Vašington je nedavno izdao bezbednosno upozorenje kojim poziva sve američke državljane da smesta napuste Zapadnu Aziju. Zapadne novinske agencije izveštavaju da SAD i Izrael pripremaju napad velikih razmera na energetsku infrastrukturu Irana.
Prethodno je američki predsednik Donald Tramp zapretio da će za jednu noć uništiti čitavu civilizaciju.
Neokonzervativni mediji u Americi sa radošću i oduševljenjem pišu da će "Iran vratiti u doba sveća". SAD – koje su se posle Drugog svetskog rata predstavljale kao branioci pravnog poretka – ponovo otvoreno prete novim ratnim zločinima.
Amerika, sa svojom ogromnom mrežom tink-tenkova, svodi svoju poruku Iranu na jedan imperativ: "Umri, ili ćemo te ubiti", piše iranski istoričar Ali-Mohamed Mohadžer Naser na sajtu "Mulipolar pres", i dodaje: "Ova, dvesta pedeset godina stara sila, više ne govori čak ni engleski jezik, njen rečnik se sveo na golu prinudu, silu, smrt i pretnju uništenjem".
Ovo je terminalni jezik same liberalne (zapadne) demokratije, nastavlja iranski istoričar, koja je nekada tvrdila da predstavlja kulminaciju ljudskog napretka i poslednju fazu civilizacijske evolucije.
Amerika, koja se predstavljala kao sila koja štiti međunarodni poredak zasnovan na ljudskim pravima i ljudskom dostojanstvu, sada stoji ogoljena, dok se ispod univerzalističke retorike skriva nešto mnogo primitivnije i opasnije. I svaki kritički um, piše Naser, danas mora da se danas suoči sa nasleđem humanizma, prosvetiteljstva i liberalizma, koji su stvorili ovo čudovište.
Rat ne započinje bombama i raketama
Jer, rat ne počinje sa bombama i raketama. Prve detonacije su detonacije do kojih dolazi u samom jeziku. Kako primećuje ovaj autor, kada se uništenje vitalne infrastrukture jedne zemlje predlaže samo rutinska opcija, stvara se nešto mnogo značajnije od puke vojne pretnje.
Posleratni međunarodni poredak počivao je na stavu da rat mora biti regulisan pravilima. Ženevska konvencija i međunarodno humanitarno pravo zasnivali su se na principu da postoji razlika između vojnih ciljeva i civilnog života, i da se ljudska patnja ne može svesti na puki instrument politike.
Ali u praksi ovi principi su bezbroj puta prekršeni: u Vijetnamu, Iraku, Jugoslaviji, Avganistanu, Gazi...
Kada uništenje energetske mreže jedne države – od koje zavisi svakodnevna egzistencija miliona ljudi – postane uobičajeni rečnik u međunarodnoj politici, pitanje više nije samo da li je takav čin kompatibilan sa međunarodnim pravom. "Postavlja se", kaže Naser, "jedno mnogo krupnije pitanje, prožeto gorkom ironijom: šta se desilo sa tim istim poretkom koji je tvrdio da je izgrađen kako bi se obuzdao rat? I da li je takav poredak zaista ikad postojao?".
Naravno da nije. To je bila zamka za neizlečivo lakoverne. Patnje i stradanje civila su oduvek bile samo deo "rutinskih operacija" SAD, koje se, posebno posle Drugog svetskog rata, nalaze u stalnom ratnom stanju.
Rat je mir, a mir je rat, pisao je engleski pisac Džordž Orvel u romanu "1984".
Kakva je razlika između Amerike i ISIS-a
Danas se cionistički režim Benjamina Netanjahua, koji živi od rata između muslimana i hrišćana, sprema da ispiše nova poglavlja istorije zločina protiv čovečnosti, piše iranski istoričar, i dodaje:
"Netanjahu, ohrabren nedavnom uspešnom bezbednosnom operacijom svoje vlade protiv Španije, sada misli da ubedi Ameriku da pokrene regionalnu apokalipsu". Regionalnu apokalipsu, za početak.
