Srbija i Balkan
Neslućeni dometi hrvatskog revizionizma: Srbi su izvršili genocid nad Hrvatima 1941.
Zbog snimka sa skupa u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu na kojem je predstavljena knjiga "Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima – projekat 'Homogena Srbija' 1941" Stjepana Loze reagovalo je tužilaštvo u Beogradu
Više javno tužilaštvo u Beogradu formiralo je predmet zbog izjava na jednom skupu u Zagrebu, u kojima se "zamenom teza i izvrtanjem istorijskih činjenica Srbi lažno optužuju za genocid nad Hrvatima tokom Drugog svetskog rata i kasnije", saopšteno je iz tužilaštva.
Predmet je formiran zbog krivičnog dela izazivanje nacionalne, rasne i verske mržnje i netrpeljivosti.
Iako su snimci ovih dana ponovo osvanuli na društvenim mrežama, radi se o promociji knjige "Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima – projekat 'Homogena Srbija' 1941" hrvatskog istoričara Stjepana Loze. Promocija je održana u Hrvatskom državnom arhivu, a prema snimku koji se može naći na internetu radi se o 2019. godini.
Lozo je o svojoj knjizi kojom se "razotkriva kako su Srbi izvršili genocid nad Hrvatima, a onda svoje žrtve optužili za zločin nad njima" govorio i za "Slobodnu Dalmaciju" 2018. godine.
Objašnjavao je u tom intervjuu da su "velikosrpske snage" već u aprilu 1941. imale oblikovanu viziju da stvore "Veliku Srbiju sprovođenjem opšteg genocida nad Hrvatima koje prethodno treba snažno oklevetati. Tako krajem aprila 1941. nastaju dva ključna dokumenta: 'Homogena Srbija' Stevana Moljevića i 'Valerijanov memorandum' SPC".
Ovo su, ujedno, i jedina dva istorijska izvora na koje se u javnim istupima Lozo poziva kada objašnjava "velikosrpski genocid" nad Hrvatima.
Memorandum SPC upućen nemačkim vlastima, izveštaj o stradanju Srba u NDH, on tumači kao namerno klevetanje hrvatskog naroda koje je zahvaljujući "velikosrpskoj mreži" rašireno po celom svetu. Prava je misterija kako su Nemci, pre svih, poverovali "lažima" em srpske pa još i pravoslavne crkve, a ne onima koji su bacali cveće pred njihove čizme u Zagrebu – Hrvatima. Koje su u proleće 1941, po Lozovoj teoriji, uveliko "genocidisali velikosrbi".
Drugi "krunski dokaz" sprovođenja genocida nad Hrvatima je "Projekat o rešenju srpskog nacionalnog pitanja i budućem uređenju Jugoslavije", kako je pun naziv dokumenta koji je sastavio pripadnik četničkog pokreta Stevan Moljević. U njemu se predlaže "da se stvori i organizuje homogena Srbija koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive". Takođe, Moljević smatra da je "preseljavanje i izmena žiteljstva, naročito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog područja, jedini put da se izvrši razgraničenje i stvore bolji odnosi između njih".
Ako je verovati srpskom istoričaru Miloslavu Samardžiću, ovaj tekst nikada nije postao zvanični dokument četničkog pokreta niti u njemu ima nečega što bi ličilo na one zloglasne Pavelićeve trećine u rešenju srpskog pitanja u NDH.
Ako je verovati Stjepanu Lozu, on je bio ideološka osnova da Srbi izvrše genocid nad Hrvatima na prostoru srednje Dalmacije gde su "srpski zločinci pobili tisuće i tisuće potpuno nedužnih hrvatskih civila". I dok je, istorijski precizno, stradalo "tisuće i tisuće" Hrvata, Srbi su, po hrvatskom istoričaru, srećno dočekali kraj Drugog svetskog rata u Hrvatskoj. Lozo je za "Slobodnu Dalmaciju" nabrojao sela i zaseoke gde još ima živih Srba, pa čak i "nekoliko kuća u Brštanovu".
