Svet
Pustoš, krv i smrt: Zašto je fatalno biti američki prijatelj?
Henri Kisindžer je tvrdio da je lakše američkim neprijateljima, nego njihovim saveznicima. Ali zašto je to tako?
Od Južnog Vijetnama, preko afričkih država, pa sve do Ukrajine i Izraela, decenijama se već potvrđuje da je Henri Kisindžer itekako bio u pravu kada je spoljnopolitičke odnose SAD opisao tvrdeći da je "biti američki neprijatelj opasno, a biti američki prijatelj fatalno".
Neprijateljima je, dakle, sa ovom zemljom, daleko lakše – uvek znaju na čemu su i pripremljeni su na najgore. Saveznici ove države, a pogotovo oni koji se prevare i poveruju američkim obećanjima, to svoje poverenje kasnije žestoko plate.
To su proteklih dana shvatili i Izraelci, kada se saznalo, ne samo da je Vašington dozvolio da ih Iran napadne, iako je unapred znao za takve planove, već i da je Bajden, u privatnom razgovoru sa Netanjahuom rekao da Amerika neće učestvovati u uzvratnom napadu na Iran.
Nije ovo prvi put da je američko savezništvo varljivo i prevrtljivo, i istorija spoljnopolitičkih odnosa puna je američkih zabijanja "noža u leđa" zemljama saradnicama.
Priča otprilike uvek kreće isto: obećava se pomoć "do groba", a onda, kada zemlja saveznica pred taj grob stane, Amerikanci se povuku… a eventualno kasnije još lopatom potabaju svežu humku.
Bežanija iz Avganistana
Još se pamti bruka i bežanija iz Avganistana, koja se završila njihovim povlačenjem i vraćanjem talibana na vlast, još pre nego što su američki vojnici stigli do svojih domova.
Ogromne civilne žrtve i zemlja ispunjena pustoši i siromaštvom – bile su potpuno obesmišljene. Njihovi dojučerašnji saveznici iz avganistanske vlasti ostavljeni su na cedilu bez obzira a to što je Amerikancima jasno da su nesposobni da se odupru, te da je procena američkih obaveštajnih službi navodno bila da bi avganistanska vlada mogla pasti u roku od šest meseci od odlaska američkih trupa. Nije izdržala ni ceo mesec.
Težinu izdaje na svojoj koži najviše su osetili avganistanski vojnici koji su nakon povlačenja SAD mučeni, ubijani, ili se pridružili talibanima. Isto tako, i milionima dolara vredna vojna oprema pala je u ruke talibanima.
Amerikanci kao "čai lang"
U snagu i nepokolebljivost američkog prijateljstva svojevremeno je verovao i Južni Vijetnam. Koliko su bili u pravu, najbolje pokazuje činjenica da Južni Vijetnam danas i ne postoji.
Amerika je, naime, od početka podržavala južnovijetnamsku stranu, šaljući joj novac, zalihe i vojne savetnike, a onda je počelo da se dešava upravo ono što na svojoj koži sada osećaju Ukrajinci – rat je postajao sve skuplji, a domaća opozicija tom sukobu sve veća. SAD su započele tajne razgovore sa predstavnicima Severnog Vijetnama u Parizu, a zatim, kako bi naterale Sajgon da prihvati tajno dogovoreni sporazum sa Hanojem, obećale južnoj strani ogromnu vojnu pomoć. Kada je 1973. potpisan mirovni sporazum između Sjedinjenih Država i zaraćenih strana američke snage su se potpuno povukle, a obećanje o pomoći je "zaboravljeno".
I dan-danas, Vijetnamci tako, za Amerikance koriste izraz "čai lang" – što znači da ih vide kao kockare, koji nakon izgubljene igre beže, ne plaćajući svoje dugove.
Potpaljivanje vatre za kolačiće
Pred sličnim scenarijom nalazi se i Ukrajina. Viktorija Nuland i drugi američki jastrebovi potpaljivali su situaciju tokom puča na Majdanu (i na vatri pobune pekli čak i kolačiće), a zatim učinili sve da Ukrajince uvuku u krvavi rat protiv Rusa.
