Beograd, otvoreni grad

Nije nikakva tajna da je Beograd u proleće ubedljivo najlepši grad na svetu. Tada se, kako lucidno primećuje Momo Kapor, zahvaljujući suncu, toj "sirotinjskoj majci", topi šminka i kupljena elegancija izvikanih i bogatih evropskih metropola, a do izražaja dolazi nepatvoreni šarm, duhovna i fizička lepota Beograđanki i Beograđana
Beograd, otvoreni gradwww.globallookpress.com © Martin Moxter

U proleće, okvirno krajem aprila i početkom maja, dani postaju sve duži, mekši i topliji, napune se bašte gradskih kafića, parkovi i ulice naprasno ozelene i rascvetaju se, a sa svih strana, do kasno u noć, odjekuje gotovo mediteranski žamor.

Ovog proleća, međutim, Beograd nije samo najlepši, već, usuđujem se reći, i najslobodniji velegrad u Evropi. U njemu nema bolesne rusofobije, ali ni dominantnog antizapadnjaštva, on radosno i radoznalo prihvata najbolje iz svih svetova, dajući svemu uvezenom onu prepoznatljivu dozu specifičnog "beogradskog šmeka".

Od početka vojnog sukoba u Ukrajini, Srbija i Beograd primili su, na radost lokalnih stanodavaca i rentijera, nemali broj Rusa i Ukrajinaca, a ogromna većina se skladno i uspešno integrisala u svoje mikro-sredine. Možete neke od njih sresti na liturgiji u Crkvi Svetog Aleksandra Nevskog na Dorćolu kako se zajedno mole i pričešćuju. To nije prvi put, Beograd je i nakon Oktobarske revolucije bratski primio brojne pripadnike bele ruske emigracije koja je, sa svoje strane, dala neprocenjiv doprinos estetskom, naučnom i kulturnom razvoju naše prestonice.

U Beogradu trenutno, kao u malo kom gradu u Evropi, možete čitati i slušati i Sputnjik i Bi-Bi-Si, možete otići na veliki miting podrške Rusiji, ali i prošetati se u koloni plavo-žutih demonstranata koji slave Ukrajinu.

Podrazumeva se da svoj geopolitički izbor, ideološki stav i dnevnopolitičko mišljenje ne namećete agresivno drugima, jer onda počinje ona ružna priča o isključivosti, nevaspitanju i totalitarnoj svesti, a to nikako ne ide uz beogradsku ležernost, kosmopolitizam i širinu. Beograđani, premda se pretvaraju da im je mnogo stalo do politike, ionako više vole da pričaju o sportu, noćnom životu i lepim ženama, koje se u neobjašnjivo velikom broju, sa prvim zracima sunca, pojave na ulicama svakog proleća.

Što se tiče sporta, ovog proleća su apsolutni hit Partizanove košarkaške utakmice u Areni, koje su fanatičnim navijanjem i spektakularnom atmosferom opčinile čitavu Evropu, pa su ih brojni sajtovi za putovanja i kulturnu ponudu stavili na liste obaveznih destinacija koje morate obići i doživeti.

Subjektivni osećaj autora ovih redova govori da u Beogradu nikada nije bilo više stranaca, iz svih krajeva planete, od uzbekistanskih dostavljača hrane preko ruskih IT-jevaca do dalekoistočnih biznismena, pa do vas dopiru zvuci najrazličitijih jezika čim kročite na ulicu.

Ima mnogo egzotičnih, ali i onih koje prepoznajete kao zapadne. Mnogi među tim Zapadnjacima pripadaju plemenu digitalnih nomada koji su se trajno nastanili ovde još za vreme pandemije. Tada se naša prestonica najžilavije odupirala uvođenju najrestriktivnijih kovid mera, nastojeći, po svaku cenu, da održi što je moguće normalniji život, a bila je i jedna od retkih koja je omogućavala izbor pri odabiru vakcine, ne samo za domaće građane već i za strane državljane, što je dovelo veliki broj turista u Beograd.

