Kina i Srbija, ukrajinski nacizam na evropskom putu, da li su Srbi i Rusi braća i šta u tom pogledu hoće Nemci i Pojas Presvete Bogorodice, samo su neke od tema koje je u svojoj autorskoj emisiji "Osvrt" analizirao urednik informativnog programa televizije RT Balkan Nikola Vrzić.
Vučić u Kini
Predsednik Srbije boravio je u državnoj poseti Kini. Kao i predsednik Rusije. I predsednik Amerike. I premijer Pakistana više-manje kad je u Kini bio i predsednik Srbije.
I lideri Turkmenistana, Urugvaja, Mozambika. I kancelar Nemačke, i premijeri Španije, Britanije i Kanade.
Sve u svemu, izračunao je pedantno "Fajnenšel tajms", samo u prvih pet meseci ove godine Kinu je posetio 21 šef država i vlada.
Znatno više šefova država i vlada ide u Kinu nego u Ameriku, izračunali su takođe, uz zaključak – neoriginalan, ali ne i neistinit – da tamo ne idu da bi Kini držali lekcije nego da bi razvijali dobre odnose i napravili ekonomske aranžmane.
Svi putevi vode u Peking.
I svi koji su tim putevima došli u Peking dočekani uz počasti kakve mnogi među njima i ne zaslužuju.
Što se tiče onih koji sve to bez sumnje zaslužuju, vredi istaći da su Vladimir Putin i Si Đinping – nešto pre nego što će u Kinu otputovati njihov srpski kolega – doneli Zajedničku deklaraciju o uspostavljanju multipolarnog sveta i međunarodnih odnosa novog tipa.
U toj deklaraciji Si i Putin govore o "nastupanju nove epohe (…) uzajamno korisne saradnje bez podele sveta na suprotstavljene regione i blokove" – to je njihova ponuda ostatku sveta. Istovremeno, međutim, upozorili su na ono što rade njihovi zajednički suparnici: "Rast negativnih neokolonijalnih tendencija", "blokovska konfrontacija", "povratak 'zakonu džungle'".
Umesto toga, Si i Putin – zajedno, usaglašeno – predlažu četiri principa.
Pod jedan, otvorenost za saradnju uz poštovanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta i samobitnost svih suverenih država. Tako da "nema univerzalnog puta razvoja" i zemalja i naroda ”prvog reda”, nego je svako slobodan da bira sopstveni model razvoja, uz podrazumevano poštovanje tuđih modela.
Drugi princip Sija i Putina – nedeljiva i jednaka bezbednost, što će reći, saradnja umesto konfrontacije, protiv širenja vojnih saveza – jasno je i kojeg – i protiv prisiljavanja suverenih država da se odreknu neutralnosti.
Treće: demokratizacija međunarodnih odnosa, tako da su "sve države (…) slobodne u izboru inostranih partnera" i da "nijedna država ili grupa država ne sme da (…) diktira sudbine drugih zemalja".
I, pod četiri, jednakost civilizacija, što podrazumeva i zabranu instrumentalizacije pitanja ljudskih prava.
Sve to uz najavu da će Kina i Rusija "nastaviti da razrađuju zajednički pogled na formiranje multipolarnog sveta i pravednijih međunarodnih odnosa novog tipa".
Nema snažnijeg geopolitičkog odnosa od odnosa Kine i Rusije. Rusija i Kina predvode rad na formiranju novog sveta.
Mora da se u svemu tome nalaze i pojedine preporuke za Srbiju: od suvereniteta i teritorijalnog integriteta, preko vojne neutralnosti do naše slobode u izboru međunarodnih partnera umesto da nam neka grupa zemalja diktira sudbinu.
S tim u vezi, "Blumberg" nas je obavestio da se svojim odnosom prema Kini Srbija približava crvenoj liniji Evropske unije.
Jer, izgleda, ne može Srbija da se odnosi prema Kini onako kako to nije odobrila Evropska unija.
Svi koji se ovde protive saradnji Srbije s Kinom kakvu nije odobrila Evropska unija zapravo se zalažu za potčinjavanje Srbije Evropskoj uniji.
Istovremeno, pritisci Evropske unije da se ne sarađuje s Kinom, uključujući ekonomski, na šta podseća i "Blumberg", za nas znače i da je, posle Rusije, sledeća na redu Kina. Ako bismo, ne-daj-Bože, uveli sankcije Rusiji, naši evropski partneri ne bi nas zbog toga ostavili na miru. Nego bi tražili da, faktički, to isto uradimo i sa Kinom.
