Lideri Evropske unije su uveli još jedan niz sankcija Ruskoj Federaciji. Ovo je 21. paket političkih i ekonomskih mera, koje je ovaj blok od 27 zemalja, uveo protiv Rusije samo u poslednje četiri godine. Posle 21, uslediće 22, potom 23. paket sankcija, i tako u krug.
EU tvrdi da su mere posledica "ničim izazvane agresije Rusije na Ukrajinu u februaru 2022. godine". Ovo ima karakter farse: svako ko nešto zna o istoriji i Rusije i Ukrajine, zna da je u pitanju preispoljna, gola laž.
Svako ko je, uostalom, bez pristrasnosti proučavao sukob u Ukrajini zna da su Sjedinjene Američke Države i njihovi evropski partneri u NATO-u izazvali rat u Ukrajini pučem u Kijevu 2014. godine, nakon čega je usledilo naoružavanje neonacističkog režima, u cilju geopolitičke konfrontacije Kijeva sa Rusijom.
Neonacisti iz Kijeva su, nažalost, poverovali Evropljanima. To što mnogi nisu svesni te istorije, nažalost, tužna je posledica propagande kojom se ispiraju evropski mozgovi konzumenata zapadnih medija, piše u uvodniku sajt "Fondacija strateške kulture" (SCF).
Politika sankcija EU je deo ekonomskog rata kako bi se Rusiji naneo "strateški poraz". Odnosno, to je deo sveobuhvatnog, "totalnog rata", kao što je bivši francuski ministar finansija, prilično nespretno ali iskreno, izjavio u martu 2022. godine.
Deo onog istog rata, koji kijevska hunta sada pokušava da ostvari vazdušnim napadima na Rusiju, u nastojanju da nanese ključnu štetu ruskoj energetskoj infrastrukturi.
Razbijanje sopstvene glave udaranjem o uvek isti zid
Naravno, uvođenje paketa novih ekonomskih sankcija Rusiji nema nikakve veze sa političkom i moralnom podrškom Ukrajini, navodnoj žrtvi "ruske agresije". Sve se zapravo svodi na maksimiziranje konfrontacije sa Rusijom, kako bi ona najzad bila "strateški poražena".
Prema međunarodnom pravu, upotreba sankcija je nezakonita i izričito zabranjena Poveljom Ujedinjenih nacija, piše SCF. Sankcije, prema međunarodnom pravu, predstavljaju jedan oblik kriminalne agresije. EU, kao i SAD, krše međunarodno pravo nastojeći, takođe očigledno, da koriste sankcije kako bi zastrašile druge države. Trenutno su, za SAD, na snazi sankcije protiv 30 država, uključujući Rusiju, Kinu, Iran, Kubu i Severnu Koreju.
Rusija je danas najviše sankcionisana zemlja na svetu. Samo EU je u poslednje četiri godine ispalila 21 metak na stotine preduzeća, uočava SCF, ali, ipak, ruska ekonomija se nije slomila.
Definicija evropskog ludila
Ali, osim toga što je nezakonita, politika EU i SAD pokazuje kliničku definiciju ludila: ponavljanje iste, uzaludne akcije, uz očekivanje drugačijeg rezultata. Ako svojom glavom pokušavate da razbijete zid, nećete razbiti zid, nego sopstvenu glavu.
Još je luđe to što se evropske ekonomije ubrzano deindustrijalizuju, primećuje SCF, zbog rasta ekonomskih, pre svega energetskih troškova. Nemačka je, nekad prva ekonomska sila Evrope, danas osakaćena, zato što uvozi američko gorivo umesto tradicionalnih ruskih zaliha, koje su bile temelj evropskih industrija.
Evropski građani, čija ukupna populacije iznosi više od 500 miliona, pogođeni su katastrofalnom krizom troškova života. Takozvani evropski lideri, konstatuje SCF, zapravo desetkuju sopstvene ekonomije.
Međutim, bankrot nije samo politički, već i moralni, što se vidi iz prepirki povodom poslednje runde antiruskih sankcija. Nekoliko zemalja je zatražilo izuzeće kako bi ograničile štetu po sopstvene nacionalne interese.
