Svi istorijski događaji imaju svoje uzroke i, isto tako, neizbežne posledice. Pravi uzroci i posledice se kasnije obično skrivaju ili progašavaju za teorije zavere. Teorije zavere su, inače, veoma klizav teren, a ogroman deo njih se fabrikuje kako bi se zamaglila ili prikrila istina.
Laži o 11. septembru 2001. i dalje oblikuje živote svih nas, piše ugledni francuski publicista Tijeri Mejsan i zato još ne pripadaju prošlosti: "Oni se direktno prelivaju u ratove u Ukrajini, Palestini i Iranu. Moguće je pogrešno identifikovati neprijatelja, ili se čak i diviti sili koja seje haos i bedu". Ipak, dodaje on, zatvaranje očiju pred istinom vodi nas samo ka tome da i sami budemo uvučeni u isti haos i bedu.
Ako se i dalje istrajava u laganju, kaže Mejsan – i to u stalnom i upornom laganju, čak i 25 godina posle – to je zato što su ulozi i dalje ogromni: masakri se nastavljaju u Ukrajini, Palestini, Libanu, Siriji, Iraku, Jemenu, Iranu...
Današnji događaji se ne mogu razumeti bez povezivanja sa onim što se odigralo tog kobnog 11. septembra 2001.
Tehnika državnog udara u SAD
Događaji od 11. septembra – napadi na njujorške Kule bliznakinje – nisu bili ništa drugo do režirani događaj, osmišljen da prikrije državni udar, tvrdi Mejsan. O tome postoji prilično obimna i dobro argumentovana literatura. I sam Mejsan je autor knjige "Pred našim očima, lažni ratovi i velike laži: od 11. septembra do Donalda Trampa" (2019).
Pre svega, mnogo je šupljina u zvaničnoj verziji o ovom napadu, o kojem nikad nije sprovedena objektivna istraga. Krivac je proglašen unapred: Osama bin Laden, bivši američki proksi iz rata u protiv Sovjeta u Avganistanu i njegova Al Kaida...
Danas su stotine miliona ljudi, nastavlja Mejsan, uverene da se tri kule Svetskog trgovinskog centra nisu srušile usled udara dva putnička aviona i da nijedan avion nije udario u Pentagon. Međutim, malo je onih koji se spremni da prihvate drugi, važniji deo istine.
Tadašnji predsednik SAD Buš bio je sklonjen sa svog položaja u 9.35 sati ujutru, od strane svog savetnika za borbu protiv terorizma Ričarda Klarka, a Bela kuća je potpuno evakuisana, kaže francuski publicista.
Tajna služba je sve članovi Kongresa – senatore i članove Predstavničkog doma, sa delom osoblja – prebacila u bunker "Grinbrajer", 40 kilometara od Vašingtona. Bili su, rečeno im je, zatvoreni "radi sopstvene bezbednosti".
Tokom tih nekoliko sati, misteriozni mehanizam, zvani "vlada kontinuiteta", preuzeo je stvarnu vlast u SAD.
Pretvaranje SAD u policijsku državu
Predsednik Buš je premeštan iz jedne vojne baze u drugu, a na kraju je stigao u vazduhoplovnu bazu Ofat, u kojoj je bilo smešteno sedište Strateške komande, gde su ga sačekali Voren Bafet i još neki visoki rukovodioci.
Tokom narednih sedam sati, piše Mejsan, Džordž V. Buš je pregovarao o svom opstanku. Postignut je dogovor da ostane na funkciji ako pristane da sprovede predočenu agendu. On je kukavički pristao i vlast mu je vraćena oko 16.30 časova, kada je mogao da se vrati u Vašington, tvrdi francuski publicista.
Tako su neokonzervativci preuzeli vlast u SAD. Izvršen je "nevidljivi državni udar". Bio je to početak ere besmislenih "večitih ratova", koji su doneli užasne patnje, smrt i razaranja stanovnicima Bliskog istoka.
SAD su mogle da se vrate svojoj staroj kriminalnoj politici, koja je započela genocidom nad američkim starosedeocima – Indijancima, a potom se nastavila dugom istorijom uzastopnih ratova. Jednom rečju: vratile su se svojoj zločinačkoj prošlosti, piše Mejsan.
Uspostavile su tajnu političku policiju, sa 112.000 službenika. Institucionalizovale su mučenje, i čak ga sprovodile i u samoj Beloj kući. Otele su 280.000 ljudi i podvrgle ih mučenju u međunarodnim vodama. I pobile su, za početak, više od milion ljudi u Avganistanu i Iraku.
Izraelski 11. septembar
Užasi koje su počinile SAD trebalo je da se okončaju izborima 2016. godine. To je bilo obećanje Donalda Trampa – ono koje je uporno ponavljao, iznova i iznova. Uprkos tome što je bio upleten u razne skandale – uključujući i dva postupka za opoziv – i izneveren od strane gotovo čitavog svog tima, on se ipak vratio na scenu 2024. godine.