Čak i u reviziji istorije Drugog svetskog rata, čiji je deo i umanjivanje žrtava Jasenovca, teorije da je Jasenovac bio radni, a ne logor istrebljenja, da su Hrvati većinom bili pripadnici oslobodilačkog pokreta, verzija Stjepana Loze o tome da su Srbi izvršili genocid nad Hrvatima, a onda zamenili uloge dželata i žrtve predstavlja ekstremni, izvitopereni pol.
Na stranu što pojedini istoričari u Hrvatskoj poručuju Lozi da "ubijanje ustaša nije genocid nad Hrvatima", kao i činjenici da se najveći "genocid" nad Hrvatima verovatno dogodio nakon ulaska zemlje u Evropsku uniju kada je došlo do masovnog iseljavanja iz ekonomskih razloga.
Ono što upada u oči je da je promocija knjige održana u državnoj ustanovi – Hrvatskom državnom arhivu. Na skupu koji je imao i svoj muzički deo programa, u okviru kojeg je uz zvuke gitare nastupao Ibrica Jusić. I ne samo to. Na predstavljanju knjige je govorio i direktor ove državne ustanove, Dinko Čutura.
"Autor se bavi analizom poznatog dela 'Homogena Srbija' i 'Valerijanovog memoranduma' SPC. Jedno je strategija, a drugo taktika sprovođenja velikosrpske ideologije i genocida nad hrvatskim narodom. A onda se teza okreće i prikazuje se da su zapravo Hrvati izvršili genocid nad Srbima", zapazio je na predstavljanju knjige direktor Hrvatskog državnog arhiva Dinko Čutura.
I Stjepan Lozo zaposlen je u državnoj ustanovi – on je muzejski savetnik Hrvatskog pomorskog muzeja u Splitu.
Osim u Zagrebu, te 2019. godine, Lozo je imao čast da svoju knjigu predstavi i u prostorijama Katoličke crkve u Hrvatskoj.
Preciznije u sedištu Sisačke biskupije, koja je o ovom znamenitom događaju i izvestila na svom zvaničnom sajtu. Predstavljanju knjige su prisustvovali sisački biskup Vlado Košić, kao i generalni vikar Marko Cvitkušić, navodi se na sajtu biskupije.
Ni to ne bi trebalo nikoga da iznenadi.
Osim što se pojavio na bini pored Marka Perkovića Tompsona na koncertu u Zagrebu 2017, iste te godine sisački biskup oštro je kritikovao hrvatskog premijera Andreja Plenkovića zbog uklanjanja table s natpisom "Za dom spremni" iz Jasenovca.
"Šta bi bilo da su Nemci posle Drugog svetskog rata tražili da u Francuskoj ili u bilo kojoj evropskoj zemlji koja se oduprla njihovoj agresiji vlast ukloni spomenik palim braniteljima jer to njima smeta? Kvo vadis Kroacija?", zavapio je sisački biskup u očiglednom poređenju Srba sa nacistima, a Hrvata sa pokretom otpora.
Za Vladu Košića, inače, pojedini hrvatski mediji navode da predstavlja desno-ekstremistički deo Katoličke crkve u Hrvatskoj. Za čiji se umereni deo u hrvatskoj javnosti smatra, na primer, zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša koji je rekao da je Alojzije Stepinac "Božji dar hrvatskom narodu" čija je "briga o zbrinjavanju ratne siročadi po manastirima, internatima i dečijim domovima" dobro poznata.
Kao što je i Stjepan Lozo ekstremni deo hrvatske istoriografije, na čijem su umerenom polu hrvatski istoričari koji tvrde da žrtava u logoru Jasenovac nije bilo više od 150.000 i da su sve druge brojke, proizvod preuveličavanja i srpske mitomanije.