Grčka je zatražila izuzeće od ograničenja u vezi sa međunarodnim transportom ruske nafte i gasa. Nemačka i Portugal su želele izuzeće od sankcija za ruski ribolov. Austrija, Bugarska, Francuska i Italija su zahtevale smanjenje zabrana kako bi zaštitile svoje interese. Svaki novi paket sankcija će ići samo teže i teže.
Kako je primetio "Juronjuz": "Haotični pregovori o sankcijama otkrivaju pukotine na frontu EU prema Rusiji".
"Sve je teže pronaći zajednički jezik", izjavio je za ovaj medij jedan anonimni evropski diplomata. Kako je dodao drugi, takođe neimenovani diplomata: "Svaki paket je sve složeniji i potrebno je sve duže vreme za pregovore".
Izlaz je, možda, na kratki rok u diktaturi. Evropa ima svoja iskustva u tome: evropske elite su izazvale već dva svetska rata tokom prošlog veka, ili tri, ako uključimo i Napoleonov pohod na Rusiju, a sada se čini da pokreću treći.
Ali, stvar je u sledećem: ova politika je potpuna prevara, zaključuje SFC, koja nema nikakve veze sa Ukrajinom i sa takozvanom odbranom demokratije.
Rusija nema razloga za žurbu
Stvar je u ekonomiji, a to je razlog zašto se sukob ni ubuduće neće odvijati bržim tempom, piše novinar Tim Kirbi: Rusija – još – nema razloga da brzo slomi kijevsku huntu. Zelenski im je, za sada koristan, čak i neophodan.
Ruski napadi danas obuhvataju Odesu i intenzivni su napadi na Kijev. Analitičari su očekivali nešto "veliko" za leto 2026. Međutim, tvrdi Kirbi, ovaj sukob će i dalje, u doglednoj budućnosti, ostati Specijalna vojna operacija, čak i ako političari napuste ovu terminologiju. Eskalacija je ovde horizontalna, a ne vertikalna, dodaje ovaj novinar.
Ako se setimo početka sukoba, nastavlja Kirbi, zapadni lideri nisu očekivali da će ukrajinska strana zaista marširati na Moskvu; bili su sigurni da će sankcije pretvoriti "rublju u ruševine", a da će od ruske ekonomije ostati samo "dronjci".
Pogled u lice evropskog demona
Zapadni političari su još uvek zaglavljeni u Hladnom ratu. Zato se 2022. godine činilo da je pitanje valute i cena nafte prilika da se obračunaju sa Rusijom, a ne ofanziva, koju je predvodio Zelenski u zelenoj košulji. Putin je toga svestan, a pošto je ideologija Zapada postala odvratna, čak i većini zapadnjaka, pravo bojno polje ostaje ekonomija: "Rusija ne samo da je preživela dvadeset paketa sankcija, već ekonomski napreduje", primećuje Kirbi.
Možda, iz perspektive Kremlja, način na koji se ekonomski svet menja odgovara, pa zašto žuriti, pita se Kirbi. Zašto ne bi držali vojnike podalje od opasnosti i nastavili da vode borbu putem ekonomije? Ako Rusija uspeva na kapitalističkom frontu sporog rata, onda ne postoji fundamentalni razlog da se ovaj stav promeni.
Ovaj rat je, uostalom, pokrenut da bi se spasao Donbas, a ne da bi se uništio. Kremlj želi da spase lokalno stanovništvo. Nema druge brzine za ovo vozilo, koje samo ide sporo, piše Kirbi.
Štaviše, u Kremlju takođe znaju da je Epstinova elita potpuno zla, luda i narcisoidna, kaže Kirbi, jer su sve maske pale, i da Rusija, suočena sa EU, gleda u lice demona.
Koliko dugo još Zelenski može da održi ovaj brod koji, očigledno, tone? Ovo je odgovor koji niko ne zna, ali, kada vidite polomljena jedra, požare na palubi i ljude koji izbacuju vodu iz čamca, to je vreme da stojite i pucate. Nikad se ne zna koja će slamka slomiti leđa kamili.
Kremlj je spreman da igra dugu igru, zaključuje Kirbi, kako bi izbegao nuklearni rat sa Kolektivnim zapadom.
Drugim rečima: Evropa treba samo da tiho potone u noć. Put su joj već trasirali evropski politički lideri.