U istoriji "Frankfurter algemajne cajtunga" (FAZ) postoji više skandala koji svedoče da je precizno određeni politički pravac, pritom izraženo antiruski, diktirao uređivanje tog lista.
Ovom prilikom, vredi izdvojiti dva takva slučaja.
Uklanjanje urednika koji je želeo dijalog sa SSSR-om
Urednici FAZ-a postavljani su i sa uredničkih mesta uklanjani prema interesima ili nahođenjima poslovno-političkih centara moći, ponekad i direktnim političkim pritiscima.
Prvi takav slučaj se tiče Paula Setea (1901–1967), urednika političke rubrike FAZ-a koji je, sa pravom, smatran za doajena nemačkog novinarstva.
Istorija novinarstva i medija Setea, koji je prevođen i na srpski jezik, pamti po maksimi da je "sloboda štampe u stvari sloboda dvestotinak bogataša da šire svoje mišljenje".
Ukratko, Sete je sa pozicije urednika spoljnopolitičke rubrike FAZ-a kritikovao rigidnu prozapadnu politiku Konrada Adenaurea koja je podrazumevala čvrsto vezivanje za SAD i NATO.
Sete se zalagao za razgovore i održavanje veza sa Moskvom, naročito za razmatranje inicijativa koje se dolazile iz tadašnje Rusije, odnosno SSSR-a.
To ne znači da je Sete bio "proruski komunista" ili "levičar", naprotiv. Ali, njegov stav, koji je podrazumevao nekonfrontaciju sa SSSR-om, bio dočekan "na nož" od snaga koje u stvari stoje iza FAZ-a. To je veoma važan detalj u okviru kojeg, takođe, vredi posmatrati takozvano "Martensovo pitanje", izrečeno nedavno u Beogradu.
Antiruska i u paketu sa njom antisrpska politika nesporna je konstanta uređivačke politike FAZ-a.
Na sastanku izdavača, održanom 14. septembra 1955. godine, Seteu je izglasano nepoverenje, nakon čega je ovaj bio prinuđen da podnese ostavku na mesto urednika političke redakcije.
Prethodno je postojao snažan politički pritisak na samog Setea kao urednika, zbog njegovih stavova, a u nemačkoj javnosti postoje tvrdnje da je sam Konrad Adenauer pretio redakciji da će biti povučeni reklamni sadržaji i oglasi, ukoliko Sete ostane na mestu urednika.
Sete je, naprosto, primoran da se povuče, bez obzira na to što je bio doajen nemačkog novinarstva i nesporno jedan od najzapaženijih profesionalnih novinara u Nemačkoj, što je još jedna u nizu lekcija koju nam istorija FAZ-a nudi, ovoga puta na panu onoga što se još uvek naziva slobodom medija i nezavisnog novinarstva.
Kako je FAZ pre četrdeset godina kreirao današnju politiku EU
Drugi primer tiče se monstruozne teze, plasirane na stranicama FAZ-a u takozvanom Historikerstreit-u, raspravi istoričara koja je u nemačku javnost, a danas je suština zvanične politike Evropske unije, plasirala tezu o povezanosti istorijske odgovornosti i uslovljenosti nacista i SSSR-a.
Urednik feljtona, Joahim Fest, 1986. godine objavio je u FAZ-u tekst istoričara Ernsta Noltea "Prošlost koja ne želi da prođe" (Vergangenheit, die nicht vergehen will).
Iako je, prema većini izvora, poticao iz "nenacističke" porodice, Fest se, kako navode njegovi biografi, posle obaveznog služenja u Rajhskoj radnoj službi u Tirolu, prijavio u kopnene borbene jedinice Luftvafea. Njegova jedinica je krajem 1944. i početkom 1945. godine, između ostalog, bila angažovana na Donjoj Rajni. Dana 9. marta 1945. godine, kod Remagena na Rajni, pao je u američko zarobljeništvo, u kojem je proveo gotovo dve godine, u logoru u Laonu u Francuskoj.
Suština Noteovog teksta, objavljenog u FAZ-u pod uredništvom Joahima Festa, koja je danas, ponovimo, utkana u suštinu zvanične politike Evropske unije, jeste dovođenje holokausta i gulaga u korelaciju.
"Da li su nacionalsocijalisti, da li je Hitler počinio jedno 'azijsko' delo možda samo zato što su sebe i sebi slične smatrali potencijalnim ili stvarnim žrtvama jednog 'azijskog' dela? Nije li 'Arhipelag Gulag' bio prvobitniji od Aušvica? Nije li 'klasno ubistvo' boljševika bilo logički i stvarno Prius (prethodnik) 'rasnog ubistva' nacionalsocijalista?", pitao je Note.
Duh rehabilitacije nemačke odgovornosti počiva u monstruoznoj tezi da je koren nacističkih zločina zapravo u boljševičkom teroru. Taj teror izazvao je strah od komunizma u Nemačkoj, a strah je politički kristalizovan kao nacizam koji je doveo do radikalizacije nemačkog društva i masovnih zločina.
Medijska pozornica, čije je zavese podigao Joahim Fest u FAZ-u, bila je širom otvorena. Povedena je široka rasprava kojoj je kritički ton sa druge strane davao Jirgen Habermas, ali je teza o nacizmu i zločinima nacista kao posledici sovjetske politike stekla "pravo građanstva".
Taj impuls sa stranica FAZ-u, kojim je oživljena revizija istorijskih činjenica i tobože "sovjetskih" uzroka nacističkih zločina, u Evropskoj uniji je doveo do izjednačavanja nacističke Nemačke i SSSR-a.
U Evropskoj uniji se, a svi smo svedoci toga, poslednjih decenija sve učestalije govori o nacizmu i sovjetskom komunizmu kao o dva "jednaka" totalitarna sistema.
Takav pristup posebno je uočljiv u "evropskim" rezolucijama koje osuđuju zločine "nacističkog i komunističkog režima". U njima se žrtve oba sistema predstavljaju kao deo zajedničkog evropskog sećanja na totalitarizam.
Evropski parlament je 2009. godine proglasio 23. avgust, dan potpisivanja pakta Molotov–Ribentrop, za Evropski dan sećanja na žrtve staljinizma i nacizma. Evropska unija u istom okviru "sećanja" obeležava sećanje na zločine nacističke Nemačke i represalije u SSSR-u. To što se holokaust i nacistički projekat rasnog uništenja čitavih naroda, među kojima su i Srbi i Rusi, time relativizuju u Evropskoj uniji malo koga zanima, osim dela intelektualaca i nešto malo u tamošnjoj javnosti.
Kao što reče Paul Sete, sloboda štampe u stvari je, da parafraziramo, sloboda dvestotinak bogataša, danas po svoj prilici zainteresovanih da poljuljane poslove i dobit obnove proizvodnjom naoružanja (koje negde treba i upotrebiti), da šire svoje "mišljenje".
Možda na samom kraju nije zgoreg napomenuti da je Nolte, nakon što se snažno bio založio protiv primene politike poricanja holokausta i solidarnosti izražene sa onima koji su istupali otvoreno antisemitski, dobio nagradu "Deutschlandpreis" Fondacije "Konrad Adenauer".