Ispovjest neprijatelja čovječanstva

Jedna od najupečatljivijih scena u trećoj epizodi serijala „Ratovi zvezda“ (Star Wars) - „Osveta sita“ (Episode III: Revenge of the Sith) jeste scena umiranja Padme Amidale (Natali Portman), kraljice Nabua i supruge Anakina Skajvokera. Nakon što je njen muž konačno prešao na tamnu stranu Sile, u mnogome pravdavši svoju odluku brigom za njeno zdravlje, princeza umire, iako uređaji nisu u stanju da shvate uzrok smrti – medicinski, ona je savršeno zdrava. Umirući ona rađa blizance – Luka i Leu. No Padme ne može da živi u svijetu u kome nije više u stanju da prepozna dobro i zlo, muža i demona. Njen svijet je prazan jer je dezorijentisan. Zato ona zapravo ne želi da živi.

Padme Amidala se čini personifikacijom savremene zapadne civilizacije. Njena smrt ne povezuje samo „prikvel“ sa epizodama „originalne serije“ (čime je samo po sebi sugerisana sposobnost postmoderne da sebe postavi prije sebe same) već smrt Padme Amidale možemo posmatrati kao simboličku smrt moderne na njenom susretu sa postmodernom.

Dobro i zlo su se pomiješali i nastanili u spektar nerazličnoga. Agonalna stvarnost više ne razlikuje etičke polove. Stvarnost je po sebi dezorijentisani hod. Zato Élan vital može da se nastavi ali ne bez smrti onog starog. Civilizacija koju znamo, izgleda, i sama dijeli sudbinu Padme Amidale.

Nihilistička civilizacija

Međutim, dok je unutar filsmkog narativa ostajalo bar mjesto za spasiteljno rođenje novoga života (čime se u idejnoj aglomeraciji Lukasovog univerzuma aktuelizovao hrišćanski mesijanski motiv), savremena civilizacija nije samo dezorijentisana već neposredno nihilistička i tanatofilična. Čime drugo bi se mogao objasniti jedan danas sasvim uobičajen stav koji nalazimo u naslovu "Gardijana": „Da li biste odustali od imanja djece da biste spasili planetu? Upoznajte parove koji su tako učinili“ (Would you give up having children to save the planet? Meet the couples who have). Podnaslov nas obavješatava da je „cijena za okolinu imanja samo jednog djeteta – ogromnih 58,6 tona ugljevika svake godine“. Uostalom, "Gardijanov" članak nije incidentan. Medijski prostor prvog svijeta prepun je sličnih sadržaja koji nas upućuju na tezu da je jedan od načina da se spasi planeta – manje ljudi na njoj.

Hrišćanstvu se kroz istoriju štošta zamjeralo – od antičke antihrišćanske polemičke literature do danas, od Kelsa do Dokinsa. Čitav jedan spisak knjiga ispisanih o „krivicama“ hrišćanstva uključivao bi raznovrsne autore. Hrišćanstvo je, navodno, „sputavalo“ i „plašilo“ čovječanstvo, „izmislilo" takve koncepte kao što su „grijeh“ i „moralni zakon“, dodatno je opteretilo „savjest“, ugušilo dionisijevsku saživljenost sa prirodom, „manipulisalo“ „strahom“. Od Žana Delimoa do Ničea mnogi su stekli književnu slavu razjašnjavajući vezu između hrišćanske metafizike i puteva civilizacije, a "sveti oci" prosvetiteljstva su i danas slavljeni zbog emancipije evropske kulture od hrišćanskog doživljaja svijeta.

Ono što, međutim, niko ne može zamjeriti hrišćanstvu jeste njegovo insistiranje na čovjekovom životu kao daru Božijem. Kada je još u drugom vijeku od dolaska Hristovog nepoznati autor Poslanice Diognetu isticao po čemu se to hrišćani razlikuju od svojih savremenika u poznoj Imperiji, konstatovao je da hrišćani svoju djecu ne ubijaju.

Hrišćanstvo je zato s punim pravom pojmljeno kao vjera u Božiju brigu za svaki ljudski život. Što znači da su hrišćanstvo i „spasavanje planete“ preko samoukidanja čovječanstva međusobno isključivi. To dalje znači da je autor ovih redova, kao otac četvoro djece, zapravo ekološki neprijatelj čovječanstva.

Ako religiju u najopštijim crtama možemo da odredimo kao čovjekovu sposobnost (ali i potrebu) da se u svijetu orijentiše i da pronađe smisao, onda bi se sasvim mogla braniti teza da je „ekonomija“ bila „religija“ XIX i XX vijeka. Kapitalizam i komunizam su se sporili o odnosu slobode, potrošnje i rada ali je njihova metafizička podudarnost neporeciva u osnovnoj premisi koja glasi: čovjek jeste materija koju posjeduje i rad koji ulaže. Za civilizaciju na umoru άνθρωπος  već dugo jeste ništavilo promjenjivog svijeta plus ništavilo neke iluzije – ideje, religije, svrhe - kako bi mu boravak u svijetu bio lakši. Ukratko: materija koja sanja smisao. Otuda je smisao varijabla, a čovjek i materija su konstante posthrišćanske kulture.

