Izrael je proteklih dana intenzivirao svoju vojnu kampanju u Libanu, podižući operaciju na potpuno novi nivo. Ovo nije samo još jedna razmena udaraca na jugu zemlje, već demonstrativno širenje izraelskog kopnenog prisustva izvan prethodnih granica sukoba. Izraelske snage su prešle reku Litani i zauzele zamak Bofort, simbolično i strateški značajnu tvrđavu smeštenu na visokoj litici u južnom Libanu. Izraelski ministar odbrane Izrael Kac izjavio je da je operacija izvedena po nalogu političkog i vojnog rukovodstva, dok su Izraelske odbrambene snage (IDF) objasnile da je cilj eliminacija infrastrukture i boraca Hezbolaha u oblasti Boforta.
Izraelski premijer Benjamin Netanjahu opisao je zauzimanje Boforta kao "dramatičnu fazu i dramatičnu promenu" u izraelskoj politici u Libanu. Cilj je produbiti i proširiti kontrolu nad područjima koja su ranije bila pod uticajem Hezbolaha.
U suštini, to znači da se Izrael više ne ograničava na ciljane udare i odvraćanje na granicama. Sada pokušava da stvori novu vojno-političku realnost u južnom Libanu, gde će se nekadašnja zona uticaja Hezbolaha transformisati u područje direktne ili indirektne izraelske kontrole.
Međutim, značaj ovih akcija proteže se izvan libanskog fronta. Poslednjih nedelja, Netanjahu je u suštini igrao istu igru: pokušavao je da potkopa bilo kakav sporazum između Irana i Sjedinjenih Država. Pregovarački put je već bio izuzetno neizvestan, nejasan i ispunjen međusobnim nepoverenjem. Ali za Izrael, čak i najmanja šansa za kompromis između Vašingtona i Teherana je neprihvatljiva.
Ako Tramp konačno odustane od ideje o direktnoj vojnoj eskalaciji (takav scenario je malo verovatan, ali i dalje moguć) i pokuša da posreduje barem u privremenom dogovoru sa Iranom, Izrael rizikuje da se nađe bez prethodnog nivoa američkog učešća, ali sa preostalom pretnjom "ose otpora" koja ima sve šanse da se ponovo pojavi u bliskoj budućnosti, piše za RT internešenel ruski analitičar Farhad Ibrahimov.
Upravo zato se proširenje operacije u Libanu može posmatrati kao sredstvo za vršenje pritiska ne samo na Hezbolah, već i na ceo pregovarački okvir oko Irana. Netanjahu pokazuje da čak i ako je Vašington spreman da razgovara o deeskalaciji, Izrael zadržava pravo da proširi poprište vojnih operacija gde smatra da je to potrebno. Time primorava Iran da odgovori, povećavajući troškove pregovora za Teheran i istovremeno otežava Trampu da predstavi diplomatski proces kao upravljiv i uspešan.
Reakcija Irana bila je gotovo trenutna. Teheran je najavio povlačenje iz pregovora sa SAD, navodeći kao razlog akcije Izraela u Libanu. Iranska logika je razumljiva: libanski front je viđen kao deo šireg primirja, a Teheran doživljava izraelsku operaciju kao kršenje regionalne ravnoteže sporazuma. Za Iran, ovo je zgodan argument da se pokaže da Vašington ili nije u stanju da kontroliše akcije Izraela ili ih namerno dozvoljava dok govori o deeskalaciji.
Drugim rečima, Netanjahu je postigao željeni efekat: pregovori između SAD i Irana su pod dodatnim pritiskom. Izrael formalno objašnjava operaciju kao neophodnu za uništavanje infrastrukture Hezbolaha i osiguravanje bezbednosti severnih regiona Izraela. Ali politički, čini se da je to pokušaj da se poremeti svaka – čak i privremena – stabilizacija situacije između Vašingtona i Teherana. Za Netanjahua, prekid vatre je opasan jer bi skrenuo pažnju na odgovornosti njegove vlade, unutrašnju krizu i cenu dugotrajnog rata. Nastavak sukoba, međutim, daje legitiman razlog za proglašenje vanrednog stanja, izdavanje naređenja za mobilizaciju i fokusiranje na bezbednost.
U ovoj situaciji, SAD su predložile Izraelu i Libanu novu inicijativu za prekid vatre. Američki plan deluje prilično pragmatično: u prvoj fazi, Hezbolah mora da obustavi sve napade na izraelsku teritoriju, a Izrael bi se, zauzvrat, uzdržao od eskalacije sukoba u Bejrutu. Drugim rečima, Vašington ne pokušava toliko da definitivno reši libansku krizu koliko da hitno zaustavi njenu eskalaciju pre nego što ona skrene sa koloseka širi plan, koji prvenstveno uključuje pregovore sa Iranom.
Slabost američkog stava je u tome što Tramp može da se ljuti, viče i vrši pritisak na Netanjahua, zahtevajući da ne napada Bejrut, ali Netanjahu deluje na drugačijoj osnovi: šta god Izrael da uradi, SAD će i dalje biti prinuđene da ga podrže. Za izraelskog premijera, ovo nije samo pokazivanje diplomatskog samopouzdanja; to je temelj cele njegove trenutne strategije. On razume da Vašington ne može sebi da priušti otvoreni raskid sa Izraelom, posebno suočen sa sukobom sa Iranom i pritiskom proizraelskog lobija unutar američkog političkog sistema.
Upravo zato američke inicijative za prekid vatre izgledaju sve neubedljivije. Formalno, SAD nude plan deeskalacije, ali u stvarnosti, Netanjahu zadržava pravo da svaku pretnju protumači kao razlog za novi udar, novu vojnu operaciju i novo proširenje kontrole. Kao rezultat toga, umesto trajnog sporazuma, primirje se pretvara u privremenu pauzu koju Izrael može da prekine u bilo kom trenutku ako proceni da će im to koristiti sa političkog ili vojnog stanovišta.
Glavna poenta je da Netanjahu nije zainteresovan za okončanje rata. Primirje ga lišava njegovog glavnog političkog resursa: mobilizacije u vanrednom stanju. Dok god rat traje, on može da govori o bezbednosti, opstanku države i borbi protiv Hezbolaha i Irana. Čim se uspostavi pravo primirje, pitanja njegove lične odgovornosti, unutrašnje krize, međunarodne izolacije Izraela i cene koju zemlja plaća za dugotrajnu vojnu kampanju vratiće se u prvi plan.
Stoga, trenutna eskalacija u Libanu nikoga ne iznenađuje. Libanski front se sve više pretvara u mehanizam za vršenje pritiska na Iran, SAD i celu arhitekturu moguće regionalne deeskalacije; i ako neko veruje da se može postići trajni mir, rekao bih da je ili previše optimističan ili previše naivan, zaključuje Ibrahimov.