Stefanova Srpska
Anegdota kaže da su se nakon održavanja Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini 9. januara 1992. poslanici uputili na slavu njenog prvog predsjednika. Republika Srpska je nastala kao slava, kao svenarodno okupljanje u čijem je središtu Hristos i njegov Prvomučenik
Ako pogledamo mjesto koje zauzima sveti arhiđakon i prvomučenik Stefan u pravoslavnom kalendaru, možda će nam se nešto reći i o Republici koja ga je proslavljala kao svoju slavu i koja i dalje na njegov dan proslavlja svoj dan.
Smješten je Sveti Stefan iza praznika Rođenja Hristovog (25.12 – 7.1.) i Sabora Presvete Bogorodice (dan poslije) ali prije praznika 20.000 mučenika Nikomidijskih (dan poslije, 28.12/10.1) i 14.000 pobijenih beba vitlejemskih (29.12/11.1) – kao da je tim kalendarskim slijedom označen put kojim će se neprekidno kretati Stefanova Republike od tog 9.1.1992: iz slave u žrtvu, tako da i jedna i druga trajno ostanu u njenim temeljima.
Danas se često zaboravlja da je i sama "Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini" bila čin odgovora na "Memorandum" poslanika drugih naroda kojim se, između, ostaloga, prejudicirala ne secesija BiH iz jugoslovenske države već i prava i status srpskog naroda u budućoj BiH. U izvjesnom smislu, kao i najveći dio srpskog djelovanja nakon 1918. i gubitka moderne srpske državnosti, i Republike Srpska je nastala kao reakcija više nego kao plan i namjera. Uz svu mudrost ljudi koji su je stvarali i srčanost onih koji su je branili, bila je potrebna istinska "mišica uzdignuta" živoga Boga da bi ona nastala i opstala do danas.
Zaveti i žrtve
Sve što vrijedi zasnovano je na žrtvi, i jedini istinski neprijatelj opstanka svega plemenitog nije stradanje već dekadencija. No, za razliku od "zidanja Skadra", države ne traže da se jednom u njihove temelje uzida nevina ljudska dobrota – one traže da se u društvu neprekidno obnavljaju zavjeti i žrtve, makar ne više na tako dramatičan način, na koji je to bilo neophodno učiniti prilikom zidanja. Da ostanemo još malo u metafori građevine: ako Srpskoj danas nije neophodno da se u njene temelje neko uzida, onda je za opstanak sazidanog neophodno ne samo braniti se od zlih vila i političkih demona već i uložiti znoj i trud da se ono sazdano održi, obnovi i proširi.
Postoji jedna svetootačka misao, često ponavljana u asketskoj literaturi: dokle god se hrišćanin fokusira na napade protivničkih sila, a ne na molitvu, neće postići ništa, slično onim našim precima koji su, u narodnoj priči, izgnoili mrak iz zemunice volovima. Potrebno je okrenuti se Svjetlosti neprolaznoj – načiniti prozore, provjeriti i osvjetliti dušu i narod. Iako često fokusirani na spoljašnje pritiske i tuđinske zavojevače, mi možemo opstati samo ako se posvetimo obnovi sebe bar onoliko koliko i odolijevanju njima.
Srpska je nastala u znaku Božića i Svetog Stefana, kao prostor u kome će se hrišćanska kultura srpskog naroda pretvarati u našu stvarnost i to u svim kulturnim registrima: samo na Palama te 1992. mogao si da pred hotelom "Panorama" sretneš, za istim stolom, takoreći njegoševskim gumnom, Nikolu Koljevića kako Danijelu Šiferu i Peteru Handkeu drži slovo o Banović Strahinji i Makbetu, Moma Kapora i Rajka Petrova Noga kako sa Dragošem Kalajićem slušaju borce garave od "akcije" i pričaju sa njima više slušajući nego govoreći.
Tu bi obavezno bilo i raznih profiterskih i obavještajnih prikolica i prisluškivača, bitangi i vagabunda, ali se u središtu događanja osjećala teofanija, mogao si i dječijim čulima da osjetiš da su se istorija i vječnost nekako presjekle u volji ovog naroda da ne ide sa svojih ognjišta, da se ne popakuje u vozove prema Staroj Gradišci. S vremenom su, čini se, ovi saputnici rata dolazili u središte gumna, a oni kaljavi i previjeni borci na njegove obode. Ako želi da živi i napreduje Stefanova Republika, ona će to samo ako od djece onih boraca načini ljude zagledane u Kapora, Koljevića i Noga, Kalajića i Handkea.