A onda, kada je ruska ratna mašina počela da melje, kako ukrajinske vojnike, tako i američko oružje i novac, vrlo brzo Amerika je okrenula ploču i od beskonačno ponavljane izjave da će Kijev podržavati do pobede – došla do obećanja da će im pomagati "koliko god može". Paket pomoći, od koga, kako tvrde Ukrajinci, zavisi njihov opstanak, već mesecima stoji u Kongresu, bez izgleda da će skoro biti usvojen. Izgleda da Bajden, kao i mnogi drugi američki predsednici pre njega, opet pušta niz vodu saveznika.
Možda bi bilo bolje da su Ukrajinci učili od Gruzije?
Jer, američko ohrabrivanje antiruske politike u toj zemlji i "pujdanje" vlasti Tbilisija na Južnu Osetiju nije dobro prošlo.
Nezavisnost je ova kavkaska republika stekla posle kratkotrajnog rata 2008. godine, nakon napada Gruzije, u noći 8. avgusta. Rusija je, štiteći stanovnike Južne Osetije, uvela vojsku i tokom pet dana sukoba porazila gruzijsku vojsku.
SAD su za to vreme sedele skrštenih ruku, gledajući kako Rusi jačaju moć na teritoriji.
Kurdi nemaju prijatelja sem planina
I Kurdi su, recimo, baš na američkom primeru, videli da je istinita njihova izreka da "nemaju drugih prijatelja osim planina".
Bez obzira na to što su, američkim trupama pomagali u borbama protiv Islamske države, Bela kuća je 2019. godine saopštila je da će Turska, inače arhineprijatelj Kurda "uskoro nastaviti sa svojom dugo planiranom operacijom u severnoj Siriji", a američke snage "neće podržati niti biti uključene u operaciju" i "više neće biti u neposrednoj oblast".
Nakon odluke SAD da povuče svoje trupe iz severne Sirije, Turska je započela vojne operacije protiv kurdskih trupa u regionu. Da li je ovo još jedan dokaz da je biti američki prijatelj jednostavno – fatalno?
Ili je možda bolji pokazatelj slučaj Paname, iz 1989. godine, kada se takođe videlo kako to izgleda "s đavolom tikve saditi"? Nekadašnji šef države Manuel Norijega, poznat, inače, kao "američki čovek" sve do trenutka dok za SAD nije postao "nepouzdan saveznik" pa je Buš, naredio njegovo svrgavanje i to uz 24000 vojnika. Svi prijatelji prolaze kroz toplo-hladne faze prijateljstva, ali ovo je, rekli bismo, baš ekstrem.
Lomljenje pružene ruke
I Libijci dobro znaju da Amerikancima ne treba verovati. Jer, iako oni nikada nisu ni bili saveznici, skupo ih je koštalo čak i "otopljavanje" odnosa sa SAD.
Gadafi je krajem 2003, nakon zbacivanja Sadama Huseina sa vlasti u Iraku, objavio da je njegova zemlja imala aktivan program oružja za masovno uništenje, ali da je rešio da dozvoli međunarodnim inspektorima da dođu u njegovu zemlju da bi ga nadgledali i uništili.
Pruženu ruku Moamera Gadafija, Amerika je bukvalno slomila. Nekadašnji libijski lider taman je počeo da popravlja odnose sa prekookeanskom silom, i jedno vreme je čak važio i za američkog saveznika protiv islamskog terorizma i kao nadzornika ilegalne migracije u Evropu.
Tokom Arapskog proleća proglasili su ga "ludakom sklonim genocidu".
Znamo kako se sve završilo.
Razloga da se boje naklonosti Amerike, imaju dakle i Vladimir Zelenski i Benjamin Netjanahu.
Odavno je već portparolka ruskog ministarstva spoljnih poslova Marija Zaharova, upozorila na dobro poznatu crtu američke spoljne politike.
"Treba odati Sjedinjenim Američkim Državama, koje su po pitanju podrške svojim saveznicima, dosledne do detalja – izdaju, a da ne trepnu", rekla je Zaharova.
"To je drugačija politička etika, drugačiji način komunikacije sa sopstvenim biračkim telom. Možete reći šta god želite, štaviše, možete čak i potpisati šta god želite. Danas si nešto potpisao, sutra si već povukao. Koliko puta su to uradili pred našim očima?", upitala je.
