite svoje i američke interese u regionu.
Upravo su Avramski sporazumi predstavljali najjasniji izraz takve strategije. Njihov značaj nije se ogledao samo u normalizaciji odnosa Izraela i pojedinih arapskih država, već pre svega u pokušaju stvaranja nove regionalne bezbednosne arhitekture u kojoj bi Izrael, Saudijska Arabija i zalivske petro-monarhije postepeno preuzimale ulogu udarne pesnice odvraćanja Irana. Krajnji cilj Vašingtona bio je da se teret očuvanja regionalnog poretka sve više prebacuje na same regionalne aktere, dok bi Sjedinjene Države zadržale ulogu sile koja interveniše iz pozadine, isključivo kada je lokalna ravnoteža ozbiljno ugrožena.
Međutim, ovakva strategija je veoma brzo pokazala ozbiljne nedostatke. Izraelske vojne operacije tokom rata u Gazi značajno su narušile infrastrukturu i operativne kapacitete Hezbolaha, dok je pad Asadovog režima u Siriji dodatno suzio iransku "stratešku dubinu" na prostoru Levanta. Kako je slabila mreža proksi aktera, tako je počeo da se urušava i čitav model indirektnog odvraćanja na kome je decenijama počivao regionalni poredak. Rat u Gazi predstavljao je uvod u ubrzanu eroziju odvraćanja na Bliskom istoku.
Posledice opisanog procesa danas postaju sve vidljivije. Bliski istok je prešao iz faze indirektnih konfrontacija u fazu sve otvorenije regionalne eskalacije. Rizik šireg rata, koji je nekada delovao kao važan faktor samoograničavanja aktera, više nema istu snagu. Jer ideja odvraćanja nikada nije počivala isključivo na vojnoj moći, već i na kredibilitetu pretnje, očekivanjima aktera i strahu od nekontrolisane eskalacije. Onog trenutka kada države više ne veruju da će sukob ostati ograničen, one postaju smelije da pogaze nekadašnje „crvene linije“ i uđu u direktan – sve manje kontrolisan, sukob. Otuda američka strategija offshore balancing-a nije proizvela očekivani stabilišući efekat. Umesto stvaranja koherentnog regionalnog bloka sposobnog da samostalno održava ravnotežu, prebacivanje bezbednosnog tereta na saveznike dodatno je podstaklo fragmentaciju regiona i autonomnije tj. sve agresivnije, ponašanje lokalnih aktera – pre svega Izraela, a za njim i Irana.
Koja je onda pouka koju iz debakla bliskoistočnog odvraćanja može izvući Evropa?
Aktuelni rat na Bliskom istoku pokazao je da živimo u svetu u kome rizik eskalacije više ne predstavlja dovoljno snažno ograničenje ponašanja država, već sve češće postaje prihvatljiv trošak geopolitičkog nadmetanja. Savremeni ratovi pokazuju koliko se lako ulazi u spiralu direktne konfrontacije i koliko brzo odvraćanje gubi svoj smisao onog trenutka kada eskalacija jednom otpočne. Upravo zato vera da će gomilanje oružja automatski proizvesti stabilnost deluje sve više kao opasna strateška iluzija. Rat na Bliskom istoku pokazuje svu slabost tradicionalnog odvraćanja, i jasno ukazuje na granice njegove efikasnosti u svetu u kome "crvene linije" postaju sve nejasnije, a akteri sve spremniji da ih pređu.
Pitanje je, stoga, da li Evropa mora i sama udariti glavom o zid kako bi to shvatila, ili će ipak biti dovoljno mudra da pouke izvuče iz tuđeg neuspeha?