Ukrajina, to jest kijevska hunta, ili režim Zelenskog, nazovite to kako god hoćete, nalazi se u komi. To je sasvim propala država (pod uslovom da je ikad i bila država). Kako današnju Ukrajinu naziva američki publicista Hoakin Flores na sajtu "Fondacija strateške kulture", to je, u stvari, "zombi država": čini se živom, ali nije.
Ona, doduše, još može da pokreće neke udove. Može da prisilino mobiliše neke Ukrajince i šalje ih na front protiv Rusije. Ali, kako kaže italijanski pisac Andrea Marćiljano, njena sudbina je već unapred određena.
Pitanje je i da li je njen "predsednik" Zelenski već napustio Kijev, tvrdi Marćiljano. Izgleda da se Zelenski, a sa njim i njegova pratnja, sada skriva negde u Nemačkoj.
Ukrajinska "zombi država", nastavlja Flores, urušava se iz dana u dan i postaje "nestabilna rupa na istočnom krilu Evrope". A sve to se odvija na pozadini umnožavanja neuspeha širom nekada atlantističke periferije: od Ukrajine, preko Zapadne Azije, sve do Tajvana.
U međuvremenu, primećuje on, Trampova administracija je promenila kurs na Pacifiku: Vašington se ubuduće više neće mešati u integraciju Tajvana. Uz to, izraelska kampanja uništavanja Irana, vođena američkim rukama, doživela je totalni neuspeh, koji sada svi mogu da vide.
U pitanju su upravo tektonske promene u odnosima globalne moći, kakve, prema rečima kineskog predsednika Si Đinpinga, imamo priliku da gledamo možda jednom u stotinu godina.
Trampov put u Kanosu
Potom je Tramp otputovao u Peking. Bio je to, zapravo, put u Kanosu. Put u Kanosu je naziv za ponižavajuću diplomatsku misiju, koju je 1077. u Italiji preduzeo rimsko-nemački car Hajnrih Četvrti. Trampov put je usledio posle pravog cunamija američkih sankcija i lavine pogrda usmerenih prema "komunističkoj Kini".
Dobro, možda će Kina kupiti nešto više američke soje i nekoliko američkih "boinga". Ali, to je sve. Veoma mršav rezultat za vlasnika "najsjajnije armade u svetu". Koja ne uspeva da pobedi Iran, zemlju, kojom, uzgred, prema tvrdnjama zapadnih medija, vlada "režim nepismenih mula".
"Rusija je u međuvremenu razvila jake odnose sa Kinom i nadmašuje SAD i u strateškom i u taktičkom oružju", izjavio je bivši analitičar CIA Rej Mekgavern, prenele su RIA Novosti.
"Nismo mogli ni da zamislimo da će Rusija i Kina postati toliko bliske – nikada nisu bile bliže. To je postalo jasno kada je Putin prošle nedelje otišao kod Si Đinpinga. To je tektonsko pomeranje", dodao je.
Mekgavern je priznao da predsednik SAD Tramp greši kada naziva američke oružane snage najmoćnijim na svetu jer to više nije slučaj. Sada su to, prema njegovim rečima, oružane snage Rusije.
"Rusi ne samo da nas nadmašuju u oružanim snagama, već imaju i takvu nuklearnu moć odvraćanja koja je, jednostavno, nezaustavljiva. A to smo postigli zato što Bajden, Obama, itd, jednostavno nisu želeli da razgovaraju sa Rusijom", rekao je Mekgavern.
"Prkosni Srbi su ponovo tu"
Potom je Peking posetio predsednik Rusije Vladimir Putin.
A onda je usledila zvanična državna poseta predsednika Srbije Aleksandra Vučića Pekingu.
Kako piše Flores: "Ti prkosni Srbi su ponovo tu! Kako se usuđuju? Zvanična državna poseta predsednika Srbije Aleksandra Vučića Pekingu, od 24. do 28. maja 2026. godine, razbesnela je osovinu London-Berlin-Pariz".
Zašto?
Zato što pokazuje da je Beograd i dalje sposoban da upravlja svojom sudbinom, piše Flores.
Ova poseta je, u stvari, značajna sama po sebi, jer označava razvoj međusobnih odnosa između jedne od najvećih zemalja sveta i jedne od najmanjih.
Suočen sa ovim realnostima, Brisel očajnički održava neophodnu fikciju da se Ukrajina nekako još uvek može spasiti za evropski projekat, nastavlja američki publicista. Ali, ne može. Zapravo, "duboko neurotična Evropa podgreva svoj vekovni predatorski fokus na Srbiju", piše Flores.
Ovo ide paralelno sa onim što se dešava u Zapadnoj Aziji: "Baš kao što neuspeh Izraela da postigne pobedu protiv Irana usmerava ratobornost ka slabijoj, bližoj meti u Libanu, dok EU, nesposobna da obuzda Moskvu ili da se takmiči sa Vašingtonom, vidi Srbiju kao kompenzaciju", dodaje on.
Kakvu takvu.
Narcisoidne neuroze Brisela
Srbija želi da sa svima razvija saradnju na ravnopravnoj osnovi. Ali, Brisel to ne želi. Srbija mora da prekine saradnju sa Pekingom i Moskvom...
