Petar Đurđev u "Relativizaciji": Postoje interesi globalnih igrača za propagiranje vojvođanske nacije

Zašto je Vojvodina opet postala "vruće političko pitanje", koja je razlika između prisajedinjenja i priključenja, na čemu vole da insistiraju "autonomaši", odakle potiču priče da Vojvodinu pljačka Srbija, kakva je uloga stranog faktora, o svemu ovome, Ljiljana Smajlović, novinarka i autorka "Relativizacije", razgovarala je sa Petrom Đurđevim, istoričarem i bivšim direktorom Istorijskog arhiva Novog Sada. 

"Oni (autonomaši) predstavljaju minornu političku snagu i u vremenu kraljevine i danas. Ali u vremenu velikih destabilizacija, takvi pokreti mogu da se iskoriste za ostvarivanje parcijalnih interesa nekih drugih sila na ovom prostoru", objašnjava Đurđev.

Uz prisećanje na kampanju "Ja sam Vojvođanin", on ukazuje na zamku da se nametanjem jednog takvog kvazi-identiteta, pokušava, kako kaže, da se negira srpski identitet.

"Ako imate dovoljno para i ako možete da kontrolišete određene političare, vi možete da napravite određene promene", navodi sagovornik.

Interesi nekih globalnih igrača su da kroz propagiranje vojvođanske nacije, oslabe Republiku Srbiju, ističe Đurđev.

"Da je to prirodan kulturološki, sociološki fenomen koji se dešava u čitavoj Evropi, mogao bih da prihvatim kao nešto prirodno. Ali, mi takve pokušaje ne vidimo ni u Italiji, ni Francukoj, Engleskoj, da takve regionalne identitete pretvaramo u nacionalne. To jedino vidimo na području ruskog i srpskog područja. Ovo je pokušaj političkog, kulturnog, nacionalnog deljenja prostora koji tako izdeljeni, postaju lakši za kontrolu", objašnjava sagovornik "Relativizacije".

Zamagljivanjem istorijskog sećanja, kako kaže, stvara se šansa da se kreiraju novi identiteti.

"Ako imamo sliku i sećamo se da smo na tom prostoru prisutni kao izuzetno važan politički subjekat još od 14, 15. veka, onda ne možemo da prihvatimo teze o 1918. i 1945. kao ključnoj, već je to zemlja koja je odistinski srpska, i koja je uvek gravitirala ka svojoj matici", ističe Đurđev.

Odgovarajući na pitanje kako gleda na rečenicu Dinka Gruhonjića, "oni prave nekakve crkve koje izgledaju grozno, a mi smo navikli na one lepe", Đurđev objašnjava da potiče iz vremena kada su sve crkve morale da budu u baroknom stilu i da sve do 1918. godine, osim manastira, "nismo imali hramove".

"Nismo bili u prilici da gradimo hramove u svom tradicionalnom stilu, koji su falili u svim većim gradovima. Mi sada vidimo jedan elemenat ekstremnog levičarenja kod kružoka kod koga je slobodno iskazivanje vere, strano", navodi Đurđev. 

Gost "Relativizacije" podseća na znamenito delo Paje Jovanovića "Seoba Srba", kojima su Srbi pokušali da pokažu svoje utemeljeno pravo na toj teritoriji.

"Mađarski narod je 1896. godine proslavio Milenijumsku izložbu, odnosno 1.000 godina otkako su došli u Panoniju. Srpski odgovor je bio upravo pravljenje te slike gde su Srbi pokazali svoje privilegije", objašnjava on.

On podseća da tragove srpskog naseljavanja na prostoru današnje Vojvodine vidimo u kasnom srednjem veku, pogotovo od vremena despota Stefana Lazarevića kada Fruška gora postaje važan duhovni centar. Ukazuje i na period kada se nacionalna strukutura menja i kada se činilo da će Srbi nestati sa ovih područja, a onda, kako kaže, dolazi rat i posle toga, sloboda. 

"Kada je srpska vojska ušla i zaustavila haos na tom području, kao garant stabilnosti, znate li koliko je ubila ljudi mađarske pripadnosti? Nijednog. Vojvoda Petar Bojović i srpski junaci koji su preživeli haos, godine rata, nisu došli kao osvetnička vojska na prostore Bačke, Baranje, Banata, nego kao snaga reda i stabilnosti, omogućili da čitav prostor postane sastavni deo Kraljevine Srbije", ističe Đurđev. 

Komentarišući razliku koju "autonomaši" prave između prisajedinjenja i priključenja, Đurđev objašnjava zbog čega vole da insisitraju na tome da se Vojvodina priključila.

"U do tada neviđenoj demokratskoj atmosferi 1918. godine, slobodno su izabrani predstavnici koji su izglasali prisajedinjenje Bačke, Baranje i Banata Kraljevini Srbiji. A 1945. godine završava se proces priključenja, kada se formira glavni oslobodilački narodni odbor Vojvodine koji donosi odluku da se priključi Socijalističkoj Republici Srbije. Oni negiraju 1918. godinu, a draža im je Vojvodina koja nastaje 1945. Ali niko Srbe nije uopšte nikada nije pitao na referendumu da li žele autonomiju u okviru svoje države", navodi gost "Relativizacije".

Na pitanje novinarke kako se od toga da je "Autonomija Vojvodine bila borba za srpska nacionalna prava u odnosu na Austrougarsku, došlo do toga da su moderni autonomaši preokrenuli priču i da je sada "autonomija potrebna Vojvodini da bi se od Srbije odvojila", Đurđev objašnjava.

"To je eho iz prošosti, to nije masovan pokret, već stavovi koje vidimo kod pojedinaca i san za bivšim privilegijama, kada je neko iz Novog Sada bio šef državne bezbednosti, sudija Ustavnog suda...", navodi on.

Da se često može čuti da "Srbija pljačka Vojvodinu", Đurđev ističe da to nije nova sintagma i da je to parola koja se koristila u hrvatskoj seljačkoj stranci, poznata kao - "gde su naši novci".

"Za sve kompleksne probleme, narodu su davana jednostavna objašnjenja. Najlakše je optužiti Beograd i centralizaciju", ističe Đurđev.