Svet
Izraelski transporter potekao od tenka T-55: "Azarit" kao lekcija o zastarelosti
Zahvaljujući dodatnom oklopu "azarit" se može pohvaliti sveobuhvatnom otpornošću na projektile lansirane iz bacača poput RPG-7 i municiju iz automatskih topova
Oružane snage Izraela poznate su po efikasnosti oklopno-mehanizovanih jedinica svoje kopnene armije, a pored čuvenih tenkova iz porodice "merkava" veliki deo raspoloživih vozila čine teški oklopni transporteri (OT). Jedan od njih je i "azarit" ("surov" u prevodu sa hebrejskog jezika), koji se ističe po tome što je nastao modifikovanjem sovjetskih tenkova T-54 i T-55 zaplenjenih tokom brojnih sukoba Izraela i okolnih arapskih država u drugoj polovini 20. veka.
Nastanak prvog teškog oklopnog transportera
Razvoj "azarita" pokrenut je početkom osamdesetih godina, sa idejom da se od trupa tih tenkova mogu napraviti transporteri prilagođeni potrebama izraelske vojske, a sve u cilju iskorišćavanja dostupne opreme i čuvanja života svojih vojnika. Primarna namena teških OT jeste siguran transport trupa do prve linije fronta, uz mogućnost evakuacije ranjenika i pružanje vatrene podrške dejstvom po živoj sili neprijatelja, lako oklopljenim vozilima i objektima, a glavna prednost je mogućnost upotrebe u urbanim sredinama.
Stoga je glavni fokus bio usmeren na ostvarivanje što većeg nivoa zaštite za posadu i operativce unutar vozila, pogotovo imajući u vidu negativna iskustva i nedostatke transportera M113 američke proizvodnje, za vreme Libanskog rata 1982. godine. Ova vozila pokazala su se izuzetno ranjivim na ručne raketne bacače, što je rezultiralo visokom stopom poginulih i ranjenih.
Zbog toga se izraelski konstruktori odlučuju na razvoj prvog teškog OT, koji je uveden u operativnu upotrebu 1988. godine. Od tada do 2011. oko 500 tenkova T-54/55 modifikovano je u "azarit", od kojih se 215 i dalje nalazi u sastavu izraelske vojske, najvećeg korisnika teških transportera na svetu. Praksa konstruisanja teških OT na osnovu tenkova nastavljena je i u 21. veku, pa danas oružane snage ove zemlje raspolažu vozilima "namer" baziranih na "merkavama".
Promene u dizajnu i pojačan pogon
Najveća razlika u odnosu na tenkove T-54/55 ogleda se u uklanjanju kupole radi oslobađanja prostora u novom trupnom odeljku za smeštanje sedam operativaca sa opremom, pored tročlane posade, odnosno vozača, komandira i nišandžije. Posada je opremljena nišansko-osmatračkim spravama i periskopima za dnevne i noćne uslove i nalazi se ispred trupnog odeljka.
Ukrcavanje i iskrcavanje operativaca uglavnom se obavlja pomoću vrata ugrađenih u zadnjem delu trupa sa desne strane, a poseban dizajn omogućava da se njihov otvor dodatno poveća, podizanjem dela krova pri otvaranju. Na taj način obezbeđen je brži ulazak i izlazak iz vozila. Pored zadnjih vrata, postoji tri krovna otvora za članove posade.
Još jedan novitet unutrašnjeg dizajna jeste instaliranje novog dizel motora manjih dimenzija u poprečnom položaju, čime je oslobođen prostor sa desne strane za nesmetan prolaz ka zadnjim vratima. Što se tiče samog motora, postoje dve opcije i to: "detroit dizel" 8V-71TA dizel motor sa turbopunjačem, jačine 650 ks i "detroit dizel" 8V-92TA, takođe sa turbopunjačem, ali jačine 850 ks.
Prva varijanta prisutna je kod verzije "azarit mk.1", a druga kod "azarit mk.2" i ovo predstavlja jedinu razliku između dve verzije teških transportera. Pored motora, unapređen je i sistem vešanja, zbog čega je ovaj OT zadržao visok nivo pokretljivosti i prohodnosti na putevima i van njih. Maksimalna brzina je 55 km/h za mk.1, odnosno 65 km/h za mk.2, autonomija kretanja iznosi između 500 i 600 km, a uz posebne pripreme "azarit" može savladati vodene prepreke dubine do četiri metra.