Uostalom, i sa Rusijom i sa Kinom imamo sporazume o bescarinskoj trgovini kakve Evropska unija nema. Nema potrebe obrazlagati zašto je to nama korisno. Ali treba ukazati da evropski put Srbije znači raskidanje ovih sporazuma koji su korisni za Srbiju.
Nije Evropsku uniju briga šta je korisno za Srbiju.
Nasuprot tome, Kinu jeste briga, u sklopu našeg čeličnog prijateljstva koje je sad proglašeno i za neraskidivo, kako se – u kontekstu pomenutih zahteva Evropske unije – odnosimo i prema Kini, i prema Rusiji.
I zato što Kina nema važnijeg partnera od Rusije, i zato što zna da bismo se prema Kini poneli kao prema Rusiji kad bi to došlo na dnevni red, u skladu sa zahtevima evropskih (dez)integracija Srbije.
Možemo li, naime, da budemo čelični prijatelji ako nismo i braća?
Šansa za nas sadržana je pak u okolnosti da takva evropska budućnost Srbije ima i alternativu. Ona je sadržana u navedena četiri principa Si Đinpinga i Vladimira Putina.
Ukrajinski nacizam na evropskom putu
Državnom ceremonijom prenosa i ukopa posmrtnih ostataka na vojnom groblju u Kijevu, uz počasnu stražu i pune počasti, saradnika nacista Andreja Melnika – čemu su prisustvovali Vladimir Zelenski i vrh njegovog režima – Ukrajina je sama potvrdila da je Rusija morala da pokrene Specijalnu vojnu operaciju.
Denacifikacija je, naime, jedan od glavnih ciljeva Specijalne vojne operacije. Sada i definitivno niko ne može da tvrdi da je to ruska propaganda. Nego je nužda.
Tim pre što, prekopavajući Melnika, nacističkog saučesnika, sam Zelenski poručuje kako "nema sumnje ko je pravi neprijatelj Ukrajine, a ko su njeni prijatelji, partneri i braća".
A kao da ni to nije dovoljno – za slučaj da, eventualno, nekome nije jasno koji period Melnikovog života Zelenski naročito uvažava – samo neki dan potom je elitnoj jedinici ukrajinskih komandosa dekretom dodelio počasni naziv "Heroji Ukrajinske ustaničke armije" koja je proistekla iz Organizacije ukrajinskih nacionalista Anreja Melnika i Stepana Bandere; to su oni s crveno-crnim zastavama koji su se borili protiv Crvene armije rame uz rame s Vermahtom i esesovcima.
I tu će jedinicu njeni evropski NATO partneri nastaviti da naoružavaju uprkos njenom počasnom nazivu. Normalno, kad niko od njih nije imao primedbu ni zato što je Zelenski otkopao i s navedenim počastima ponovo zakopao Andreja Melnika.
Uostalom, na slične kontinuitete ovde smo već upozoravali – Hitlerova omiljena "Oda radosti" kao himna Evropske unije, Hitlerovi saradnici kao evropski komesari i NATO komandanti – pa da ih sad ne nabrajamo poimence.
Lepo reče Zelenski: isti partneri, isti neprijatelji.
Čemu Rusija od njih ima da se nada videla je i u mučkom napadu na studente u Starobeljsku.
Ne samo zato što je terorizam naročito pogan kad cilja decu. Već i zato što je taj pogani čin terora nacista Evropa pozdravila mučkim ćutanjem umesto gromkom osudom.
Ćutanje je odobravanje.
Ruski život nije vredan pomena. Čak ni kad je dečji, studentski. Uzgred – isto su tako tretirali i Srbe. "Krvava bajka" morala bi da nas podseti na to. A Starobeljsk da nas upozori da se baš ništa u međuvremenu nije promenilo.
Tako da Rusija nema drugog izbora nego da nastavi svoju Specijalnu vojnu operaciju denacifikacije Ukrajine. "Orešnik" i "sarmat" u tom pogledu predstavljaju neoborive argumente.
Ako je suditi po gnevu koji dopire iz Moskve žalosnim povodom Starobeljska, argumenti poput "orešnika" biće korišćeni sve češće. I ubedljivije. Dok ne shvate…
I još jedna interesantna nijansa koja ranije nije isticana: uloga "Starlinka" u terorističkom napadu nacista na studente u Starobeljsku. Videćemo kakav će zaključak Ilon Mask iz toga izvesti, i šta će tim povodom preduzeti. Hoće li im, naime, ostati saučesnik?
