
Dan kada je u Koriši sprženo 87 albanskih civila: Zločin za koji se tzv. Kosovo zahvalilo NATO-u

NATO avijacija, na današnji dan, 14. maja 1999. godine, bombardovala je na magistralnom putu Prizren – Suva Reka kamp – kolonu albanskih izbeglica, a u napadu je ubijeno 87 civila, među njima deset tek rođenih beba i 26 dece do 15 godina.
Kamp je bombardovan u tri navrata, oko ponoći, 10 i 50 minuta kasnije. Na konvoj koji se zatekao na farmi pored puta u kome je bilo oko 600 uglavnom žena, dece i starijih ljudi koji su se na traktorima vraćali iz Koriških šuma gde su se krili upravo od NATO bombardovanja, bačeno je osam termovizuelnih i kasetnih bombi.

Još najmanje 80 ljudi je teže ili lakše povređeno, a konačan broj ubijenih i povređenih nikada nije utvrđen jer termovizuelne bombe razvijaju ogromne temperature, iznad 2.000 stepeni pa je veliki broj ljudi bukvalno spržen.
Ostalo je zabeleženo da je pogođeno najmanje 20 traktorskih prikolica na kojima su bili ljudi, a spasilačke ekipe sakupljale su delove raskomadanih tela i po njivama nekoliko stotina metara udaljenim od mesta napada.
U vreme bombardovanja konvoja, u tom delu metohijske kotline, kilometrima okolo nije bilo ni vojnih ni policijskih snaga Srbije niti vojnih instalacija.
Portparol Stejt departmenta Džejms Rubin koji je među prvima reagovao na vest o masakru u Koriši, najpre je izrazio "skepsu", javno izražavajući sumnju da su zločin, možda, počinili Srbi.
Kasnije je portparol NATO izneo tvrdnju da su njihovi avioni "napali legitiman vojni cilj" jer su identifikovali Korišu kao "vojni logor i komandno mesto".
Od strane srpskih vlasti tada je saopšteno da se "bombardovanje kolone izbeglica mora shvatiti jedino kao pokušaj zastrašivanja Albanaca, koji su odlučili da se vrate kući na poziv srpskih vlasti budući da je cilj terorističke OVK i njenih zapadnih saveznika bio da opravdaju agresiju na SRJ pod izgovorom humanitarne intervencije".
Koliko su strašne bile posledice ovog napada NATO avijacije, vidi se i po tome što su kod 15 ranjenih osoba, među kojima je bilo više mališana, izvršene amputacije ekstremiteta, dok je pet zadobilo opekotine drugog i trećeg stepena.
Nepunih meseci i po dana kasnije, pripadnici NATO snaga koji su na Koriši hladnokrvno izvršili pokolj nad Albancima, dočekani su na Kosovu i Metohiji, od strane albanskog stanovništva kao oslobodioci, cvećem, dobrodošlicom. Koriša je brzo zaboravljena, priča zarad viših ciljeva gurnuta pod tepih.
Šta više, i od strane albanskih struktura ponuđeno je objašnjenje, čak opravdanje zašto je NATO spržio najmanje 87 njihovih sunarodnika. Po toj nemuštoj i izmišljenoj priči, "civili su bili namerno postavljeni blizu vojnog cilja i korišćeni kao živi štit". Nedvosmisleni i jasni podaci da u blizini kampa nije bilo nikakvih srpskih snaga, nikakve vojske i policije, nisu imali uticaja, pa je taj narativ albanskih medija i kasnije korišćen kao opravdanje za masakr u Koriši.
Osuda zločina je izostala. Čak i kasnije, kada je od strane NATO komande stiglo priznanje da su svi stradali u kampu civili. Hjuman rajts voč tada je u jednom izveštaju konstatovao da su među Albancima dominirali stavovi da je odgovornost za masakr ne na onima koji su ga počinili, već na vlastima SRJ "zbog celokupne kampanje nasilja i deportacija".




