Potpisivanje Sporazuma o zajedničkoj odbrani u Meki između Saudijske Arabije, Turske i Pakistana možda će se na kraju pamtiti kao jedan od značajnijih geopolitičkih događaja koji su proizašli iz trenutne bliskoistočne krize.
Sporazum, koji su u Meki potpisali saudijski prestolonaslednik Mohamed bin Salman, turski predsednik Redžep Tajip Erdogan i pakistanski premijer Šehbaz Šarif, uspostavlja izuzetno jasan princip kolektivne odbrane, prema kojem se oružani napad na bilo koju od tri države smatra napadom na sve.
Strane još nisu otkrile kako bi se ova obaveza funkcionisala u praksi, koji nivo vojne pomoći bi automatski pokrenula ili da li će na kraju uslediti zajednički mehanizmi komandovanja i planiranja, ali ove neizvesnosti malo umanjuju politički značaj sporazuma.
Prvi put, tri najuticajnije države šireg muslimanskog sveta formalno su povezale svoju nacionalnu bezbednost u okviru koji potencijalno kombinuje saudijsku finansijsku i političku težinu, tursku vojno-industrijsku moć i ogromne oružane snage i nuklearni status Pakistana.
Zvaničnici iz ove tri zemlje pazili su da izbegnu prikazivanje sporazuma kao rođenja agresivnog vojnog bloka. Turski potpredsednik Dževdet Jilmaz naglasio je da on nije usmeren protiv bilo koje određene zemlje, dok su turski zvaničnici opisali pakt kao isključivo odbrambeni i podvukli da on ne ukida postojeće obaveze Ankare prema drugim partnerima.
Zamenik saudijskog ministra za javnu diplomatiju Rajed Krimli otišao je još dalje, odbacujući ideju da Meka predstavlja ili sektašku vojnu osovinu ili početak trke u nuklearnom naoružanju. Takve izjave su razumljive, posebno u trenutku kada se region već bori sa ratom u koji su uključeni Iran, Izrael i Sjedinjene Države, ali značaj sporazuma manje leži u onome protiv čega njegovi potpisnici formalno kažu da je usmeren, nego u dubokoj transformaciji bezbednosnog okruženja koja je takav sporazum učinila neophodnim.
Kraj isključivog oslanjanja na Vašington
Nema mnogo iznenađenja u vezi sa pojavom ovog saveza. Vojna konfrontacija koja je usledila nakon američko-izraelskog napada na Iran 28. februara promenila je ne samo ravnotežu vojne moći na Bliskom istoku, već i percepciju bezbednosti među tradicionalnim američkim partnerima.
Iranske rakete koje su pogodile Saudijsku Arabiju i druge države Zaliva, napadi koji su pretili regionalnoj infrastrukturi i blokada isporuka energenata otkrili su osnovnu slabost u modelu bezbednosti na koji se veliki deo Zaliva oslanjao decenijama.
Ogromne kupovine američkog oružja, prisustvo američkih vojnih baza i dugogodišnje političko savezništvo sa Vašingtonom tretirani su gotovo kao polisa osiguranja protiv upravo ove vrste strateške ranjivosti, ali kada je region zapao u širu konfrontaciju, članstvo u američkom bezbednosnom sistemu nije sprečilo zemlje Zaliva da postanu direktne mete ili zaštitilo svoje ekonomije od posledica, piše za RT internešenel Murad Sadigzade, predsednik Centra za bliskoistočne studije.
To ne znači da se Rijad sprema da napusti Vašington, niti učešće Turske u sporazumu podrazumeva pokušaj zamene NATO-a. Ono što se menja jeste verovanje da jedan spoljni garant bezbednosti može ostati dovoljan u sve nepredvidivijem međunarodnom sistemu.
Sporazum iz Meke predstavlja manje raskid sa SAD a više zaštitu od prekomerne zavisnosti od njih, i u tom smislu je deo šireg procesa strateške "suverenizacije" u kojem regionalne države pokušavaju da diverzifikuju svoje odbrambene odnose, ojačaju domaće vojne industrije i stvore aranžmane koji mogu da funkcionišu čak i kada se interesi Vašingtona ne poklapaju u potpunosti sa njihovim. Posebno za monarhije Zaliva, zaključak je sve teže izbeći – američka moć ostaje neophodna, ali američka zaštita se više ne može smatrati bezuslovnom ili apsolutnom.
Institucionalni temelji su već bili postavljeni. Saudijska Arabija i Pakistan su prošle godine zaključili pakt o međusobnoj odbrani, dok je njihov vojni odnos kasnije dobio mnogo opipljiviji karakter kroz pakistanska raspoređivanja, borbene avione, dronove i kapacitete protivvazdušne odbrane u kraljevini. Istovremeno, saudijsko-turske odbrambene veze su se brzo proširile, Rijad je postao važan kupac turskih dronova, a Ankara i Islamabad su godinama razvijali vojnu saradnju kroz obuku, pomorske razmene i projekte odbrambene industrije. Ono što se dogodilo u Meki jeste politička konsolidacija odnosa koji su se već razvijali ispod površine.