Svenarodno okupljanje
Anegdota kaže da su se nakon održavanja Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini 9.1.1992. poslanici uputili na slavu njenog prvog predsjednika. Republika Srpska je nastala kao slava, kao svenarodno okupljanje u čijem je središtu Hristos i njegov Prvomučenik. S vremenom se njena birokratija – djelimično pod stranim političkim uticajem, djelimično i sama nesvjesno robujući Megalopolisu – odrekla slavskog aspekta Svetog Stefana.
Iako narod i danas izjednačava 9.1. sa "slavom" i "Danim Republike", već nekoliko godina se slavski aspekt prećutkuje jer, navodno "Republika ne može imati slavu". Zbilja? Srpska je nastala u znaku Svetog Stefana, nju su izmolili Nemanjići i Kotromanići koji su se nazivali Stefanovim imenom i molili mu se da im sjeme i zavjet ne propadnu. Republika koja "nema slavu" lišava se ne samo pravoslavne već bilo kakve metafizičke dimenzije na kojoj se temelji sve političko, postaje "izraz političke volje" koji je podložan svakom vjetru koji na istorijskoj pozornici duva. Nije uzalud u romanijskim i hercegovačkim slavskim zdravicama naglašeno: "domaćine – ti slavu slavio, svetitelj na pomoći bio!" Iako je narod u svojoj svijesti sačuvao zavjetno-slavski aspekt "Dana Republike", on se mora obnoviti i u javnom govoru, ukoliko želimo da gradimo na temeljima na kojima smo postavljeni žrtvom.
Srpska je nastala kao volja cijeline njenog naroda da živi u zajednici sa Srbijom i Crnom Gorom i Republikom Srpskom Krajinom. Već nekoliko puta su ruski istoričari i politikolozi isticali da je ona zapravo jedini uspješan primjer naroda koji nije pristao da mu neokomunistička "elita" nametne SFRJ-SSSR republičke granice kao samorazumljive granice između sebe i sebe.
Dakle, ona nije zamišljena kao samodovoljna cjelina već kao dio Otadžbine, jednog prostora većeg od nje same ali čiji je i ona neotuđivi dio. Ona je nastala sa molitvom Bogu pravde kao svojom i svesrpskom himnom koju nijedna "Moja Republika" ne smije i ne može da zamijeni. Shvatanjo o Otadžbini, međutim, obavezuje mnogo više nego što je ijedna srpska vlast u 20. i 21. vijeku bila u stanju da pojmi i ostvari. Otadžbina, recimo, podrazumijeva prostor koji je u svim svojim djelovima podjednako politički. To je onaj Šantićev sentiment o tome da njene granice ne opisuje politička moć već "duša" i "ognjište".
Za srpsku nacionalnu misao do 1918. podjednako su važni neoslobođeni krajevi koliko i oni oslobođeni, a ponekad i važniji. Onam 'onamo je himna značaju onoga neoslobođenog dijela Otadžbine. Zato najveća opasnost doživljaju Otadžbine prijeti kako od pounutrašnjenja nametnutih nam granica, tako i od biopolitičkog označavanja pojedinih dijelova srpskog nacionalnog prostora kao "važnijih" (tj moćnijih) a "nevažnih". Asimetrija između Beograda i ostatka srpskog nacionalnog prostora najupadljiviji je primjer tog problema, mada se u izvjesnoj mjeri isti primjer ponavlja u samoj Srpskoj gdje je sve veće prostranstvo politički i životno otpisanog prostora.
Kada god čujem pitanje "šta će Bogoslovski fakultet u Foči? (zašto se ne seli u Banju Luku?)", znam da je u njemu sadržano shvatanje prema kome izvan jednog urbanog centra ne samo da nema nego i ne može biti života, misli, prosvjećenosti. Ta vrsta kapitulacije pred biopolitičkim diktatom Megalopolisa može biti nadiđena samo svjesnim razmještanjem političke, ekonomske i simboličke moći ravnomjerno, u svaki grad i naselje čitave Srpske i čitave Otadžbine. Bez toga su uzaludne sve odbrane Nevesinja i žrtve na Derventi i koridoru. Prostor posvećen žrtvom ne smije biti depolitizovan i depopulisan.
