Geopolitika leda: Ko ima vojnu prednost na Arktiku

Arktik je od ključnog značaja za rusku ekonomiju, energetski sektor, transportne veze i vojnu bezbednost. Ovaj region čini značajan udeo u ruskoj proizvodnji energenata i služi kao poligon za testiranje naprednog naoružanja

Novo vojno nadmetanje odvija se preko Arktika. 

Avioni nadziru kretanje pomorskih snaga, podmornice patroliraju ispod površine, a obalske raketne baterije štite baze i prilaze morem. Sateliti, radarske stanice i komunikacione mreže povezuju ove snage u regionu u kojem udaljenost, led i ekstremni vremenski uslovi otežavaju gotovo svaku operaciju.

Pristupanje Finske i Švedske NATO-u promenilo je vojnu geografiju severne Evrope, dok napredak u oblasti oružja dugog dometa i sistema za nadzor proširuje mogućnosti koje stoje na raspolaganju obema stranama.

Rusija mora da zaštiti svoju Severnu flotu, strateške podmorničke snage i opsežnu obalsku infrastrukturu, navodi u svojoj analizi za RT internešenel Dmitrij Stefanovič, naučni saradnik u Centru za međunarodnu bezbednost pri Nacionalnom istraživačkom institutu za svetsku ekonomiju i međunarodne odnose "Primakov".

Zemlje NATO-a nastoje da prate aktivnosti ruske mornarice, brane svoje severne teritorije i osiguraju rute za dopremanje pojačanja preko Atlantika. 

Zašto je Arktik važan

Rusko vojno prisustvo na Arktiku određeno je geografijom, dok Moskva svoje napore na jačanju tog prisustva vidi kao odgovor na rastuće pretnje po kritičnu infrastrukturu, uključujući strateške baze podmornica i kosmodrom "Pleseck".

Arktik je od ključnog značaja za rusku ekonomiju, energetski sektor, transportne veze i vojnu bezbednost. Ovaj region čini značajan udeo u ruskoj proizvodnji energenata i služi kao poligon za testiranje naprednog naoružanja, uključujući strateške projekte kao što su "posejdon" i "burevestnik".

Centralni poligon na Novoj Zemlji takođe ostaje važan za ruski program nuklearnog naoružanja, čak i u uslovima moratorijuma na nuklearne probe. Najkraće putanje projektila između Rusije i SAD vode preko Arktika, koji je postao značajna arena vojnih susreta između Rusije i NATO-a.

Četiri glavna događaja pojačavaju bezbednosnu dilemu – u kojoj napore jedne zemlje da poboljša svoju bezbednost druga doživljava kao pretnju:

Ovi događaji su povećali komercijalno i vojno interesovanje za Severni morski put, podižući mogućnost sporova oko pristupa, uključujući potencijalne operacije slobode plovidbe zapadnih ratnih brodova.

Širenje NATO-a otvara dodatne mogućnosti za razmeštanje vojne infrastrukture bliže ruskim granicama i strateškim lokacijama. Propast Sporazuma o INF uklonio je ograničenja za američke i ruske rakete koje se lansiraju sa kopna, a imaju domet od 500 do 5.500 kilometara, dok ponovno uspostavljanje Lenjingradskog vojnog okruga predstavlja deo ruskih napora da ojača svoju odbranu na severozapadu.

"Sukob u Ukrajini i šire sučeljavanje između Rusije i Kolektivnog zapada dodatno pojačavaju ove tenzije. Za Moskvu, razlozi za zabrinutost uključuju ranjivost objekata na napade dronovima, kao i mogućnost da pomorske snage NATO-a ometaju komercijalni pomorski saobraćaj ka ruskim lukama i iz njih. Ovo utiče kako na sastav snaga koje Rusija raspoređuje na Arktiku, tako i na sposobnosti koje nastoji da razvije", navodi Stefanovič.

Podvodno takmičenje

Arktik predstavlja tradicionalnu bazu i područje patroliranja za ruske strateške podmornice sa balističkim raketama. Međutim, s obzirom na promene u vojnoj situaciji, to bi moglo predstavljati ranjivost, a ne prednost.

Potencijalni protivnici Rusije intenziviraju patroliranje pomoću višenamenskih nuklearnih podmornica, protivpodmorničkih i bombarderskih aviona, kao i izviđačkih plovila.

Takođe se može očekivati sve veće prisustvo vazdušnih i pomorskih bespilotnih letelica i plovila u blizini baza i operativnih ruta ruskih strateških podmornica, uključujući i postavljanje hidroakustična plutače.

SAD i njihovi saveznici nastoje da integrišu protivpodmorničku avijaciju u jedinstven sistem koji sadrži elemente veštačke inteligencije, što bi dodatno poboljšalo efikasnost otkrivanja podmornica.

Kada je reč o ruskim snagama, ključni adut predstavljaju višenamenske podmornice na nuklearni pogon klase "jasen".

Tu je i niz podmornica posebne namene, uključujući one koje služe kao platforme za lansiranje i raspoređivanje autonomnog podvodnog vozila na nuklearni pogon – "posejdon".