Ovo pitanje nas dovodi do mračne teritorije dekonstrukcije – oblasti u kojoj se suočavamo ne samo sa kršenjem zakona, već i sa samouništenjem sopstvenog diskurzivnog temelja zakona. Francuski filozof Žak Derida je tvrdio da "svaki tekst" – a svaki pravno-politički poredak jeste tekst – počiva na sakrivanju svojih unutrašnjih kontradikcija. Upravo to se desilo sa "liberalnim poretkom zasnovanim na pravilima".
Liberalni poredak, piše Naser, počivao je na "svetoj binarnosti": "mi" – navodno civilizovani, koji poštuju "pravila" – protiv "njih" – protiv "divljaka", koji ne poznaju nikakav zakon. Ženevska konvencija, Povelja UN, kantovsko obećanje "demokratskog mira" – sve je to bilo smišljeno da povuče jasnu liniju između legitimnog rata (odbrambenog ili humanitarnog) i nelegitimnog rata (agresivnog i varvarskog).
Ali danas, Amerika – kao navodno opunomoćeni predstavnik ovog poretka – otvoreno predstavlja bombardovanje vitalne civilne infrastrukture kao "rutinsku opciju". Ova binarnost između "nas" i "njih" se tu urušava; Amerika više nije civilizovana sila koja uspostavlja zakone, već se pretvara u divljaka.
Koja je razlika između američke pretnje ratnim zločinima i pretnje genocidom ISIS-a, pita se on i nastavlja: "Obe govore jezikom čiste smrti. ISIS je, barem, bio iskren".
Crnohumorne dosetke Trampa i Hegseta
Kada Pentagon opisuje gađanje škola i bolnica kao "grešku u proračunima manju od pet procenata", više se ne suočavamo sa pravom, već sa matematikom smrti, piše iranski istoričar: u američkom političkom jeziku "pregovori" znače ultimatum, "odvraćanje" je ekonomski genocid, regionalni poredak "upravljani haos".
Tramp i Hegset dele snimke bombardovanja i kažu: "Nastavićemo sa tim". A to više nije politička izjava, već tragična, crnomuhorna dosetka, natopljena ljudskom krvlju. Kada se rat svede na komediju i spektakl, sam poredak se pretvara na gest – a ovaj gest, ma koliko bio smrtonosan, više se ne može shvatiti kao globalna norma, već kao priznanje sopstvenog nihilizma, dodaje Naser.
I Tramp i Hegset, kao i Netanjahu, slave rat i ubijanje. Pravi cilj je rat, a ne mir.
SAD sada stoje same u pustinji golog nihilizma
Amerika, preti "da će vratiti Iran u doba sveća" i, uništenjem infrastrukture, eksplicitno izjavljuje da "civilni život" u njenim očima nema nikakvu vrednost, već da je samo sredstvo političkog pritiska.
Kako primećuje ovaj autor, to znači da SAD sada stoje same u pustinji golog nihilizma. A u toj pustinji niko ne izdaje naređenja; svi su i lovci i lovina. A lovac van zakona, ma koliko bio dobro naoružan, više ne može pretendovati na ulogu moralnog učitelja. Ovo nije beznačajna lekcija za svet u kome postoji više država sa nuklearnim oružjem.
Američki poredak je nekad zaista postojao, ali ne kao utvrđena istina, već kao osnivački mit. Danas je ovaj mit direktno suočen sa sopstvenim, nepobitnim kontradikcijama – genocidom u Gazi, pretnjom ratnih zločina Iranu, mučilištima u Abu Graiba i Gvantanamu, primećuje Naser.
Drugim rečima: američki liberalni poredak je doživeo sopstveni unutrašnji kolaps. Shvatiti ozbiljno ovaj urušeni poredak, piše ovaj autor, bilo bi prava ludost.
Nemoguć je svaki pokušaj da se vodi ozbiljan dijalog SAD, jer to znači suočavanje živih ljudi sa američkom mašinom smrti.