Kutak slobode za našu decu
Ne zaboravimo ni da su ti isti borci sa Nevesinja, Romanije i Vučjaka očekivali društvo sa minimumom pravednosti u njemu. Vjerovatno bi sociolog pripisao te snove o ujedno nacionalno osvješćenom i bar podnošljivo pravednom društvu naših ratnika nekim (za)ostacima "samoupravljačkog" socijalizma, ali slojevi u kojima su pravednost i sloboda dvojedina stvarnost u srpskom nacionalnom biću pohranjeni su već u pretkosovskom pamćenju, u onom svagda važećem idealu da je "bolje svoju izgubiti glavu nego svoju orgiješiti dušu".
Kada god su se ustajali protiv ropstva begovima, Srbi su ustajali i protiv ropstva srpskim sjecikesama i šićardžijama, protiv društva u kome se makar u osnovi neće poštovati hrišćansko dostojanstvo svakog stvorenog čovjeka i svakog člana zavjetne zajednice – a svi smo stvoreni kao bogolika i bogočežnjiva bića. Društveno raslojavanje je možda nužnost istorije i privrede, ali ako je nužno, neka makar i ono bude podnošljivo za one "gubitnike tranzicije" i makar neka bude zasnovano na umu i prosvjećenosti a ne na otimačini i bezočnosti.
Nije "nova klasa" Srpske svjesna koliko svojom bahatošću potkopava osnove onoga na čemu se njeno bogatstvo zasniva. Svi ti stanovi i hoteli, limuzine, bunde i provodi, sekretarice i narkotici, sav hibris onih kojima je mjera prosperiteta – šoping u Gracu, stan izvan Otadžbine, bogatstvo na osnovu rodbinskih i kumovskih veza sa vrhovima "elite" – sve je to neminovnost poslijepadnog svijeta i čovjekove nezasitosti, ali za Srpsku, nastalu na grobovima najboljih, teret uspjeha prosječnih i ispodprosječnih pada na pleća naroda koji se umara, topi, iseljava, odustaje od života i otpora, od nošenja bremena opstanka tamo gdje je po sebi strašno postojati.
Jeste: cjelokupna ta dekadencija samo je odraz dekadentnosti svijeta na zalasku, Megalopolisa koji proždire svoje zadovoljne žrtve, ali za Srpsku – nastalu nasuprot željama Megalopolisa – svaki novi hibris neprosvjećene a bahate lažne buržoazije predstavlja smrtnu opasnost, veću od svih spoljašnjih. Zavjet ne može da pobijedi neprijatelj. Od Zavjeta može samo da odustane dekadentni potomak privučen blještavilom nezavjetne civilizacije. Srpska zato mora da zaliči na san onih koji je u krilu Hristovom danas gledaju i u Carstvu Božijem je sanjaju. Jer država nisu samo planine i manastiri, ulice i groblja – mi njih volimo i dalje i tamo gdje srpske vlasti nema danas više: država je opredjeljenje naroda da je njegovo jedinstvo u Nekome i Nečemu većem od njega samoga.
"Vidiš kako je ovdje lijepo, uređeno, osvjetljeno, bogato: hoćeš da mi kažeš da sve ovo ne vrijedi samo zato što danas djeca znaju manje nego što su znala nekada, iako sve to ima na internetu?" – pita me, koji dan prije Božića, poznanik, jedan od onih ljudi koji su platili ulaznicu u svijet uspješnih okrnjivši svoju nekada blistavu dušu. Nisam ni pokušao da mu odgovorim – onome kome je mjerilo života iskazivo njegovim kulisama, uzalud je govoriti o smislu i svrsi. Republika Srpska nije zbir svih "projekata", tendera i "investicija", ona nije nastala i ne postoji radi njih već sve što činimo i jesmo – tu je radi sna zavejanih i po jamama pobacanih predaka da će se naći i njihova država, kutak slobode za našu djecu i djecu naše djece.
Do dolaska Carstva Božijeg nema savršenih zemalja, ali ima onih koja žele ili ne žele da liče na Carstvo. Bilo je i biće srpskih država, ali samo je jedna Nebeska Srbija. Srpska će se, izvan svake sumnje, odbraniti. U mjeri u kojoj bude srpska, Stefanova i Hristova.
