Sukob Sjedinjenih Američkih Država i Irana otvara pitanje kako će BRIKS i ŠOS da funkcionišu u budućnosti i kakvu ulogu imaju u razbijenom svetskom poretku, piše direktor Valdajskog kluba Timofej Bordačev.
Vojna i politička konfrontacija Vašingtona i Teherana je iz akutne krize prešla u fazu hronične nestabilnosti na jugozapadu Evroazije, koja će uticati na političke i ekonomske okolnosti u regionu i širom sveta u predstojećim godinama.
Za razliku od ruskog sukoba sa Zapadom, koji se posrednički odvija preko Ukrajine, sudar Teherana i Vašingtona je direktan. To neizbežno otvara pitanje uloge BRIKS-a i Šangajske organizacije za saradnju (ŠOS) u njemu, pošto je Iran sada stalni član obe.
I BRIKS i ŠOS su proizašli iz krize liberalnog svetskog poretka, koja je postala jasna početkom 2000-tih, kada su američki "rat protiv terorizma" i invazija na Irak ubedili mnoge države da obećani unipolarni svet neće obezbediti stabilnost i nepristrasnu globalizaciju.
ŠOS, osnovana 2001, imala je za cilj da ojača regionalnu saradnju u Evroaziji. BRIKS je pokrenut 2009. kao način da se vodeće ne-zapadne sile usklade po svetskim pitanjima. Obe simbolizuju nedostatak poverenja u institucije kojima dominiraju SAD i njihovi saveznici.
Međutim, ni BRIKS ni ŠOS nisu pokušale da naprave direktnu alternativu zapadnom međunarodnom poretku. Time je omogućeno zemljama sa veoma drugačijim stavovima prema Zapadu da ostanu unutar istog okvira, a nije se zamerilo zemljama globalne većine da održavaju dobre odnose kako sa Kinom i Rusijom, tako i sa SAD i EU.
Kao posledica toga, BRIKS i ŠOS su uglavnom imali oprezne stavove koji su odraz konsenzusa, dok njihova javna retorika ostavlja utisak da Zapad nije suštinska pretnja međunarodnoj stabilnosti i da nema preke potrebe za alternativnim institucijama globalnog upravljanja. Međutim, da je to tako, ne bi bilo potrebe za osnivanjem tih organizacija na prvom mestu.
Bilo je jasno da će pre ili kasnije obe organizacije morati da se suoče sa pitanjem "kuda dalje"? Sukob SAD i Irana je samo ubrzao taj proces. On je takođe otkrio i nedostatke politike konsenzusa, jer je samo Rusija otvoreno osudila američko-izraelsku agresiju na Iran, dok je recimo Kina zauzela više neodređen stav. Ovaj raskorak je otežao bilo kakvo usklađeno političko delovanje.
U međuvremenu, ovaj rat je iznedrio nekoliko praktičnih problema koje BRIKS i ŠOS ne mogu da ignorišu, na prvom mestu pitanje energetske bezbednosti. Više nije realno očekivati da će se Persijski zaliv i Ormuski moreuz vratiti u prethodno, stabilno stanje. Ovo će trajno da poremeti jedan od najvažnijih energetskih puteva sveta.
To možda nije razlog za brigu za države bogate resursima, poput Rusije i SAD, ali onima koji energente uvoze, poput Kine i Indije, sigurno jeste.
Drugi izazov su logistika i saobraćaj. Iran je u centru Međunarodnog transportnog koridora sever-jug, koji Rusiju povezuje sa Bliskim istokom i južnom Azijom. Trajna nestabilnost će neizbežno komplikovati investicije i dugoročno planiranje. Zemlje centralne Azije, koje se već smatraju primamljivim za investicije, moraće da prilagode svoje strategije razvoja. Situaciju će dodatno zakomplikovati ako tenzije između Izraela i Turske nastave da rastu.
Treće pitanje se odnosi na američke saveznike u regionu. Sukob Vašingtona i Teherana povećao je pritisak na zalivske monarhije, ali njima ne pada na pamet da se pretvore u militarizovana društva poput Izraela. Svaka eskalacija komplikuje njihovu stratešku računicu.
Ovo su sve kratkoročni problemi. Dugoročne posledice predstavljaju dodatne izazove, ali i priliku za BRIKS i ŠOS.
Međunarodna scena se menja. Na SAD i Zapad uopšte više se ne smatraju izborima stabilnosti i razvoja. Većina zemalja ih vidi kao izvore geopolitičkih problema. Sve je manje poverenja u zapadni poredak. Dugoročni sukob SAD i Irana će taj utisak samo pojačati, pošto će ogoliti nemogućnost Vašingtona da istovremeno upravlja sa više kriza.
BRIKS i ŠOS mogu da reaguju na ovo bez prenaprezanja institucija ili ideološke konfrontacije. Pokušaj formulisanja neke zajedničke spoljne politike među tako raznolikim članstvom samo bi doveo do unutrašnjih podela. Snaga obe organizacije je upravo u fleksibilnosti. To su platforme gde zemlje sa različitim interesima mogu sarađivati a da nisu u potpunosti politički na istoj strani. U trenutku kada postojeći međunarodni poredak gubi smisao, taj model postaje sve vredniji.
Umesto da imitiraju zapadne saveze, BRIKS i ŠOS bi treba da nastave da nude okvir za praktičnu saradnju, koji dozvoljava članicama da se vode sopstvenim nacionalnim interesima.
Kolaps međunarodnog poretka zasnovanog na dominaciji Zapada nije prolazna pojava. Zadatak BRIKS-a i ŠOS-a nije da stvore veštačko jedinstvo tamo gde ga nema, već da iskoriste strateški prostor koji se ovom transformacijom otvara, zaključuje Bordačev