Udar dugog dometa

Arsenal preciznog naoružanja dugog dometa u okviru NATO-a takođe se širi: švedski avioni se opremaju krstarećim raketama "taurus", Finska uvodi u upotrebu krstareće rakete tipa JASSM koje se lansiraju iz vazduha, a u toku su i planovi za nabavku raketa za precizne udare PrSM koje se lansiraju sa zemlje.

Finska i Švedska takođe integrišu svoju infrastrukturu za održavanje raketne artiljerije. Različiti američki raketni sistemi bazirani na kopnu testiraju se u Norveškoj i na pojedinim ostrvima.

Ruski kapaciteti uključuju fregate "projekta 22350", opremljene hipersoničnim raketnim sistemima "cirkon", kao i vazduhoplove koji nose hipersonične raketne sisteme "kinžal". Takođe je moguće da će u regionu biti formirane nove raketne brigade naoružane sistemima
"iskander-M" i naprednim raketnim sistemima budućnosti.

Pored toga, ne treba zanemariti ni učešće arktičkih država u zajedničkim nuklearnim misijama NATO-a i pratećim vežbama, kao ni uključenost Švedske u francusku inicijativu "isturenog odvraćanja".

Kopnene snage i odbrana obale

Norveška se ističe kao proizvođač protivbrodskih i krstarećih raketa, uključujući modele NSM (mornarička udarna raketa) i JSM (združena udarna raketa).

Kada je reč o Rusiji, fregate "projekta 22350" doprinose sposobnostima njene površinske flote, dok obalni raketni sistem "bastion" pomaže u zaštiti njenih arktičkih granica.

Pored toga, tu je i modernizovana teška nuklearna raketna krstarica "Admiral Nahimov". Ona poseduje impresivan arsenal ofanzivnih i defanzivnih raketa, kao i moćne sisteme za praćenje aktivnosti u vazduhu, na površini mora i pod vodom.

Nadzor, komunikacije i rano upozoravanje

Sistemi za nadzor vazdušnog, pomorskog, podvodnog i svemirskog prostora takođe su od ključnog značaja, posebno radarske stanice, sateliti za posmatranje Zemlje i vazdušni i pomorski dronovi.

Sve ove komponente moraju efikasno da rade zajedno i zahtevaju robusne komunikacione sisteme, uključujući konstelacije satelita u niskoj Zemljinoj orbiti.

Norveški svemirski centar "Andoja" koristi se za lansiranje evropskih orbitalnih raketa i mogao bi da pruži podršku razmeštanju sazvežđa satelita u niskoj Zemljinoj orbiti. Pored toga, finska kompanija ICEYE ističe se kao vodeći pružalac usluga satelitskog radarskog izviđanja – što je od presudnog značaja s obzirom na specifične izazove na Arktiku, poput česte oblačnosti.

Grenland je dugo bio od vitalnog značaja za američke i NATO sisteme za raketno upozoravanje, kao i za protivpodmornička dejstva. U doglednoj budućnosti, moguće je očekivati razmeštanje dodatnih sistema protivraketne odbrane u okviru američko projekta "Zlatna kupola". Lovci-presretači MiG-31 i njihove varijante takođe igraju ulogu u zaštiti ruskih arktičkih granica.

Kada je reč o svemirskoj infrastrukturi, Rusija se suočava sa izazovima čije rešavanje zahteva vreme. Poslednjih godina pokrenuti su projekti zasnovani na domaćoj tehnologiji, usmereni na unapređenje komunikacija i daljinske detekcije na Arktiku. Međutim, oni su još uvek daleko od završetka.

Štaviše, s obzirom na to da se evropski saveznici Amerike sve više uključuju u obuzdavanje Kine, ne može se isključiti mogućnost trajnog prisustva kineske mornarice na Arktiku u srednjoročnom periodu. Ruski i kineski bombarderi su već izvodili zajedničke patrole u ​​blizini Aljaske.

Paradoks stabilnosti i nestabilnosti

Nastavak trenutnih trendova nosi značajne rizike po strateške objekte u Rusiji, posebno imajući u vidu kratko vreme za reagovanje. Sve u svemu, moguće je da su ova dešavanja u skladu sa konceptom obrtanja paradoksa stabilnosti i nestabilnosti, navodi Stefanovič.

Paradoks stabilnosti i nestabilnosti je teorija u međunarodnim odnosima koja opisuje situaciju u kojoj potencijalni protivnici deluju oprezno na strateškom nivou, usled uzajamnog nuklearnog odvraćanja i sposobnosti da nanesu neprihvatljivu štetu. Istovremeno, oni ulaze u sukobe u okviru takozvane "sive zone", izbegavajući direktan vojni sukob. Obrtanje ovog paradoksa zasniva se na ideji stvaranja pretnji po strateške kapacitete za odmazdu, čime se protivnici primoravaju na uzdržanost čak i unutar "sive zone".

Problem je u tome što bi ovakvi potezi mogli da podstaknu drugu stranu (u ovom slučaju Rusiju) na znatno agresivnije mere koje vode ka eskalaciji na strateškom nivou. Ipak, moguće je da ni Norveška, ni SAD, ni druge arktičke članice NATO-a uopšte ne razmatraju ova konceptualna pitanja – naročito danas, kada je odvraćanje, u svojim najgrubljim oblicima, potisnulo sve ostale vidove međudržavne interakcije.