Veća zaštita i oružana komponenta
Kao što je već pomenuto, prilikom dizajniranja i razvoja vozila akcenat je stavljen na povećanje zaštite, što je dovelo do ugradnje dodatnog, uključujući i "razmaknuti" (spaced armor) na osnovni oklop trupa tenka T-54/55. Ovaj proces rezultirao je uvećanjem ukupne težine vozila sa 27 t (težina nakon uklanjanja kupole) na 44 t, odakle i potiče klasifikacija "azarita" kao teškog OT. Poređenja radi, težina tenkova T-54/55 je oko 36 tona.
Upravo zahvaljujući dodatnom oklopu "azarit" se može pohvaliti sveobuhvatnom otpornošću na projektile lansirane iz bacača poput RPG-7 i municiju iz automatskih topova. Takođe, prednji deo oklopa može izdržati pogotke municije sa tandem-kumulativnom bojevom glavom i kinetičkih projektila što nije karakteristično za standardne OT pa čak i borbena vozila pešadije. Prema pojedinim izvorima, prednji oklop otporan je i na dejstvo starijih tenkovskih granata u kalibru 125 mm.
U segmentu naoružanja "azarit" raspolaže sa "rafaelovom" daljinski upravljanom borbenom stanicom (DUBS), naoružanom teškim mitraljezom M2HB u kalibru 12,7h99 mm ili mitraljezom FN MAG u kalibru 7,62h51 mm. Pored primarnog, posada može dejstvovati sa dva ili tri sekundarna mitraljeza postavljena iznad komandirovog otvora i na zadnjem delu krova, takođe u kalibru 7,62h51 mm. Borbeni komplet svih mitraljeza sastoji se od oko 4.000 metaka.
Dodatno, u trupnom odeljku je moguće smestiti minobacač u kalibru 60 mm kojim operativci vrše dejstvo nakon iskrcavanja. U borbeni komplet minobacača spadaju dimne, svetleće i protivpešadijske mine.
"Zastarelost" tenkova T-54/55 i slučaj Srbije
Iz opisanih karakteristika, kao i prakse izraelskih snaga koje i dalje koriste "azarite" može se zaključiti da ovaj teški OT predstavlja uspešan projekat konverzije, na prvi pogled zastarelih oklopnjaka. Zbog toga je ovo još jedan dokaz da se retko koje sredstvo ratne tehnike može smatrati "prevaziđenim" i "neupotrebljivim", što potvrđuju iskustva iz savremenih sukoba i izvoz slične opreme državama sa nedovoljno razvijenom odbrambenom industrijom.
Međutim dok je izraelska vojska tuđe, tačnije zaplenjene tenkove modifikovala i od njih napravila značajno pojačanje za svoje oklopne jedinice, Vojska Srbije je odlukom nekadašnjeg ministra odbrane Dragana Šutanovca prodala višak naoružanja i vojne opreme posle uništavanja i sečenja, kao sekundarne sirovine. U okviru 10.000 tona sekundarnih sirovina, nastalih od "suvišnih i rashodovanih sredstava naoružanja i vojne opreme sa stoka Vojske Srbije i Crne Gore" nalazilo se između ostalog i 200 tenkova T-55.
Dakle, dok ih je jedna zemlja iskoristila, tadašnji funkcioneri ministarstva odbrane Republike Srbije zajedno sa generalštabom predvođenim Zdravkom Ponošom odlučili su da oko 700 gotovo identičnih tenkova proglase kao "suvišno" i "prevaziđeno" vozilo i narede njihovo uništavanje, prodaju i doniranje drugim državama.
Na svu sreću oko 250 pomenutih oklopnjaka i dalje se nalazi u Srbiji, deo čak i u ratnoj rezervi, ali ostaje nejasno zbog čega nije došlo do modifikovanja i konverzije u teške OT, ako ne za domaće potrebe, onda za izvoz. Pretvaranje preostalih T-55 u teške transportere predstavljalo bi značajno pojačanje za domaće snage, budući da Vojska Srbije raspolaže malim brojem transportera guseničara, koji se uglavnom koriste kao komandna vozila.
Nedoumicu dodatno pojačava i činjenica da je projekat konverzije napravljen na VTI još početkom dvehiljaditih, a u pitanju je oklopno inženjersko vozilo poznato kao VIU-55 "munja". Iako je reč o primarno inženjerskom vozilu, "munja" može transportovati do šest operativaca pored tročlane posade i naoružan je "zastavinim" mitraljezima M84 u kalibru 7,62h54 mm, kao i automatskim bacačem granata u kalibru 30 mm.
Nažalost "munja" nikada nije ušao u fazu serijske proizvodnje, niti je pokrenut neki drugi projekat razvoja teškog OT i to upravo zbog odluke tadašnjeg vojnog vrha da "veći broj ovih vozila (VIU-55) nije potreban Vojsci Srbije".
