Pobeda Studentske liste na izborima, bila je jasan izraz političke svesti većine koja je glasala, pre svega, protiv Aleksandra Vučića. Nakon izbora, otvorila se tema političke budućnosti Srbije. Analitičari su pokušali da predvide politički pravac u koji će SL usmeriti političku svest većine koja im je poklonila poverenje. Međutim, malo pažnje smo obratili na sferu koju čini političko nesvesno. Ono spaja sve Srbe, bez obzira da li su patriote ili autošovinisti, partizanovci ili zvezdaši, "dinarci" ili "moravci".
Političko nesvesno se istovremeno stvara i otkriva u znacima koji se pojavljuju i nestaju pred našim očima, poput noćnih teretnih vozova koji prolaze kroz stanice bez zaustavljanja. Mi ih vidimo, ali ne znamo šta se u njima nalazi. Jedan takav znak je i film Lordana Zafranovića, "Zlatni rez 42 – Deca Kozare", koji govori o genocidu nad Srbima u NDH. Kada se u srpskoj javnosti pojavila vest da je niz evropskih festivala odbio da uvrsti ovaj film u svoje programe, gotovo da se niko u Srbiji nije previše iznervirao ili iznenadio. To je zato što je smisao te vesti već ugrađen u naše kolektivno političko nesvesno. Smisao odbijanja Zafranovićevog filma, svedoči da genocid nad Srbima nije istorijski događaj, dakle, nešto završeno i prošlo, već je u pitanju nešto što i dalje traje, a što će se završiti tek onda kada više ne bude bilo Srba koji se mogu istrebiti.
Iznerviran podelama Srba na partizane i četnike u Drugom svetskom ratu, Žarko Vidović je kazao da su Srbi, pre svega, narod logoraša. I bio je u pravu. Najveći broj naših sunarodnika koji je ubijen u tom ratu, stradao je u logorima, jamama i pred streljačkim vodovima, a ne u borbama. Slično tome, danas bi se moglo kazati da Srbi nisu narod "ćacija" ili "blokadera", već, pre svega, jedan egzistencijalno ugrožen narod, utoliko što likvidacije njegovih pripadnika u prošlosti, sadašnjosti, pa samim tim i u budućnosti, jeste nešto očekivano, nešto što nikoga više ne iznenađuje, nešto što nije zločin, pa čak ni događaj. Podele koje se svakodnevno indukuju u srpskom narodu služe da od svesti sakriju istinu da smo i dalje narod logoraša i da je genocid nad nama i dalje u toku.
Naša politička svest to ne zna, ali to "zna" naše političko nesvesno. Ono na tu "spoznaju" reaguje paničnim strahom, koji nikako ne možemo da dovedemo do svesti i tako ga se konačno oslobodimo.
Srbi su danas jedan veoma uplašen narod, koji sebi to neće da prizna, i po tom podsvesnom strahu razlikujemo se od bilo kog drugog naroda u Evropi. Prosečan Evropljanin ne može da zamisli da njegovu državu bombarduje NATO pakt ili da se putem međunarodnih sankcija pretvara u geto. Prosečan Srbin ne samo da to može da zamisli, već je to i doživeo.
Osećanje egzistencijalne ugroženosti se iz svesti počelo premeštati u sferu nesvesnog preko nekoliko važnih događaja: prvi je likvidacija Zorana Đinđića, drugi guranje originalnog DSS-a ispod cenzusa, a treći pretvaranje Srpske radikalne strane u SNS. Svi ovi događaji, uzeti zajedno, stvorili su konsezus u političkom polju Srbije, da "evropski put nema alternativu", što, u stvari, označava politički okvir u kome su stranke i narod odustali od otpora, pristajući da teritorije/vrednosti/suverenitet prodaju za novac/standard. Taj politički okvir je po svojoj prirodi koruptivan, budući da je, po Badjuu, korupcija ideja po kojoj bogaćenje, bilo kolektivno, bilo privatno, predstavlja isključivi i prirodni cilj političke akcije. Konačna posledica odustajanja od svesti o egzistencijalnoj ugroženosti, a zatim i od borbe za suverenitet/opstanak jeste, dakle, pristajanja na korupciju i na pretvaranje naroda u potrošačku masu, čije se čestice povlače u sebe, tražeći od života samo sigurnost i uživanje.
