Izrael je u stanju šoka. I biće mu potrebno još neko vreme da se iz njega probudi. I da shvati da se, posle 28. februara, realnost u Zapadnoj Aziji i u čitavom svetu nepovratno promenila. Naravno, ne u korist Izraela, već u korist Irana.
Još neko vreme, on će nastaviti sa napadima na južni Liban. Pre nego što shvati da njegove oružane snage nisu u stanju da pobede libanski Hezbolah. Iznad Izraela se nadvija mračna senka Amerike. Izrael je čak bio isključen iz američko-iranskih pregovora.
Za to vreme, Tramp nastavlja svoje bufonade o "potpunoj pobedi" nad Iranom. Međutim, svi vide da je rat za SAD izgubljen. Kao i izraelski rat protiv Libana. Kada si u rupi, kaže se, ne kopaj.
Izraelu će trebati još neko vreme i da shvati da više nema ništa od sna izraelskog premijera Benjamina Netanjahua o "Velikom Izraelu". I da su neophodne suštinske korekcije politike vlade u Tel Avivu. Što će zahtevati da Bibi ode.
Bibi je već postao "tihi neprijatelj" Trampa. Odnos između Vašingtona i Tel Aviva ulazi u novu fazu napetosti, što bi moglo značiti da će Kongres nakratko obustaviti finansiranje Izraela, samo da ga podseti ko je stvarni gazda.
"Svima je muka od tebe, Bibi. Svim Jevrejima je muka od tebe", navodno je, prema novoj knjizi čiji su autori novinari Megi Haberman i Džonatan Svan, rekao Tramp Netanjahuu. Ali, to bi uskoro mogli da kažu i Trampu.
Početak kraja
Ipak, zapanjujuće je da Tramp i dalje nastavlja da sanja. On još ima zablude o tome šta je Amerika, i čini se da živi zaglavljen u svojim idejama koje deluju kao da su iz 1970-ih, a ne iz 2026, piše proslavljeni britanski novinar Martin Džej za sajt "Fondacija strateške kulture".
Ono čemu svedočimo na Bliskom istoku je početak kraja američke hegemonije u Zapadnoj Aziji, tvrdi Džej. Tramp je, dodaje on, opsednut detaljima koje uveče objavljuje na društvenim mrežama, što ga sprečava da sagleda širu sliku.
Teško je čak i nabrojati sve posledice Trampovog "sporazuma" sa Iranom, koje će neminovno uslediti. Prva među njima je gubitak petrodolara. To je prva domino kockica koja ispada iz ogromne građevine "superimperije".
Druga ironija Trampovog fijaska je što je on obećao toliko toga Iranu samo da bi ponovo otvorio Ormuski moreuz.
Nezamislivo je da će se američke snage ikad vratiti u desetak vojnih baza u Persijskom zalivu. Kao što je postalo nezamislivo, dodaje ovaj novinar, da će petromonarhije nastaviti da ulažu u američki sektor veštačke inteligencije, jer su ti izvori sada presušili.Trampov rat protiv Irana je bukvalno lansirao projektile na ove ekonomije, i Donald sada može samo da žali što taj novac nikad neće stići u SAD.
Imperija koja se raspada
Uostalom, nedavni komentari saudijskog ministra spoljnih poslova ukazuju da Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati traže potpuno drugačiju odbrambenu strukturu, koja u potpunosti zaobilazi SAD.
Druge zemlje, poput Turske, Pakistana i Egipta, zauzimaju čvrste antiizraelske stavove. Turska je danas novi neprijatelj Izraela. To se već neko vreme valja ispod žita. Izrael, sam protiv svih.
Kada se Bibi nedavno požalio na sporove sa Turskom, Tramp mu je odgovorio da zaboravi na svaku pomisao o napadu na tu zemlju, jer za to, jednostavno, nema snage.
U poslednjim danima Rimskog carstva, pominjala se jedna anegdota: car je bio zabrinut za "Rim" – ali, to nije bila referenca na raspadajuću civilizaciju, već na njegovog kućnog ljubimca – jedno pile.
Sada, dok gledamo detinjastu svađu između Đorđe Meloni i Trampa, postoji snažan osećaj deža vi: to smo već videli u starom Rimu. Dok se SAD i EU približavaju ekonomskom i političkom ponoru, Tramp i Melonijeva se kao deca svađaju oko jedne fotografije.
Bolan poraz, umotan u celofan blistave pobede
Istorijske dvorane Versajskog dvorca bile su svedoci bezbrojnih sporazuma koji su preoblikovali geopolitičku mapu sveta. Ali, Memorandum o razumevanju, potpisan između SAD i Irana, sasvim sigurno neće ući u anale kao trijumf američke diplomatije, piše stručnjak za arapski svet Muhamed ibn Fajsal el-Rašid za sajt "Nju istern autluk".