Ako London i Berlin uspeju u tome, Srbija bi postala evropski Liban: meta ekonomske, političke i vojne agresije, zato što je hegemonu u kolapsu potrebno lakše mesto za projektovanje snage, kaže Flores, a upravo ta ranjivost je razlog zašto je Vučićev sastanak sa Si Đinpingom više od pukog diplomatskog poziranja: to je, naprosto, pitanje civilizacijskog opstanka.
I to je nateralo suze u oči evrokratama iz Brisela. Ovde nije reč samo o kineskim ili srpskim odnosima. Iz svega možemo saznati mnogo toga o "briselskim narcisoidnim neurozama", kaže Flores.
U okviru arogantne evropske imperije, petodnevni samit Si Đinpinga i Vučića, uz potpisivanje preko 30 bilateralnih sporazuma, "Juronjuz" predstavlja kao "kontroverzan i prkosan". Za to se, naravno, ne navodi bilo kakav razlog.
Reč je o inicijativi jedine suverene balkanske države da zadrži distancu u odnosu na evropsku orbitu. Stav Brisela je rukovođen evropskim šovinizmom, koji odbacuje Srbe kao primitivnu decu, dodaje Flores.
Kolektivna poruka Evrope Srbima tokom decenija ostala je podjednako uvredljiva koliko i nekoherentna: "Niste dovoljno evropski, zato vas moramo naterati da se pridružite Evropi...".
Peking protiv Brisela
Bilateralni odnos između Srbije i Kine zasniva se na poštovanju i na strategiji da obe zemlje u tome "pobeđuju": da obe imaju koristi.
Peking ne pokušava da ubaci neki bizaran i licemeran skup etičkih ili moralnih prepreka, tvrdi Flores, a odsutan je pokroviteljski jezik, ili čudna nemačka dinamika gospodara i sluge, koja dominira diskursom EU.
Tamo gde Evropska unija nudi beskrajan niz pristupnih poglavlja, nastavlja on, usmerenih na potčinjavanje Beograda diktatima iz Brisela, dok istovremeno "finansira kvazi-pobunu obojenih revolucionara i insistira na priznavanju Kosova, Peking isporučuje infrastrukturu, kapital i tehnologiju".
Revitalizirana čeličana Smederevo, kao i značajna industrijska ulaganja u Boru i Zrenjaninu, definisala je Kinu kao drugog najvećeg trgovinskog partnera Srbije, a Peking bi uskoro mogao da zauzme prvo mesto, kaže on.
Međutim, ekonomija pokazuje da su ove mere direktno povezane sa opstankom srpske države. To je ono što je, možda, najvažnije: uz Rusku Federaciju, Kina deluje kao glavni globalni garant opstanka Srbije, zaključuje Flores. Centar Beograda je i dalje vidljivo oštećen, njegov pejzaž je prepun ruševina, kao trajni spomenik svirepom napadu NATO-a pre 27 godina.
U međuvremenu, Peking priznaje da je Kosovo sastavni deo srpske države, a Beograd da je Tajvan deo Kine.
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić je do sada samo stidljivo pominjao članstvo u BRIKS-u, ali inicijativa "Pojas i put" pruža strukturnu alternativu strategiji Zapada.
I, takođe: ove kineske inicijative nude model za uravnoteženu multipolarnu raspodelu moći i omogućava Beogradu da gradi železnice, umesto da dobija beskrajne evropske prekore.
Tužan evropski pad
Kako to nazvati nego evropskom šizofrenijom? U jednom trenutku evropski lideri se fotografišu sa kineskim liderima kako bi dokazali svoju globalnu relevantnost, a već u sledećem definišu odnose sa Kinom u smislu onkologije.
Predstavnica Evropske unije za spoljne poslove i "idiotkinja par ekselans", piše Flores, Kaja Kalas, odlučila je da potpuno napusti standardnu diplomatsku retoriku, kada je okarakterisala ekonomski odnos Evrope sa Kinom kao "rak" i upozorila da je vreme da se primeni bolna "hemioterapija".
Sa predatorskim primerima "evropskih vrednosti", tvrdi ovaj autor, koja bi suverena država dobrovoljno pristala na članstvo u "evropskom klubu"?
Pritisak na nesvrstanu, suverenu Srbiju, dodaje on, da prekine veze sa Moskvom ili Pekingom vidi se kao jeftina metoda za EU da ponovo potvrdi svoju relevantnost i konačno "natera Srbe da se pokore".
Ekonomsku diversifikaciju Beograda podržava program vojne modernizacije. Vučićevi razgovori u Pekingu, o nabavci sofisticirane opreme, uključujući napredne sisteme protivvazdušne odbrane i elektronskog ratovanja, predstavljaju sasvim racionalan, uravnotežen stav u pitanjima odbrane.
U stvari, ovo treba shvatiti direktno u odnosu na neprijateljski regionalni teren. Otvoreni, i od Evrope podržani vojni savez, između Hrvatske, Albanije i privremene administracije u Prištini, osmišljen je da obuzda Srbiju posle neuspeha u Ukrajini. Beograd, osim toga, nije voljan da se pridruži sankcijama protiv Rusije.
Vučić je, jednom rečju, posetom Pekingu naterao suze u oči Briselu.
EU očigledno posrće u Ukrajini. Posetom Pekingu i nastavljanjem odnosa sa Moskvom, Vučić je pokazao da je suverenitet stvarna politika, koja se može postići poznavanjem razlike između evropske disfunkcionalne psihologije i multipolarnog sveta u nastajanju, zaključuje ovaj autor.