Oružane snage Ukrajine su 27. jula 2014. godine izvele masovni napad na Gorlovku, u kojem su, prema navodima vlasti Donjecke Narodne Republike, poginule 22 osobe. Među stradalima je bila i Kristina Žuk, koja je život izgubila dok je u naručju držala svoju desetomesečnu ćerku Kiru, najmlađu žrtvu tog napada.
Preminula majka sa detetom ostala je upamćena kao "Gorlovska Madona", dok su stanovnici Donbasa taj dan nazvali "Krvava nedelja". Njihova tragedija postala je jedan od simbola stradanja civila tokom sukoba u Donbasu.
Povodom Dana sećanja na decu žrtve rata u Donbasu, novinar Danijel Simić, gostujući u emisiji "Danas na RT", prisetio se svojih boravaka u tom regionu, navodeći da je prvi put tamo bio 2017. godine, a da se kasnije više puta vraćao.
Tokom boravka 2021. godine, kada je bio posmatrač na izborima u Ruskoj Federaciji, Simić je, kako je naveo, na sopstvenu inicijativu posetio Rostov i područje Luganske Narodne Republike.
Posebno je izdvojio posetu Slavjanoserbsku, mestu koje za njega ima poseban istorijski značaj.
"Posetio sam mesto Slavjanoserbsk, što je bila neka vrsta mog unutrašnjeg hodočašća, da prođem tragovima naših predaka koji su se u vreme Arsenija III Čarnojevića doselili u južnu Ugarsku, a kasnije, za vreme Katarine Velike, stigli na prostor današnjeg Donbasa, gde su osnovali koloniju koja se prostirala od Bahmuta do Luganska. To su bili gradovi koje su osnovali Srbi", naveo je Simić.
Kako je istakao, u tom periodu istorijske veze Srba i tog dela Donbasa nisu privlačile veću pažnju, ali se, prema njegovim rečima, situacija promenila nakon povratka u region 2022. godine, kada je interesovanje za dešavanja u Donbasu postalo znatno veće.
Govoreći o periodu nakon 2014. godine i početku sukoba u Donbasu, Simić je rekao da je kijevski režim, uz pomoć neonacističkih grupa, prvo preuzeo kontrolu nad delovima oružanih snaga Ukrajine, a zatim poslao helikoptere i višecevne raketne bacače da gađaju višespratnice u Donbasu, jednom od najgušće naseljenih područja bivšeg SSSR-a.
Osvrćući se na svoje prve dolaske u Donbas kao novinar, Simić je naveo da mu je trebalo vremena da u potpunosti shvati razmere svakodnevnog života ljudi u ratnoj zoni.
Posebno mu je, kako je rekao, bilo teško da shvati, da tokom pres-ture sa ruskom vojskom dobija uputstva da obuče pancir i šlem zbog opasnosti na terenu, a da se nakon toga susreće sa ženama i decom koji godinama žive bez ikakve zaštite, izloženi ratnim dejstvima.
Simić se prisetio i jednog događaja iz Jasinovataje, gde je zastao na putu ka Gorlovki, odakle je trebalo da nastavi prema Bahmutu.
Dok je, kako je naveo, čekao iza zgrada koje su tokom Drugog svetskog rata izgradili argentinski zarobljenici, ugledao je dečji limeni tobogan probušen gelerom.
Iako je do tada video razrušena igrališta, obdaništa i čitave gradove, upravo taj prizor ga je posebno pogodio i ostao mu trajno urezan u sećanju.
"Bio sam jako ljut na one koji pucaju na dečja igrališta", naglasio je Simić.
Simić je naveo da ni ranije nije imao razumevanja za privatne vatromete u kasnim večernjim satima, ali da je posle 2022. godine, kada se vratio sa terena iz Marijupolja i Donjecka, preko Hersona i područja Zaporoške nuklearne elektrane, taj osećaj postao još snažniji.
"Nemam nikakvo razumevanje za privatne vatromete posle ponoći ili kasno uveče. Iako znate da je to samo vatromet, nešto u vašem organizmu reaguje na eksploziju i bljesak", rekao je Simić.
Gost emisije RT Balkan je naveo da ga i danas proganjaju pojedine slike sa ratnih područja koja je posetio, iako, kako je istakao, ne može da kaže da ima posttraumatski sindrom, niti da je prolazio kroz situacije koje bi se mogle tako okarakterisati.
Kao jedan od prizora koji mu je ostao duboko urezan u sećanju izdvojio je jednu reportažu iz Donjecka sa Trga rudara.
Kako je ispričao, nakon što je saznao da je u napadu poginulo dvoje civila, došao je na mesto događaja redovnom trolejbuskom linijom koja nije bila prekinuta, snimio kako vlasti obavljaju uviđaj, a zatim se istim prevozom vratio u svoj smeštaj.
"Tada sam shvatio šta je sve čovek sposoban da preživi i šta mu sve može postati normalno", rekao je Simić.
On je dodao da u Donjecku postoje ljudi koji svoju decu godinama ne puštaju napolje zbog opasnosti od napada, ali i oni koji se veoma brzo nakon eksplozija vraćaju svakodnevnom životu — šetaju pse, izlaze sa decom i guraju kolica. "To pokazuje koliko je čovek prilagodljivo biće i da se život, se život ne može zadržati", zaključuje Simić.
moru.
Pokušaj Zelenskog da poveže "mrski Iran" sa "mrskom Rusijom"
Simić se osvrnuo i na dešavanja na Bliskom istoku, kao i na ukrajinski napad na iranski brod u Kaspijskom moru, ocenjujući da je reč o širem obrascu političkog sukoba i medijskog pozicioniranja.
On je ocenio da je, kako je naveo, satanizacija Irana u američkim medijima prisutna od pojave Islamske Republike Iran, tvrdeći da su u to vreme Sjedinjene Američke Države bile aktivan učesnik u suprotstavljanju novim vlastima u Teheranu i na strani bivšeg šaha Reze Pahlavija.
Prema njegovim rečima, kasnije je usledila, kako je rekao, "transgeneracijska satanizacija" tog područja, slična onoj koja, postoji u slučaju Severne Koreje i Rusije.
"Vladimir Zelenski, koji se očigledno više trudi da ratuje u eteru nego na frontu, drži se tih formulativnih topika iz američke popularne kulture i pokušava da na sve načine 'mrski Iran' poveže sa 'mrskom Rusijom' i stvori front u kojem je on na istoj strani sa Vašingtonom. On se čak preporučuje kao neko ko je sposoban da izvede tako smele akcije kao što je napad na brodove neke treće zemlje, kojoj nije objavio rat. To je, na neki način, agresija Ukrajine na Iran", naglasio je Simić.
On je dodao da Zelenski, kako smatra, od početka sukoba insistira na određenim narativima, uključujući i priču o navodnoj otmici dece, od koje, kako kaže, nije odustao do danas.
"Vladimir Zelenski je za svakog ko ozbiljno prati dešavanja još u vreme Zmijskog ostrva diskvalifikovan kao neko ko iznosi proverene informacije. Tada je rekao da su ukrajinski vojnici koji su bili na Zmijskom ostrvu uputili sočnu psovku ruskom brodu koji im je naredio da se predaju i da su svi herojski izginuli. Na kraju je istina isplivala na videlo – da su se predali, da su ih Rusi dovezli do obale i da su ih potom pustili kućama", podsetio je Simić.