Jedina srpska institucija koja je ostala izvan ovog političkog okvira, nudeći ljudima i dalje celovitu sliku svetu i drugačije usmeren život, jeste Srpska Pravoslavna Crkva, koja nije pristala da postane Pravoslavna Crkva Srbije, i da se tako, de fakto odrekne svetosavlja i veze sa narodom. Iz tog razloga, bivši glavokomandujući NATO kopnenih snaga u Evropi, general Frenklin Ben Hodžiz, izjavio je krajem 2019. godine, da je SPC glavna prepreka NATO paktu za dovršetak posla na Balkanu, što objašnjava žestoke udare na SPC u okviru hibridnog rata (o čemu su vrlo precizno pisala dva moja imenjaka: Slobodan Stojičević u knjizi 'Hibridni rat protiv Srpska pravoslavne crkve' i Slobodan Antonić u knjizi 'Ponerologija anticrkvenog uma'). Cilj tih udara je veoma jednostavan: pretvoriti SPC u instituciju koja neće ometati pretvaranje srpskog naroda u biomasu.
Proces premeštanja svesti o radikalnoj egzistencijalnoj ugroženosti u sferu nesvesnog, koji je u velikoj meri dovršen za vreme vladavine SNS-a, proizveo je tri naoko različite, a zapravo veoma slične reakcije. Povezuje ih nesvesni strah koji vodi ka mirenju sa politikom prodaje vrednosti/teritorije za novac/standard. Prva od te tri reakcije, jeste odlazak iz zemlje, koji nije motivisan ekonomskim razlozima, već željom da se postane deo neke druge zajednice koja nije egzistencijalno ugrožena. Druga reakcija je autošovinizam/samoporicanje, odnosno preuzimanje percepcije srpskog naroda, kakvo imaju njegovi dželati, u nadi da će se tim preuzimanjem zaslužiti njihova milost. Treća reakcija je fasadni patriotizam. Prepoznajemo ga u postojanju tzv. keč-ol stranaka. One postaju moguće onda kada patriote pristanu da dele istu partiju sa autošovinistima, na osnovu sledećeg kompromisa: partija će voditi politiku sistemske desuverenizacije zemlje, dok će patriotama biti dozvoljeno da, tu i tamo, naprave neki suverenistički gest, u vorholovskom trajanju od 5 minuta, kojim bi sebi i istoriji dokazali da su ostali patriote. Nažalost, dobar deo njih bi nakon toga seo za isti sto sa autošovnistima da podele dividende (novac/standard/privilegije) zarađene od pristajanja na desuverenizaciju.
Dugodišnji uspeh ovakve podele uloga nije bio samo posledica umešnosti SNS u sferi političke tehnologije, već i saglasnosti ovakve politike sa političkim nesvesnim srpskog naroda koji je, odustajući od borbe protiv sila koje mu prete istrebljenjem, sebe osudio da postane biomasa, zainteresovana jedino za sigurnost i uživanje/spokoj. Zato i ne čudi činjenica što je pad SNS-a počeo padom nastrešnice, koji je razbio iluziju o sigurnosti. Taj pad nije mogao da ublaži ni povećanje standarda za vreme vladavine SNS-a, budući da standard nikada nije dovoljno velik: naime, želja uvek ima više nego resursa za njihovo ostvarivanje.
Sadašnje političko stanje u Srbiji karakteriše jedan politički paradoks: SL je pobedila SNS na parlamentarnim izborima, ali je sfera političkog nesvesnog ostala ista – njom i dalje dominira osećanje egzistencijalne ugroženosti, odnosno pristanka na politički okvir u kome se teritorije/suverenitet i vrednosti prodaju za standard/novac. O političkoj budućnost Srbije, odlučiće sudbina tog političkog okvira i sadržina sfere političkog nesvesnog.