Samo zato da bi ponovo počinio izdaju sopstvene zemlje, što je postalo očigledno kada je 28. februara 2026. pokrenuo nepravedan i nelegalan rat protiv Irana.
Jedna velika laž rađa druge, veće i još opasnije laži.
Datum 7. oktobar 2023. godine – datum operacije "Potop Al Aksa", koju je izvršio palestinski Hamas – često se predstavlja kao početna tačka ovih događaja, piše francuski geopolitičar Andre Šami; međutim, takva hronologija je pogrešna, jer poistovećuje okidač sa osnovnim uzrokom.
Zapravo, kako uočava brazilski geopolitičar Pepe Eskobar za sajt "Krejdl", 7. oktobar 2023. predstavlja direktnu posledicu događaja od 11. septembra 2001. Sami izraelski lideri i štampa govorili su o Hamasovom napadu kao "izraelskom 11. septembru".
Ključni govor Benjamina Netanjahua
U pitanju je, nastavlja Šami, bilo dugo planirano razbijanje "strategije opkoljavanja" – smrtonosnog stiska oko Izraela, koga su činili Hezbolah na severu, "proiranske milicije"” u Siriji i Iraku, Hamas i Palestinski islamski džihad na jugozapadu, Huti na jugu. Njoj se Izrael najmanje dve decenije suporotstavlja "strategijom periferije" – savezništva sa etničkim manjinama kako bi uništio sedam islamskih država.
Izraelska opsesija opkoljavanjem nije počela 2006. godine; ona je svojstvena samoj državi Izrael.
Dana 22. septembra 2023. godine – petnaest dana pre napada Hamasa – Netanjahu je izašao za govornicu na 78. zasedanju Generalne skupštine UN i pokazao dve mape.
Takođe je najavio skori istorijski mirovni sporazum sa Saudijskom Arabijom, istakao da Palestinci nemaju pravo veta na odnose između Izraela i arapskih zemalja, i opisao "koridor prosperiteta", koji je trebalo da poveže Aziju sa Evropom preko UAE, Saudijske Arabije, Jordana i Izraela. Na mapi "novog Bliskog istoka", Zapadna obala i Gaza prikazane su kao deo Izraela.
Taj Netanjahuov govor predstavlja ključni dokument za svaku ozbiljnu analizu tog perioda. To potvrđuje da je izraelski projekat za Bliski istok bio osmišljen, prihvaćen i javno iznet pre 7. oktobra.
Pokolj i genocid nad civilima ne garantuju pobedu
Danas, tri godine kasnije, politički cilj Izraela nije ostvaren, a sila koja je omogućila tu operaciju – SAD – izašla je iz sukoba značajno oslabljena.
Sve u svemu: osovina SAD-Izrael se sukobila sa dobro naoružanom i organizovanom "Osovinom otpora". Kao i u američkim ratovima sa početka 2000-ih, ovaj "nesveti savez" SAD i Izraela, uprkos tome što je posedovao nadmoćnu vojnu silu, pretpreo je težak politički i vojni poraz; precenili su sopstvenu vojnu moć.
Razorna moć i genocid nad stanovništvom ne garantuju pobedu, kaže Šami.
Sve imperije završavaju na isti način: prekomernim širenjem svojih kapaciteta. To je lekcija koju je još 1988. godine, u delu "Uspon i pad velikih sila", izneo profesor Pol Kenedi.
SAD su precenile svoje mogućnosti. I za to sada plaćaju visoku cenu.
U deo te cene spadaju i gubici u ljudstvu. Prema podacima Pentagona – koji su više nego sumnjivi – zaključno sa 4. septembrom, 18 pripadnika američke vojske vraćeno je kući u vrećama, a više od 800 je ranjeno.
"Mnogi ljudi to ne zovu ratom", izjavio je Tramp. "Ja to zovem vojnim sukobom jer je to... to je za nas sitnica. Nije to velika stvar". Pa, nije za njega, ali jeste za porodice poginulih.
Amerikanci jednostavno nisu navikli da i sami postanu mete u ratovima. Za njih, rat se vodi sa deset hiljada metara visine, odakle zasipaju civile bombama, što se pogrešno naziva "strateškim bombardovanjem". Reč je, naprosto, o masakru civila.
Dvadeset prvi vek je, međutim, doba raketa i dronova, a ne borbenih aviona i klasičnih bombi, kaže pisac sa Šri Lanke Indradžit Samardživa: "Borbeni avioni sa pilotima zastareli su isto koliko i vitezovi u oklopima na konjima".
I dalje su sasvim sposobni da terorišu civile, ali su savršeno beskorisni protiv modernog naoružanja. Američka imperija ne poseduje moderno naoružanje. Nemaju hipersonične rakete, imaju tek poneku raketu dugog dometa (poput HIMARS-a) i gomilu gravitacionih bombi.
Oni su vojska 20. veka, koja pokušava da vodi ratove 21. veka, dodaje on. To što je neka vojska najskuplja, nije pravo merilo njenih sposobnosti. Od 11. septembra do Donalda Trampa promenilo se mnogo toga, pre svega u umeću vođenja rata.