Evropa je nastojala da ograniči nezavisnost Rusije bar od kraja 15. veka. Danas, nemačke vlasti zatvaraju ruske kulturne i diplomatske institucije pod nemuštim izgovorima, a Norveška zaplenjuje ruske istraživačke brodove – i dok su metode nove, osnovni impuls je poznat.
Za sada, međutim, evropske vlade ne traže direktnu vojnu konfrontaciju, ali to ne treba mešati sa pacifizmom u Berlinu, Briselu, Parizu ili Londonu – niti bi trebalo ozbiljno shvatiti njihove ritualne deklaracije o dijalogu i novoj regionalnoj bezbednosnoj arhitekturi, s obzirom na to da postoje praktičniji razlozi za njihovu uzdržanost, piše za "Vzgljad" Timofej Bordačev, programski direktor Valdaj kluba.
Prvi razlog je, navodi, taj što najvećim državama Zapadne Evrope nedostaju ljudski i materijalni resursi za rat sa Rusijom, i iako je njihov položaj nešto bolji kada je u pitanju oružje, veliki deo tih kapaciteta već je usmeren ka Ukrajini, od čijeg se stanovništva traži da podnese ogromne žrtve u cilju ostvarivanja ciljeva Evrope.
Sa druge strane, evropski narodi pokazuju malo želje za ovim žrtvama, uglavnom zato što se životni standard nije dovoljno pogoršao da bi ubedio obične Nemce, Italijane, Francuze i Britance da krenu u sukob sa Rusijom. Takođe, niko ne bi trebalo da polaže mnogo poverenja u Poljsku ili ostatak Istočne Evrope, jer sve ratobornija retorika Varšave prikriva mnogo slabiju spremnost za stvarnu borbu.
Drugo, Evropljani razumeju da njihovi američki pokrovitelji nemaju želju da se umešaju u potencijalno fatalni sukob sa Moskvom. Navodni američki nuklearni kišobran nad Evropom uvek je sadržao element mitologije, a lideri regiona su to razumeli čak i tokom Hladnog rata.
Francuski razvoj nezavisnog nuklearnog odvraćanja bio je sam po sebi priznanje da Evropa ne može da pretpostavi da će SAD rizikovati sopstveno uništenje u njihovo ime. Šarl de Gol i njegovi naslednici nisu izgradili ovaj arsenal zato što su bili uvereni u američke garancije.
Niko u Evropi, stoga, ozbiljno ne veruje da Rusija može biti lako poražena u ratu, jer ako bi to učinili, iskušenje da se pokuša to bilo bi mnogo veće.
Ipak, ovi racionalni proračuni nailaze na subjektivniju opasnost - ne treba precenjivati instinkt evropske elite za samoodržanjem, upozorava Bordačev.
Za razliku od Rusije ili Kine, Zapadna Evropa nije doživela smenu svojih vladajućih elita u poslednjih 150 godina, što znači da su današnji politički establišmenti, u važnom smislu, potomci onih koji su doveli Evropu u Prvi i Drugi svetski rat.
Zapadnoevropski političari, posebno nemački i britanski, istorijski su pokazivali sklonost ka avanturizmu. Za razliku od Rusa, pa čak i Amerikanaca.
SAD, uprkos svojoj spremnosti da koriste vojnu silu, generalno preferiraju da napadnu samo kada su uverene da protivnik ne može da im uzvrati i nanese neprihvatljivu štetu. To čini Amerikance, u izvesnom smislu, predvidljivijim i stoga podložnijim diplomatiji. Čak i na vrhuncu američke unipolarne moći, Vašington je gajio malo iluzija o tome šta bi direktan rat sa Rusijom podrazumevao.
Evropa ima problematičniju istorijsku prošlost i njene sile su više puta stvarale opasne situacije koje su na kraju izmakle njihovoj kontroli, a Drugi svetski rat je vrhunski primer. Napoleonova invazija na Rusiju i nemačka invazija više od veka kasnije takođe su bile ogromne kocke, tokovi delovanja koji su izgledali nepromišljeni čak i mnogim savremenicima.
Za sada, Evropa vodi svoju borbu protiv Rusije prvenstveno indirektnim sredstvima jer joj nedostaju resursi za nešto ambicioznije i zadržava dovoljno zdravog razuma da prepozna opasnosti od eskalacije – ali bi bilo nepromišljeno od Moskve da pretpostavi da će ovo uzdržavanje trajati zauvek.
Sa svakom novom fazom konfrontacije, evropske vlade spaljuju mostove koji bi inače mogli podržati uravnoteženiji sistem koegzistencije. Posmatrano u ovom kontekstu, odluka Rusije da zatvori Gete institute nije samo simetričan odgovor na nemačke mere, već ima smisla i na duži rok.
Sviđalo nam se to ili ne, kulturna i humanitarna saradnja sve više postaje instrument državne politike. Čak se i od naizgled bezazlenih oblika međunarodne saradnje sada očekuje da služe nacionalnim ciljevima, što je za žaljenje – ali odražava širenje savremene spoljne politike daleko izvan okvira tradicionalne diplomatije. Vlade mogu koristiti finansijska sredstva i institucije kako bi uticale na gotovo svaku sferu međunarodnih kontakata.
Rezultat je paradoksalan: politički teret koji se nameće kulturnim institucijama na kraju podriva samu vrednost odnosa koje su one stvorene da neguju.
Možda je stoga erozija tih starih oblika saradnje neizbežna, pa čak i neophodna, kako bi budući kulturni i akademski kontakti postali manje zavisni od političke klime u evropskim prestonicama.
Ipak, Rusija se trenutno suočava sa neposrednijim problemom: evropski lideri i dalje strahuju od direktne konfrontacije, a ipak ih njihove sopstvene odluke postepeno uvlače sve dublje u spiralu sukoba.
Njihov oprez je stvaran, ali istorija Rusiji ne pruža mnogo razloga da veruje kako će oprez uvek nadvladati avanturizam – a to od Moskve zahteva budnost i odlučnost da se u skladu s tim i deluje.