Poljska je spremna za oružani sukob sa Rusijom, izjavio je nedavno ministar spoljnih poslova te zemlje Radoslav Sikorski. "Uradićemo ono što smo uvek radili", dodao je u intervjuu za Si-Bi-Es njuz.
Poljaci će uraditi ono što uvek rade, uvek sa istim epilogom. Zamenik predsednika Saveta bezbednosti Ruske Federacije Dmitrij Medvedev mu je odgovorio: "To je delimično tačno, ali je (Sikorski) zaboravio da doda: 'I svaki put smo gubili.' Tako je bilo 1612. godine. Tako je bilo i kasnije – tokom podela Poljske u 18, 19. i 20. veku..."
"Teško jadnoj, nesrećnoj Poljskoj! Nijedna zemlja u Evropi – i gotovo nigde drugde – nije imala tako nesposobno vođstvo kao što je to slučaj sa Poljskom", primećuje politikolog Stiven Karganovič za sajt "Fondacija strateške kulture".
Poljski snovi o "pobedi"
Sikorski je, podsećamo, u Kijevu izjavio da postoji nadmoć u vojnim avionima nad Rusijom u odnosu 10 prema jedan, i dodao da Poljska "prilično brzo" može poraziti Rusiju.
To su, naravno, besmislice. Sikorski je govorio o vojnim pitanjima u koja se očigledno ne razume, a to je, čak i na Zapadu, postalo predmet opšteg podsmeha.
"Šef poljske diplomatije Sikorski ne shvata da će, u slučaju da Poljska uključi u vojna dejstva protiv Rusije, naša zemlja upotrebiti ceo arsenal snaga i sredstava kojima raspolaže, a poljska državnost će prestati da postoji za dva do tri dana", upozorio je pomoćnik ruskog predsednika Nikolaj Patrušev.
Poljaci obnavljaju svoje nezdrave ambicije, dodao je Patrušev, u šta spada stvaranje "Poljske od mora do mora" i uspostavljanje "sanitarnog kordona" protiv Rusije, kako bi ogradile Evropu od mitske ruske pretnje.
Sikorski se odavno svrstao među političke klovnove
Na konferenciji u Kijevu, Sikorski se potpuno obrukao, nastavlja Karganovič, i to mu nije prvi put. Nakon što su "neidentifikovani saboteri" digli u vazduh gasovod "Severni tok", Sikorski je se zahvalio svojim prekookeanskim pokroviteljima (ova objava je posle obrisana), što je, kao što se i očekivalo, dovelo čitavu Evropu, uključujući i Poljsku, u veoma tešku ekonomsku situaciju.
Posledice prekida jeftinog i pouzdanog snabdevanja Evrope ruskim energentima danas su, nakon tri godine, očigledne. Postale su još očiglednije, kaže ovaj politikolog, kada je Saudijska Arabija – čija su postrojenja za preradu sirove nafte ili teško oštećena ili uništena – obavestila evropske kupce da u doglednoj budućnosti ne treba da očekuju nikakve isporuke.
Pa, da li je potrebno još nešto dodati o vizionarskom državništvu Radoslava Sikorskog i njegovoj izuzetnoj geopolitičkoj mudrosti, pita Karganovič.
Sikorskog se već odavno, kaže ovaj politikolog, svrstao među političke klovnove – što on zaista i jeste. On je, zapravo, piše Karganovič, "nesposobna budala". Ali, na nesreću Poljske, Sikorski nije nimalo usamljen slučaj.
Zaista, teško jadnoj, nesrećnoj Poljskoj.
"Poljski mudžahedin"
Ko je Radoslav Sikorski? Prema zapadnim medijima, on je "bistar momak" koji je rođen pod srećnom zvezdom.
Sikorski, zvani Radek, emigrirao je u Veliku Britaniju u junu 1981. Nakon što je u decembru 1981. u Poljskoj uvedeno vanredno stanje, 1982. godine mu je u Britaniji odobren politički azil. Studirao je filozofiju, političke nauke i ekonomiju na koledžu Pembrok univerziteta u Oksfordu.
Potom sledi vrtoglava novinarska karijera. Kao diplomac koledža Pembruk, Sikorski je radio kao dopisnik za mnoge vodeće zapadne medije; između ostalih, i kao ratni izveštač iz Avganistana, o čemu svedoči i dokumentarni film pod naslovom "Poljski mudžahedin: Radoslav Sikorski".
Izabran je u klub "Bulingdon", ekskluzivno društvo, čiji su članovi bili i budući britanski premijer Dejvid Kameron, budući ministar finansija Džordž Ozborn i budući premijer Boris Džonson.
Sikorski je i član upravnog odbora organizacije Bilderberg, čijim zasedanjima redovno prisustvuje, zajedno sa svojom suprugom En Eplbaum, uticajnom američkom istoričarkom i novinarkom, opsesivno vezanom za temu Rusije i Hladnog rata.
U jeku evropske dužničke krize, u novembru 2011. godine, Sikorski je Nemačku nazvao "nezamenljivom nacijom" Evrope i pozvao je da preuzme vodeću ulogu u spasavanju evra i ponudio pomoć Poljske.
Godine 2012. uvršten je na listu "100 vodećih svetskih mislilaca", koju objavljuje časopis "Forin polisi". Godine 2014. zatičemo ga na kijevskom "Evromajdanu", u društvu Vitalija Klička, Arsenija Jacenjuka, Olega Tjagniboka...