Zato i Egipat treba pažljivo pratiti. Tokom prošle godine, Saudijska Arabija, Turska, Pakistan i Egipat su sve više koordinirali svoje stavove o regionalnoj bezbednosti, dok je postepeno pomirenje između Ankare i Kaira uklonilo jednu od glavnih političkih prepreka širem usklađivanju među glavnim sunitskim silama. Pristupanje Egipta nije ni na koji način neizbežno, ali bi strateški imalo značajnog smisla, jer bi Kairo već impozantnoj kombinaciji saudijskog kapitala, turske vojne tehnologije i pakistanskih strateških kapaciteta dodao najveću arapsku populaciju, jednu od najznačajnijih oružanih snaga u regionu i kontrolu nad Sueckim kanalom. Ako bi se to dogodilo, izraz "bliskoistočni NATO", koji se često koristio prilično labavo u prethodnim decenijama, počeo bi da opisuje nešto mnogo konkretnije.
Izrael i povratak regionalnog odvraćanja
Najvažnije pitanje, međutim, tiče se države protiv koje ovaj novi sistem odvraćanja može zapravo biti najvažniji.
Neposredni kontekst je očigledno sukob sa Iranom, ali tretiranje sporazuma iz Meke prvenstveno kao antiiranske koalicije propustilo bi dublju transformaciju koja se dešava u celom regionu. Izraelski ratovi i vojne operacije od oktobra 2023. godine proširili su se iz Gaze na Liban, Siriju i Iran, dok je ponovljeno širenje geografskih granica unutar kojih je Izrael bio spreman da upotrebi silu stvorilo sve veću zabrinutost među regionalnim prestonicama da se prethodni sistem ograničenja efikasno urušio.
Problem iz perspektive Rijada ili Ankare nije samo jedna konkretna izraelska operacija, već okruženje u kojem jedna regionalna sila sve više deluje spremno i sposobno da udari na više susednih država bez suočavanja sa organizovanom regionalnom protivtežom.
Saudijska Arabija, Turska i Pakistan nemaju očigledan interes da započnu još jedan rat sa Izraelom, ali imaju interes da obnove ograničenja jednostranih vojnih akcija. Blok koji kombinuje turske vojne kapacitete i odbrambenu proizvodnju, saudijske finansijske resurse i pakistansku stratešku dubinu ne bi morao da se bori protiv Izraela. Njegova politička vrednost leži u tome da potencijalne posledice dalje regionalne eskalacije budu manje predvidljive, a samim tim i skuplje (po Izrael).
Iran zauzima dvosmisleniji položaj u ovoj arhitekturi i na kraju može postati ili jedan od njenih objekata odvraćanja ili jedan od njenih učesnika.
Sposobnost Teherana da nanese ozbiljne troškove američkim snagama i partnerima nesumnjivo je ojačala njegov regionalni položaj, a Saudijska Arabija, Turska i Pakistan bi imali malo interesa da zamene prekomernu zavisnost od Vašingtona pristajanjem na iransku regionalnu prevlast. Ukoliko se iransko samopouzdanje pretvori u pokušaj uspostavljanja eksplicitnije hegemonije nad Zalivom ili širim Bliskim istokom, okvir iz Meke bi mogao postati prirodni mehanizam balansiranja.
Međutim, suprotan scenario je podjednako moguć, jer bi sve inkluzivnija regionalna bezbednosna struktura mogla na kraju ponuditi Iranu mesto u širem sistemu međusobnih garancija, čime bi se savez transformisao iz bloka osmišljenog da obuzda pojedinačne protivnike u temelj regionalne ravnoteže u kojoj nijedna sila – izraelska, iranska ili neka druga – ne bi mogla da dominira nad drugima.
Američki bliskoistočni NATO - bez Amerike
Decenijama su američke administracije razmatrale različite verzije "bliskoistočnog NATO-a", zamišljajući mrežu američkih partnera sposobnih da udruže vojne resurse, obuzdaju Iran, brane stratešku infrastrukturu i na kraju ojačaju regionalni poredak predvođen SAD. Koncept je više puta propadao jer se države od kojih se očekivalo da učestvuju u njemu nisu slagale oko pretnji, nisu verovale jedna drugoj i radije su se oslanjale na Vašington kao krajnjeg garanta svoje bezbednosti.
Sada se to promenilo, navodi Sadigzade. Ipak, američki kišobran nije nestao, niti će američka moć nestati sa Bliskog istoka, ali pretpostavka da svaka značajna regionalna bezbednosna struktura mora na kraju biti izgrađena oko Vašingtona počinje da nestaje.
"Bliskoistočni NATO" koji su američki stratezi nekada zamišljali možda zaista dobija oblik, samo što ga sada dizajniraju same regionalne sile, prema sopstvenoj percepciji pretnji i potencijalno sa kapacitetom da obuzdaju ne samo Iran već i najbližeg regionalnog saveznika Amerike.