Jednostavna jednačina

Zato ne čudi da je danas samorazumljiva veza ekonomije i čovjeka. Kada god se zapitamo „zašto izumire Srbija?“ prvi odgovor koji ćemo dobiti je: „zato što nema preduzeća“. Jednačina je naizgled jednostavna i očigledna: ljudi teže da žive u prosperitetnijim društvima, ekonomski moćnija društva aglomiraju više ljudi. Njen problem je u tome što je istorijski i statistički netačna.

Demografski sunovrat srpskog naroda započet je stradanjima u dva svjetska rata, ali zapečaćen je industrijalizacijom i „kulturnom emancipacijom“ (tj sistematskim poništenjem vrjednosnog sistema ranijih, predindustrijskih pokoljenja). Iako hantigtonovski geopolitički prognani izvan Zapada, Srbi i Rusi su dovoljno integrisani u zapadni vrjednosni sistem da bi dijelili njegovu demografsku regresiju a isuviše dosljedni konceptu identiteta da bi imigracijom olako nadoknađivali „biološku masu“.

Od kada je svijeta i vijeka „civilizacija“ je privlačna ali i ubitačna. Zato je prije ili kasnije pregaze „varvari“ – biološki plodotvorni i kulturno neprilagođeni. Rastakanje vrijendosti i dezorijentacija u refleksivnom suvišku nesigurnosti uzimaju danak.

Civilzacija kojoj po stvarosti ili po aspiracjama pripadaju i Njemačka i Srbija je jedna takva civilizacija na umoru. Mjesto potrošnje. Naravno, unutar nje i dalje postoje središta i periferije, mjesta intenziteta proizvodnje i mjesta potrošnje. Postoje i kolonije. Ali i kada bi nivo industrijske proizvodnje i kulturne poželjnosti bio obrnut, kada bi, kao u skeču nadrealsita, Njemačka bila srpska kolonija a ne obratno, samo bi smjer migracija bio različit: Nijemci bi hitali da rade kod nas i postanu Srbi. Jer Megalopolis jede svoje stanovnike, ali ih privlači i raspoređuje tako da svi ipak osjećaju želju da u njemu nestanu.

Da: upravo da nestanu. Za zavjetnu πολιτεια-u srpskog naroda najgora kletva, ona koja se i ka neprijatelju štedjela, bila je „sjeme vam se zatrlo“. Megalopolis, međutim, ne osjeća strah od nestanka, ni obzir prema potomcima ni obavezu prema precima. Čovjek je za Megalopolis roba (a ne više subjekt, pogotovo ne ličnost), a roba se prodaje, uvozi i izvozi, shodno potrebama tržišta. Zato Megalopolis može da sabije ili rastegne čovječanstvo, shodno potrebama tržišta.

U društvima u kojima su aspiracije tj. kulturne potrebe strukturisane tako da u hijerarhiji vrijednosti porodica i dalje stoji na relativno visokom mjestu, Megalopolis i dalje ponavlja mantru o ekonomskom blagostanju kao preduslovu demografskog oporavka (budući da na ličnom planu već treća generacija stanovnika zemalja nekadašnjeg socijalizma odrasta sa poimnjem prema kome je život ustrojen formulom: obrazovanje – zaposlenje – dvočlana porodica).

Zemlje prvog svijeta u kojima je materijalno blagostanje već uspostavljeno stanje (čime bi se morao očekivati demografski bum, ako bi premisa o ekonomskom blagostanju kao preduslovu demografske stabilnosti bila tačna) moraju naći sljedeći oblik materijalističke pseudo-religije. Dakle, ekologiju.

Kao i „religija“ ekonomije, „religija“ ekologije podrazumijeva stalnu izmjenu „životnih stilova“, „mišljenja“, plemenitih motiva. Stalni kaleidoskop samozaljubljnih slika o moralnoj superiornosti i „brizi za druge“. Neprekidnu sposobnost da se sebičnost pred sobom i drugima prikaže kao plemenitost. Ekologija je zato savršena „religija“ postmodernističke dezorijentacije: u doba „kraja velikih narativa“ postoje ljudi koji vjeruju u plemenitost ideje da će svijet biti bolji što u njemu bude manje ljudi.

Ne postoji kazna za jednu takvu civilizaciju koja bi bila nešto drugo od života u takvoj civilizaciji. Ona, da se poslužimo jednom drugom slikom iz naučne fantastike, poput „borgova“ iz Zvjezdanih staza (Star Trek) asimilira, proždire, uništava sve čega se dotakne. Ona ponavlja da je svaki otpor uzaludan a asimilacija skora i neminovna. Megalopolis je surov prema ličnostima a ubitačan prema svojim zadovoljnim robovima.

Ali, kao što Slobodan Vladušić kaže, od Megalopolisa se ne može pobeći, ali mu se ne mora podleći. Čovjek može da voli svoju djecu.

Makar to ne bilo dobro za planetu.