Kao Si-En-En, na primer. Otišli su na odmor pa nisu mogli da posete mesto zločina u Starobeljsku, ali su zato neposredno pre toga bili sa zločincima koji su za to krivi; napravili laskajući prilog o operaterima dalekometnih dronova koji gađaju ciljeve po dubini ruske teritorije. Na primer, u Starobeljsku.
Kako se uopšte zove takva vrsta novinarstva? Saučesništvo, možda?
Suvišno je i napominjati, no, evo: niko im (na Zapadu) zbog toga nije zamerio. Ali kako da im zamere kad ne zameraju državnim počastima za naciste i njihove saradnike.
Tako da proces denacifikacije mora da zahvati i širi prostor od ostatka Ukrajine.
Uostalom, Estonka Kaja Kalas sama se prijavila. Kaže, Evropska unija ne može da bude posrednik između Ukrajine i Rusije, zato što i sama učestvuje na strani Ukrajine.
Protiv Rusije. Uključujući nacističkog kolaboracionistu. I ubijenu decu u Starobeljsku. Nije za njih kriv samo Zelenski, nego i Evropska unija koja mu je odobrila njihovo ubistvo. Korisno je imati i to saznanje o Evropskoj uniji i karakteru integracija u to društvo zločinaca.
Da li su Srbi i Rusi braća i šta u tom pogledu hoće Nemci
Predsednika vladajuće partije u Srbiji i predsednicu Skupštine Srbije njihovi nemački i drugi evropski partneri grdili su zbog naslovne strane jednih dnevnih novina u Srbiji. Tako da je to morao da komentariše i predsednik Srbije.
Iako nemaju ništa protiv državnih počasti za Andreja Melnika, i još manje protiv Si-En-Ena s ubicama iz Starobeljska, problem je nemačkih i ostalih evropskih partnera Ukrajine (i Srbije) što na naslovnoj strani piše da "Nemačka sad 'sazreva' za Četvrti rajh".
Možda i jeste Nemačka uspešno denacifikovana, sve i ako se to ne primećuje uvek, no, još je veći ovde problem što se Nemačka uopšte našla pozvanom da uređuje novine u Srbiji.
Šta bi sa slobodom medija, makar i u Srbiji?
Sad znamo i kako uređuje one novine na koje nema primedbi kakve ima na račun "Novosti".
Ne može štampa u Srbiji da bude slobodna da kritikuje Nemačku.
Zapravo, ne može Nemačka da se kritikuje uopšte; još se sećamo onog nemačkog ambasadora Volframa Masa kome je smetalo ako bi dete, šetajući Ulicom kneza Miloša pored ruševina iz NATO agresije, upitalo – tata, ko je ovo uradio?, a tata bi odgovorio: NATO, "i šta onda očekujete od tog deteta da misli o NATO", brinuo se dotični ambasador još pre 10 godina kako će to uticati na našu evropsku i NATO perspektivu.
Preporuka je Srbima, dakle, bila da o tome, a i inače, ućute.
Nedavno je to postalo i zvanična ponuda Nemačke Srbiji i ostalim kandidatima za članstvo u Evropskoj uniji.
Naime, nema ništa od članstva, nego pridruženo članstvo nudi kancelar Fridrih Merc. Tako da nemamo pravo glasa ni u Evropskom parlamentu ni u Evropskom savetu, i nemamo svog evropskog komesara; ali bismo zauzvrat mogli da sedimo tamo i čujemo šta su se dogovorili, pa da možemo odmah da postupimo po njihovom dogovoru umesto da čekamo da o tome prvo pročitamo na Tviteru.
Ovaj je predlog evropskih integracija, priznaje Merc otvoreno, prvenstveno motivisan ratom u Ukrajini; razume se, u skladu s modelom učešća Evropske unije u tom ratu koji je verno opisala Kaja Kalas.
Poslanička grupa Socijalista i demokrata u Evropskom parlamentu to je dopunila svojim predlogom principa za napredovanje ka takvom članstvu – traže i za kandidate potpuno usklađivanje sa spoljnom i bezbednosnom politikom Evropske unije. Dakle, sankcije i rat Rusiji odmah, a ne tek kad postanemo članovi. Raskid sporazuma o slobodnoj trgovini s Kinom se podrazumeva, jer i to spada u usklađivanje.
