Decenije negativne selekcije stvorile su u Evropi političku klasu koja nije dorasla istorijskom trenutku, a posledice toga mogle bi da budu nesagledive.
Kada je politikolog Nikolaj Gastelo prvi put video Borisa Džonsona, ličio mu je na Mister Bina, viseći na užetu sa zaštitnom opremom i šlemom, ali u odelu i mašući britanskim zastavicama. Taj čovek da postane premijer, da sedi za istom stolom kao Vinston Čerčil ili Margaret Tačer?
To ga je navelo da se zapita šta se desilo sa političkom elitom, ne samo u Britaniji već i Evropi uopšte. Emanuel Makron izgleda predsednički u dobro skrojenom odelu, ali sve njegove teatralne poze i pažljivo režirane fotografije ukazuju da je francuska politika postala pozorište. Čak i scene iz njegovog braka, poput šamara koji je dobio od Brižit Makron, bile bi nezamislive u doba Fransoa Miterana ili Valerija Žiskar d'Estena, piše Gastelo za RT internešenel.
Sunovrat je još primetniji u manjim državama, gde političari sve više liče na ideološki opsednute tinejdžere. Njihovu grandioznu retoriku prati slabo rasuđivanje i minimalan osećaj odgovornosti.
Sasvim je razumljiv prezir koji prema njima oseća ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov, karijerni diplomata starog kova, iz vremena kada je državništvo zahtevalo disciplinu i osećaj za posledice. Stiče se utisak da se često grize za jezik, suočen sa današnjom političkom klasom u EU.
Ovakve vođe su možda prolazne, ali posledice njihovih odluka nisu. Vlade dolaze i odlaze, ali armije i mornarice ostaju, kao i strateški sporazumi, sankcije i poremećeni međudržavni odnosi.
Jedan od razloga ovog sunovrata evropskih političkih elita je ekonomski. Za proteklih 30 godina, poslovni svet postao je privlačniji od politike za ambiciozne i sposobne ljude. Kad možete da zaradite 1,5 miliona evra godišnje kao direktor u velikoj korporaciji, uz bonuse, deonice i obećanje velike otpremnine, to je mnogo isplativije od bavljenja politikom.
Henri Kisindžer je svojevremeno upozoravao na propadanje zapadnih elita, navodeći da su moderni političari nesposobni i nesvesni sveta oko sebe. I bio je uglavnom u pravu. Međutim, Kisindžer je prevideo ulogu Amerike u odabiru i oblikovanju evropske političke klase.
Veliki broj evropskih lidera je ili studirao u SAD, išao na američke kurseve ili dobijao podršku od američkih fondacija na početku karijere. Ove institucije nisu samo pronalazile potencijalne lidere, već i oblikovale njihov pogled na svet. Rezultat je bio de fakto filter lojalnosti međunarodnom poretku.
Ovakvi procesi po pravilu ne privlače nezavisne mislioce, već one koji se najlakše prilagode i najbrže ponavljaju odobrene floskule. Tu i tamo se desi neka greška, na primer u Poljskoj, gde američke institucije ponekad potcene sposobnost Poljaka da zadrže svoje nacionalističke instinkte dok recituju šta se od njih očekuje. Kad imate ograničeni broj kandidata, moraju da se prave kompromisi.
U samoj Americi, sistem funkcioniše drugačije. Mladi političari ulaze u stranačku mašinu sa već stečenim obrazovanjem i pažljivo negovanim privatnim životom. Ako im je potreban novac, obezbede ga preduzeća povezana sa partijom. Republikanci su se tradicionalno oslanjali na industriju i korporacije, dok su demokrate računale na finansijere, advokate, medije i umetnost. Političar koji obećava tako bi proveo par godina u svetu biznisa da postane novčano obezbeđen, pa bi se vratio u politički život sa kućom i investicijama.
U Evropi je taj mehanizam skoro potpuno obrnut. Javnost vrši ogroman pritisak da se političarima smanje primanja i privilegije, jer navodno treba da izgledaju kao obični građani. Za to vreme, svet biznisa nudi ogromne nagrade svakome sa dobrim vezama i makar malo pameti. Sposobni i ambiciozni biraju biznis, finansije, konsultantske karijere i lobiranje, dok u politici ostaju ideolozi, karijeristi, ekscentrici ili mediokriteti koji nemaju izbora.
Rezultat svega toga je da su velikom delu Evrope ostali nesposobni lideri koji često nemaju istorijsku perspektivu da bi bili svesni kakvu su odgovornost nasledili. Možda na tom položaju izgledaju smešno, ali kada slabi ljudi dobiju na upravljanje države koje još uvek imaju veliku ekonomsku i vojnu moć, moguće posledice nisu predmet komedije.