Međutim, Patrušev se seća da je Sikorskog upoznao pre mnogo godina i da ga je šef poljske diplomatije iznenadio svojim nepoznavanjem istorije i Rusije. "Radosno je izjavljivao da nikada nije bio u Sankt Peterburgu, da nema pojma o Isakijevskom saboru i drugim znamenitostima tog grada", prisetio se pomoćnik ruskog predsednika.
Sikorski se sa istorijom Rusije i Sovjetskog Saveza upoznao isključivo iz zapadnih izvora iz doba Hladnog rata. Zaista, potrebna je velika hrabrost da se neko hvali sopstvenim neznanjem.
Dilentatizam poljskih čarobnjaka
Sikorski nije ništa novo u tužnoj poljskoj istoriji, u kojoj je Poljska, nažalost, uvek birala pogrešnu stranu.
Jedan od upečatljivih primera je Jozef Bek, ministar spoljnih poslova u godinama neposredno pred nemački napad na Poljsku, kojim je započeo Drugi svetski rat.
Prema mišljenju britanskog istoričara A. Dž. P. Tejlora, ovu katastrofu je u velikoj meri prouzrokovala tvrdoglavost i diletantizam Jozefa Beka, tadašnjeg poljskog "čarobnjaka za spoljnu politiku". Za poljski narod, Bekovo ime trebalo bi da bude sinonim za katastrofu, primećuje Karganovič, ali se ovog imena ne sećaju pripadnici generacije TikToka.
U svom kapitalnom delu o ovoj temi, pod naslovom "Uzroci Drugog svetskog rata", Tejlor se usredsređuje na dva ključna momenta. Tokom 1939. godine, Bek je, prema britanskom istoričaru, činio sve da Poljska odbije svako kompromisno rešenje sa Nemačkom u sporu oko Danciga. U tome je uspeo, ali to je izazvalo uzbunu u Berlinu, čiji su predlozi – prema Tejlorovom mišljenju – do tada bili prilično umereni.
Bekov skriveni motiv bio je da obezbedi britanske i francuske garancije u slučaju nemačke agresije. Bekove megalomanske pretenzije o Poljskoj kao velikoj sili, smatra Tejlor, dovele su do potpisivanja pakta o uzajamnoj pomoći. Za Beka, to je bila "jedina osnova koju bi prihvatila svaka zemlja koja drži do sebe".
Poljski recept za samouništenje
Ostatak priče je dobro poznat, primećuje Karganovič: "Megalomanski potez Beka, kojim je želeo da Poljska nastupi kao 'velika sila', doživeo je katastrofalan neuspeh. Posledice Bekovih pogrešnih procena dovele su do uništenja poljske države, brutalne okupacije, razaranja epskih razmera i nepotrebnog gubitka miliona poljskih života."
Arogancija Jozefa Beka i njegova diletantska nesposobnost da političke odluke zasniva na realnim procenama stvarne snage Poljske danas se na zlokoban način ogledaju u nepromišljenom ponašanju njegovog savremenog naslednika – Radoslava Sikorskog.
Ali, to je konstanta istorije moderne Poljske, koja je, krajem 18. veka, tri puta podeljena. Sada kod Sikorskog vidimo isti simptom: loše procene stvarnih poljskih snaga, koje treba da osigura sklapanje iluzornih saveza sa veoma udaljenim silama, koje Poljskoj, navodno, garantuju bezbednost.
Kobna iluzija o pripadnosti Zapadu
Krajem 18. veka Poljska je prestala je da bude kontinentalna sila od bilo kakvog značaja i na kraju je potpuno izgubila državnost.
Tridesetih godina prošlog veka, daleke imperijalne sile u koje su poljski lideri polagali nade bile su Britanija i Francuska. U korenu ove kobne zablude ležala je poljska fantazija o njenoj pripadnosti Zapadu, koji je, međutim, i dalje prezirao Poljake kao Slovene.
Kako dodaje Karganovič: "Sve što su ti navodni saveznici videli u Poljskoj bilo je obilje topovskog mesa za njihove ratove – i ništa više."
Danas vladajuću iluziju predstavlja NATO, koji laska poljskom samoljublju iz potpuno istih razloga, pripremajući Poljsku da postane nova Ukrajina, zaključuje ovaj autor.
Kako je svojevremeno pisala Hana Arent: "Samo bezumlje može diktirati politiku koja očekuje da će je zaštititi neka udaljena imperijalna sila i istovremeno odbija dobronamerne susede."
To je tema za razmišljanje za svakog budućeg člana poljske vlade – po mogućnosti, pre nego što stupi na dužnost.
Poljsku niko ne voli...
Danas je Poljska postala američki agent uticaja u Evropi, smatra poljski politikolog Mateuš Piskorski. Ona je prinuđena da kupuje (pre)skupi američki gas i, takođe preskupo, američko naoružanje. Za taj novac, kaže Piskorski, mogli bismo da rešimo nekoliko ozbiljnih socijalnih problema, poput povećanja plata medicinskom osoblju i školskim nastavnicima.
Poljsku niko ne voli, kaže Piskorski: "Svi samo žele da zarade novac na poljskim fobijama i isuše poljski budžet."
Raspirivanje neprijateljstva prema jedinom bliskom susedu – Rusiji – sa kojim Poljaci dele mnoge zajedničke osobine, u stvari je oblik samoporicanja: poricanja sopstvene istorije, kulture i nasleđa.
To zapravo znači da će Zapad i ubuduće nastaviti da prezire Poljake kao Slovene i da istovremeno podstiče njihove duboko ukorenjene strahove od svog velikog istočnog suseda.
Sve do ponovnog poljskog sloma.