Naravno, i (barem) 22 zahteva za formalno priznanje samoproglašene nezavisnosti Kosova, kao što je nedavno najavio koordinator Nacionalnog konventa za Poglavlje 35 koje se u našem slučaju odnosi na Kosovo i Metohiju.
Verovatno da nije čudo što 59 odsto Srba nema poverenja u Evropsku uniju, prema najskorijem istraživanju Evrobarometra.
Doduše, izgleda da u taj procenat ne spada i predsednica Skupštine Srbije koja se slaže s Mercovim predlogom.
"Ne ulazimo da pravimo probleme i izazivamo teškoće", kaže, pa nam "ne treba pravo veta". A, kaže takođe, "ne treba nam (ni) komesar".
Dovoljne su nam Kaja Kalas, Marta Kos i Ursula fon der Lajen, a mi ćemo da radimo šta nam kažu. Bez protivljenja jer ne ulazimo da izazivamo teškoće, a ionako nemamo pravo glasa.
Pa u skladu s takvom budućnošću za Srbiju – u kojoj, i kad je bila okupirana, čak ni Dimitrije Ljotić nije slao Srbe s Nemcima na Ruse – saznajemo i da Srbi i Rusi nisu nikakva braća.
Lepo kaže Marija Zaharova: imaju li Srbi braće? Neka nam se kaže ko su oni ako nisu Rusi, pa da uporedimo… A onda da izvučemo i još poneki zaključak o ceni naših evrointegracija. I da porazmislimo, uključujući javnu raspravu, u šta se to upuštamo. Četvrti rajh sa državnom ceremonijom za Andreja Melnika, kad je već Treći rajh poražen…
Uostalom, kad se malo bolje razmisli, nije ni čudo što bi Nemci da nas ućutkaju.
Pojas Presvete Bogorodice
Ima i Srbija svoj pojas i put.
Pojas je Presvete Bogorodice. Put nas vodi, preko Svete gore, tamo gde smo i odabrali još kosovskim zavetom svetog kneza Lazara. Koji je deo Časnog pojasa poklonio Vatopedu da nas sad obiđe.
Sve osim tog puta jesu stranputice.
Desetine, a biće i stotine hiljada ljudi u redovima pred Hramom Svetog Save, satima čekajući strpljivo, da se poklone pred Bogorodičinim pojasom, predstavljaju spontani narodni referendum o pitanju daljeg puta Srbije.
Ovo je najveći skup našeg naroda, ne samo verski nego i državotvorni, jer su i naša crkva i naša država proistekle iz našeg naroda; skup naroda u kome se njegove političke međusobice nalaze baš tamo gde im je i mesto: u (sasvim) drugom planu. Jer samo sloga Srbina spašava. I obrnuto.
Niko tamo nije dobio dnevnicu da dođe. Ne postoje kol centri da sakupljaju kapilarne i sigurne glasove. Ne postoje ni nalozi – i pozivi – na društvenim mrežama.
Poziv je samo jedan. Zato je i stvaran, jer potiče iz dubine duše.
Pojas Presvete Bogorodice, pristigao sa Svete Gore u Beograd za Spasovdan, sabrao je uz sebe narod da kaže kako čezne – zato i čeka satima trpeljivo – za nečim što ne reklamiraju korporativni algoritmi po (korporativnim) društvenim mrežama.
Nećemo pojas kao odevni predmet iz kakvog tržnog centra, nego pojas sa Svete Gore, iz Hrama Svetog Save. Sa svim ostalim značenjima takvog izbora. Počev od Kosovskog zaveta, da nas opredeli umesto carstva zemaljskog koje preko slobodnog tržišta i vodi samo do banalnog tržnog centra. I obližnje kladionice, naravno.
Moguće da smo ovih dana na Vračaru pokazali kako hoćemo, a možda i da zaslužujemo, i nešto bolje od toga.
Naša deca to sigurno zaslužuju. Pogledajte, samo, ovih dana maturante po Srbiji: slave uz srpske zastave. I "nema predaje" – Kosova i Metohije. Naravno da nije u skladu s evropskim integracijama Srbije, ali je sasvim u skladu s narodnom inicijativom oko Hrama Svetog Save i zavetom kneza Lazara koji nas čini boljim od banalnih.
Još samo da i mi, nešto stariji, shvatimo da je to jedini pravi izbor koji je pred nama. U skladu s darom svetog kneza Lazara manastiru Vatoped. Da nas sabere, baš sad, kad nam je i najpotrebnije.