Oni koji su tada, u vreme logorskih lokdauna, okusili autentični miris i ukus slobode proneli su dobar glas o "gradu na Balkanu gde normalnost i zdrav razum još postoje". To je, kako se i moglo očekivati, uzburkalo zle, srbofobne duhove ovih prostora.

Zbog svoje veličine i slobodarskog, prkosnog duha koji ga kroz burnu istoriju krasi, Beograd ostaje večita meta verbalnog iživljavanja iskompleksiranih provincijalaca i razmaženih evropocentričnih elitista, kako domaćih tako i onih iz takozvanog regiona; za njih je dvomilionski grad, objektivno, po svim parametrima, najveći između Beča i Carigrada, samo zaostala “orijentalna kasaba”, kužno mesto odakle treba po svaku cenu pobeći i ugasiti svetlo pri izlasku.

Za razliku od njihovih sterilnih i skučenih mitlevropskih gradića i primorskih varošica gde su Srbe držali u logorima pre samo tridesetak godina, Beograd, na sreću, nije etnički očišćen i opterećen mržnjom, već se u njemu neguju različitosti i multikulturne specifičnosti i kontradikcije našeg složenog istorijskog nasleđa i višedimenzionalnog identiteta. U njemu su svi dobrodošli i svačiji se kulturno-istorijski trag prepoznaje i uvažava, to je uostalom i ono što ga čini jedinom istinskom metropolom na prostoru bivše Jugoslavije.

Kao i sve metropole, on može biti opasan i brz, nepredvidiv i haotičan, ali je generalno bezbedniji od većine evropskih gradova uporedive veličine. Naša deca još bezbedno hodaju ulicama kada padne mrak, što je u jednom Parizu, Briselu ili Rimu postalo nezamislivo, jer postoje čitavi kvartovi, legla kriminala i uličnih bandi, u koje policija uopšte ne zalazi.

To je, pored izraženog gostoprimstva i bogate kulturne i gastronomske ponude, uvek jedna od prvih stvari koje primete i ističu stranci koji dođu u Beograd. U njihovim glavama Beograd još ima imidž opasnog i divljeg mesta, što je maligni recidiv propagande devedesetih, ali pozitivna iskustva putnika namernika ubrzano menjaju ovu zlonamerno stvorenu sliku.

Njihovo iznenađenje obično je još veće kada ih upoznate sa činjenicom da su upravo vlade nekih od njihovih zemalja čak četiri puta u 20. veku bombardovale taj šarmantni i gostoljubivi Beograd, često baš u proleće, baš nekako simbolično na Uskrs. Kao svojevrsni grad feniks, Beograd je naučio da ljubavlju pobeđuje smrt i razaranje, da se iznova diže iz pepela i obnavlja iz “jedne kapi vode”, da hrišćanski oprašta i ide dalje, ali i da ne zaboravlja naneto mu zlo.

U vremenu koje dolazi, upravo te teške i bolne lekcije iz prošlosti predstavljaju zalog kudikamo svetlije perspektive. Sa svojim specifičnim geopolitičkim i geostrateškim položajem, istorijskim iskustvom u kome se sudaraju i prepliću civilizacije Istoka i Zapada, odnosno Orijenta i Evrope, Beograd je u jedinstvenoj poziciji da u budućnosti bude otvoreni grad pomirenih kontrasta i jedno od ključnih čvorišta novog multipolarnog sveta koji nastaje na novim pretpostavkama ravnoteže moći.

Mesto koje vrlo lako može biti domaćin pregovora i posrednik između velikih sila, kao što je nedavno, tokom zvanične posete, nagovestio češki predsednik Miloš Zeman. Uostalom, nije bez razloga pokojni čuburski pisac, slikar i filozof Dragoš Kalajić napisao svojevremeno (a Aleksandar Dugin preuzeo tu njegovu misao) da je Beograd zapravo tajni centar sveta.

image