Dan kad je Split klicao Srbima: "Sve je ovo vaša Srbija"

"Živela srpska vojska! Živela Jugoslavija", klicalo se na današnji dan, ni manje ni više, nego u istom onom Splitu, u kome se poslednjih decenija sve više čuju povici "Srbe na vrbe", i "Za dom spremni". Jer, upravo je srpska vojska, njen drugi bataljon 13. puka "Hajduk Veljko", Timočke divizije, tog 20. novembra 1918. godine oslobodila srce Dalmacije. Istog dana, okupatora se rešila i Rijeka, a Srbi su tih dana oslobodili i Šibenik i Dubrovnik.

Istina je, dakle - grad u kome i danas malo-malo pa niču ustaški grafiti, mesto koje je iškolovalo Tompsona i u kome se redovno slavi godišnjica "Oluje", nekada je uglas i s bratskom ljubavlju pozdravljao Srbe.

Istorijska je činjenica da Split koji se devedesetih "proslavio" i zloglasnim logorom "Lora" u kome su ubijani i mučeni Srbi, dedovima istih tih satrvenih Srba - duguje slobodu.

"Braćo srcu našem najmilija, neumrli vitezovi srpski! Dobro nam došli nepobedivi sokolovi naši! Dobro nam došli osloboditelji naši, ponosni naš cvete, najlepši i najmiliji. Blagosloven bio čas kada vas videsmo. Blagoslovena vam svaka stopa bila! Blagoslovene majke koje vas rodiše! Blagoslovena kolevka koja vas je odnjihala", zahvaljivao se srpskim gvozdenim armejcima Josip Smodlaka, osnivač Hrvatske demokratske stranke, dok je 20.000 ljudi, koji su u velikom broju činili navijači današnjeg "Hajduka", kako je tada pisao glavni urednik "Slobodne Dalmacije" (u to vreme "Novog doba"), bio u "delirijumu oduševljenja".

Naš izbor

Kako su Srbi katolici postali "Hrvati", ili: Ko su to naši, a ko njihovi?

"Dobrodošli braćo", poručivao je taj list sa svoje naslovne strane, slaveći srpske junake, koji su prevalili peške više od 800 kilometara ne bi li oslobodili Hrvate.

"Napred Srbijo! Slava ti velika mučenice, svetice i junakinjo! – zaori se niz Jadran i svi složno zapjevasmo: 'Bože pravde, Ti što spase od propasti do sad nas'. Dogodilo se ono što nitko nije očekivao, čemu se nitko nije nadao. Stvorili smo najveće delo u našoj istoriji, jer nikada veći, nikada jači niti slavniji nismo bili. Ali kad će doći? Kad ćemo zagrliti osloboditelje naše? Kad će stignuti heroji naši, da blagoslovimo stope i ruke njihove, koje nam raskidaše okove i proniješe ime i slavu širom bijela svijeta? Sa ovim mislima zagrejane su nam bile duše i svaki atom tijela drhtao je od uzbuđenja, ponosa i veličine. I napokon javiše da će srpska vojska stići u Split dneva 20. novembra...", pisao je onovremenik Stjepan Roca u "Almanahu Jadranske straže".

Udarac srpskoj ideji o ujedinjenju: Austrougarska aneksija Bosne i Hercegovine 1908.

Začulo se, dakle, toga dana i "Bože pravde", a, kako je za "Jutarnji", podsećao istoričar Aleksandar Jakir, profesor na Odseku za istoriju Filozofskog fakulteta u Splitu i autor knjige "Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918–1941" - župan splitsko-dalmatinski vojnicima je tokom slavlja doviknuo:"Sve je ovo vaša Srbija"!

"Neka se znade da je na 20. 11. 1918. za regencije Aleksandra Karađorđevića hrabra vojska kralja Srbije Petra Prvog pod vođstvom Stojana Trnokopovića na ovaj pristan pobedonosno stupila pozdravljena, zagrljena i blagoslovljena od celokupnog naroda i građanstva Splita", pisalo je na spomen-ploči koja je nekoliko godina kasnije postavljena na splitskoj rivi.

I pre nekoliko godina, kada su u Splitu napadnuti srpski vaterpolisti, hrvatski istoričar Goran Radić podsetio je na istoriju. Ruska "Izvestija" je, kako je naveo tada, 1917. godine objavila sadržaj tajnog Londonskog ugovora potpisanog između Antante i Italije, po kome je Italiji obećana gotovo cela obala istočnog Jadrana, dok je Srbija trebalo da dobije ostatak dalmatinske obale, Slavoniju i BiH. Odluka o tome hoće li Hrvatska pripasti Mađarskoj ili će ući u smanjenu Austrougarsku, ostavljena je, kaže Radić, za kraj rata.

"Srpskim vojnicima taj ugovor nije puno značio, oslobodili su celu Dalmaciju i došli sve do Rijeke gde je situacija 1918. postala dramatična. Prvo je u riječku luku uplovila italijanska ratna flota na čelu sa brodom "Emanuele Filiberto", a zatim je u grad ušao i pukovnik Maksimović sa 700 srpskih vojnika. Nakon toga dolaze i Amerikanci, Britanci i Francuzi, pa se u Rijeci našlo odjednom čak pet savezničkih vojski. Od pukovnika Maksimovića traženo je da se povuče 20 kilometara, ali su srpski vojnici samo prešli most, ostali u istočnom delu grada i tako ga sačuvali od pada u italijanske ruke. Srbija podelu Hrvatske nije dozvolila", podsetio je Radić kako su Srbi sačuvali Dalmaciju.

Današnji Hrvati, međutim, ovoga se ne sećaju. I ako ih neko i podseti, oni, poput bivšeg šefa hrvatske diplomatije Mira Kovača, pokušavaju da slavnu pobedu srpske vojske predstave kao početak okupacije Hrvatske.

"Srpska vojska nije došla u Dalmaciju da spašava Hrvate i hrvatske zemlje, već da osigura veliku Srbiju. To je činjenica i suština nesporazuma između Hrvata i Srba", tvrdio je Kovač.

Koliko god, međutim neki namerno zaboravljali istoriju, ona je uvek tu da ih podseti da je suština postojanja Hrvatske, zapravo, u neraskidivoj vezi sa Srbima.

Činjenicu da su njihovi preci 1918. godine Srbe dočekivali kao braću i spasioce najviše se trude da zaborave navijači "Hajduka" koji danas kliču ustaške pozdrave.

Dok sa tribina splitskog stadiona prete Srbima, pokušavaju da zakopaju i istinu o svom klubu, pa s gnušanjem demantuju sve one koji tvrde da su "Hajduk" osnovali upravo studenti srpske nacionalnosti, između ostalog Blažo i Borislav Primorac, Đorđe Matavulj, Nikola Matanović, Pavle Janković…

Kako li bi tek reagovali, kada bi ih neko podsetio da im je u upravi kluba, sedeo jedan četnik, i to Dražin vojvoda i komandant Dalmacije, Hercegovine, zapadne Bosne i jugozapadne Hrvatske Ilija Trifunović Birčanin, koji je imao funkciju počasnog predsednika kluba?

Bez obzira na to što su, nakon rata, komunisti Birčaninov grob prekopali, a kosti mu bacili u more – istinu o tome koliko su ih Srbi zadužili - splitski talasi nikad neće uspeti da speru.