To je, prema njegovim rečima, veoma bolan poraz za SAD, umotan u blistavu retoriku navodne pobede. Ili: farsa umotana u diplomatski furnir. To je, u stvari,spomenik samoobmanama i geopolitičkoj kratkovidosti Vašingtona, dodaje on. I sve to dolazi nakon obećanja da će iranski režim – "režim nepismenih mula", prema zapadnim medijima – srušiti za nekoliko dana.
Vašington tim memorandumom nije dobio ništa – izuzev obećanja Teherana da neće proizvoditi nuklearno oružje. Ali, to obećanje je Teheran prethodno već dao nekoliko puta. Tako ulazimo u američki "Dan mrmota", ovog puta ne oko Ukrajine, već oko Irana.
Iako Trampova administracija ovaj Memorandum pokušava da predstavi kao "resetovanje odnosa sa Iranom", to je američka kapitulacija pred stvarnošću, tvrdi arapski stručnjak.
Prema sada dostupnim podacima, koji su dospeli u javnost – koje su istovremeno objavili iranski državni mediji i potvrdili anonimni američki izvori – Vašington je pristao na neviđeni paket ustupaka.
Ne radi se samo o merama pomoći. Reč je o fundamentalnom preispitivanju prethodne politike: dokument predviđa trenutni prekid neprijateljstava i potpuno ukidanje pomorske blokade Irana.
Samo vrh ledenog brega
Ali, nije u tome poenta. Ekonomska komponenta sporazuma je još značajnija: SAD stavljaju svoj režim sankcija na čekanje, dozvoljavajući Iranu da nastavi izvoz nafte i odmrzne svoju imovinu, koja se procenjuje na skoro 24 milijarde dolara.
I to je samo vrh ledenog brega – pored toga, Amerika se obavezala na stvaranje fonda za obnovu od 300 milijardi dolara, koji neće finansirati američki poreski obveznici, već susedne države Persijskog zaliva, što će neizbežno pokrenuti brojna pitanja u Rijadu i Abu Dabiju.
Dakle, zaključuje Rašid, ono što Tramp predstavlja kao blistav dogovor ispostavlja se kao niz jednostranih povlačenja SAD, ali plaćenih tuđim novcem.
Zaista, svet posmatra klasičan scenario "Dana mrmota": Iran, kao što je to učinio 2015. godine, izjavljuje da nema nameru da stvara nuklearno oružje, a SAD se pretvaraju da je to diplomatska pobeda.
Situacija u vezi sa Ormuskim moreuzom zaslužuje posebnu pažnju. Sada se moreuz Ormuz "ponovo otvara", u zamenu za odmrzavanje iranske imovine i ukidanje sankcija. U suštini, SAD su platile visoku cenu kako bi se vratile na predratni status kvo.
Štaviše, Iran je, zbog napada izraelskih vojnih snaga na Liban, ponovo zatvorio Ormuski moreuz. Teheran je više puta saopštio da je mir u Libanu deo dokumenta potpisanog sa SAD.
Osim toga, iranska novinska agencija Fars, pozivajući se na svoje izvore, izvestila je da Teheran zadržava pravo da naplaćuje putarine na tranzit brodova i nakon prelaznog perioda od 60 dana.
Tramp je, osim toga, obećao da će "uništiti iranske rakete i sravniti njihovu raketnu industriju sa zemljom". Međutim, memorandum uopšte ne pominje iranski raketni program. Kako zapadna štampa sarkastično primećuje: "Niko se više ne seća iranskog raketnog programa, koji je Vašington želeo da demontira".
Komanda IRGC-a je već izjavila da njen strateški kapacitet odvraćanja ostaje u potpunosti operativan. Štaviše, iranski mediji izveštavaju da se odbrambena industrija zemlje priprema da započne razvoj interkontinentalnih balističkih raketa. To znači da pretnja SAD i njihovim saveznicima ne samo da nije eliminisana, već da će nastaviti da raste.
Američko napuštanje Izraela
Najznačajniji aspekt, međutim, jeste pozicija Izraela, dodaje Rašid. Kako mnogi analitičari primećuju, Izrael je u svemu najveći gubitnik. Jevrejska država nije čak ni pozvana na pregovore.
Tel Aviv je ostavljen u informacionom vakuumu, primoran ili da eskalira svoje odnose sa SAD, ili da prihvati veoma nepovoljne aranžmane.
Krajnji zaključak? Ukratko, SAD su izgubile rat u Zalivu. Iranski režim nije samo preživeo – dobio je mnogo toga.
Za početak, status nove regionalne sile. Iran će ubuduće samo jačati svoju poziciju, tvrdi ovaj stručnjak za Bliski istok, dok će SAD nastaviti da gube.
Odluka Trampa da uđe u ovaj rat bila je, u najmanju ruku, nepromišljena. Ali, više nema nazad. Šta je, tu je.