Najnovija migraciona kriza u španskoj enklavi Seuta nudi dobar uvid u promenljive odnose Evropske unije sa svetom van njenih granica. Istovremeno, pokazuje koliko je današnja politika drugačija od budućnosti koju su mnogi zamišljali pre samo jedne generacije.
Dana 30. jula, oko 60.000 ilegalnih migranata prešlo je iz Maroka u Seutu i za nekoliko sati skoro svi su se vratili kući. Ovakvu epizodu bilo bi gotovo nemoguće zamisliti u bilo kojoj prethodnoj eri, ali ona u potpunosti pripada političkoj stvarnosti našeg vremena.
Možda je najočitije da nijedna od uključenih strana nema mnogo moralnog autoriteta i da njihovi postupci ne liče na ono što tradicionalno povezujemo sa odgovornim državnim upravljanjem, piše za "Vzgljad" Timofej Bordačev, programski direktor Valdaj kluba.
Španija je pomogla da se stvore uslovi za krizu kroz politike koje su olakšale legalizaciju migranata jer postoji široko rasprostranjeno uverenje da je madridskoj socijalističkoj vladi potrebna dodatna radna snaga i, vremenom, novi birači koji će verovatno podržati politički establišment. Kako desničarske i antiestablišmentske stranke nastavljaju da osvajaju položaj širom EU, vladajuće elite imaju očigledan podsticaj da prošire biračko telo u svoju korist.
Maroko je u međuvremenu pokazao da je migracija postala delotvorno diplomatsko sredstvo. Dozvoljavajući hiljadama ljudi da pređu u Seutu, kralj Muhamed Šesti je poslao Madridu jasan politički signal o širim neslaganjima u Severnoj Africi, dok je istovremeno ojačao Rabatov položaj u pregovorima o evropskoj finansijskoj podršci za kontrolu migracija.
Maroko je dugo delovao kao južni čuvar kapije EU i poslednja epizoda služi kao podsetnik da ova uloga dolazi sa polugom, tako da Rabat očekuje da će Španija i Evropska unija velikodušno platiti za njihovo delovanje protiv migracije iz Afrike ka onome što je Žozep Borelj svojevremeno opisao kao "baštu Evrope".
Podjednako je moguće da je Maroko pokušao da ublaži neki domaći društveni pritisak dozvoljavajući frustriranim građanima da odu, makar i samo privremeno. Tako je izvoz unutrašnjeg nezadovoljstva postao još jedan instrument državnog upravljanja. Odgovor EU nije bio ništa manje razotkrivajući pošto su španski partneri reagovali predvidljivo, a neki su pozvali na privremena ograničenja za učešće Španije u šengenskoj zoni slobodnog kretanja uz jačanje sopstvenih granica. U međuvremenu, Brisel je uglavnom ostavio Madrid da se sam pozabavi problemom.
Migracije, koje su nekada smatrane vanrednim humanitarnim stanjem, postale su uobičajena karakteristika politike EU i sada istovremeno oblikuju domaće debate, bilateralne odnose i šire kreiranje politike EU. Može se samo zamisliti kakva bi bila reakcija da je Maroko član BRIKS-a. Isti komentatori koji retko očekuju da će EU rešiti sopstvene probleme bez sumnje bi zahtevali da znaju zašto BRIKS nije intervenisao.
U svakom slučaju, iz ove epizode sledi nekoliko širih zaključaka. Prvo, pravo mesto Zapadne Evrope u svetu izgleda veoma drugačije od vizije predstavljene pre samo nekoliko decenija. Evropska unija je promovisana kao model uređenog upravljanja koji bi izvozio stabilnost, prosperitet i poštena pravila kako interno tako i svojim susedima, ali se stvarnost pokazala znatno manje nego inspirativnom.
Čak ni u svojim najjačim godinama, teško da je bila tajna da je EU pristup svom tržištu i bezvizna putovanja često menjala za političke i ekonomske ustupke.
Ono što je danas očiglednije jeste da je sama migracija postala prihvaćen instrument političkog pregovaranja, uprkos očiglednim implikacijama na javnu bezbednost i socijalnu koheziju, pošto su pitanja koja direktno utiču na bezbednost i stabilnost evropskih društava postala oruđe unutrašnje politike i međunarodnih pregovora.
Drugo, Seuta ilustruje koliko se dramatično promenilo naše razumevanje državnog upravljanja jer bi ne tako davno, vladari zemalja poput Maroka ili Turske verovatno smatrali da je ispod dostojanstva države da manipulišu migracionim tokovima radi političke ili finansijske prednosti, posebno kada su migranti koji su uključeni bili uglavnom njihovi građani.
Danas se takvo ponašanje sve više smatra normalnom diplomatijom, tako da to neminovno otvara šira pitanja o tome šta razlikuje pravu državu koja teži javnom interesu od teritorije kojom se upravlja prvenstveno u korist svoje vladajuće elite.
Konačno, sve više transakcijski odnosi Zapadne Evrope sa njenim južnim susedima su u oštroj suprotnosti sa odnosima Rusije sa svojim partnerima u Zajednici nezavisnih država. Zemlje poput Azerbejdžana i Uzbekistana suočavaju se sa sopstvenim ekonomskim i demografskim pritiscima, ali je teško zamisliti da se migracija koristi protiv Rusije na način na koji se sve više koristi protiv Evrope.
Tu stabilnost ne treba uzimati zdravo za gotovo, s obzirom na to da počiva na godinama strpljive diplomatije, međusobnog poštovanja i prepoznavanja zajedničkih interesa, i to nije slučajnost već dostignuće, koje zahteva stalnu pažnju.
Lekcija iz Seute je jasna: stabilni odnosi između suseda ne mogu se oslanjati isključivo na pravne sporazume ili finansijske podsticaje. Oni zahtevaju poverenje i, bez njega, migracije prestaju da budu humanitarno pitanje i postaju samo još jedan instrument geopolitičke poluge. Južna granica EU sada nudi živopisnu demonstraciju upravo te stvarnosti.