Za početak, možemo da kažemo da politički okvir prodaje vrednosti za standard danas doživljava veliku krizu. Donedavno, on je sasvim lepo funkcionisao u većini EU država u kojima je transnacionalna oligarhija postepeno i na različite načine menjala sadržinu države i njene vrednosti, dok je narod na to pristajao, jer je uživao u visokom standardu i osećanju sigurnosti. Danas je, međutim, standard stanovnika EU u opadanju, dok osećanje sigurnosti kopni ne samo usled unutrašnjih nemira, nego i zbog zaoštravanja odnosa sa Rusijom. Posledica toga je činjenica da sve veći broj ljudi glasa za partije za koje veruju da mogu da im povrate i standard i obezbede sigurnost, što nije moguće bez promene politike prema Rusiji, odnosno bez svesti da je svet postao multipolaran.
Toga je bio svestan i Aleksandar Vučić. On je znao da standard građana Srbije – kojim je pokušao da kompenzuje druge, negativne strane svoje vladavine – ne zavisi više samo od odnosa sa EU, već i odnosa sa Rusijom i Kinom; stolica sa tri noge, ipak je stabilnija od stolice sa jednom nogom.
Ukoliko se nova vlast odluči za potpunu "harmonizaciju" spoljne politike sa EU – u prevodu, za istiskivanje Rusije i Kine iz Srbije – građani Srbije će suočiti sa istim fenomenima sa kojima se suočavaju i građani tzv. "normalnih" evropskih zemalja: sa padom standarda i izgledima da uskoro na ovaj ili onaj način budu umešani u rat sa Rusijom. Pritom, svima je jasno da pitanje kako će, i da li će Srbi sve to preživeti, u EU nikoga ne zanima.
Ako se ovaj scenario "harmonizacije" ostvari – a ja mislim da se ipak neće ostvariti – onda se postavlja pitanje na koji način će se to odraziti na nesvesno osećanje egzistencijalne ugroženosti srpskog naroda. Prva opcija jeste da, u uslovima ekonomske nesigurnosti i približavanja ratu sa starom istorijskom saveznicom protiv koje nikada nismo ratovali, ovo osećanje prodre iz sfere nesvesnog u sferu svesnog i tako proizvede otpor. Druga opcija je da se osećanje egzistencijalne nesigurnost još više pojača i još dublje prodre u sferu nesvesnog. Tada bi Srbi podsećali na logoraše koji svojim očima gledaju kako ih ubijaju, ali i dalje veruju da život mogu da kupe pokornošću, umesto pružanjem otpora.
Ukoliko, pak, nova vlast prihvati svest o multipolarnosti sveta i započne sa mudrom i laganom resuverenizacijom zemlje, koristeći oduševljenje naroda nakon pada SNS-a, ponovo se postavlja pitanje političkog nesvesnog: da li će političko nesvesno da se menja zajedno sa procesom svesne resuverenizacije, što znači da će strah od egzistencijalne ugroženosti polako opadati, ili će, pak, taj strah poslužiti kao kočnica za političku resuverenizaciju a zatim i za povratak u sferu političke unipolarnosti?
Jedina stvar koja je danas izvesna, jeste zadatak patriota: oni treba da urade sve što mogu da ovo (kolektivno) nesvesno osećanje ugroženosti, premeste u sferu kolektivne svesti. Zašto je to važno? Važno je zato, što će svest o egzistencijalnoj ugroženosti, proizvesti i svest o jedinstvenom susretu o kome piše poznati engleski istoričar Arnold Tojnbi. Taj jedinstveni susret predstavlja susret sa silom koja preti opstanku naroda. Svest o toj pretnji, oslobodiće narod podsvesnog straha i blagotvorno će uticati na njegove stvaralačke moći, pomoću kojih će biti u stanju da se izbori za svoj opstanak.
Primer za jedan takav jedinstveni susret u srpskoj istoriji jeste svesno suočavanje Kraljevine Srbije sa austrougarskom pretnjom, nakon majskog prevrata 1903. godine. Kada danas pogledamo stvaralačke moći te države od svega 4 miliona stanovnika, moramo sebi da priznamo da sa njom, u ovom trenutku, ne možemo da se merimo: oni su bili svesni egzistencijalne pretnje kojoj su bili izloženi i borili su se protiv nje, dok se veliki broj ljudi u današnjoj Srbiji podsmeva našoj egzistencijalnoj ugroženosti ili je smatra "pravednom", prosto zato što njihovom podsvešću vlada osećanje straha, pa nemaju dovoljno hrabrosti, snage i talenta da se toj pretnji suprotstave.
Mi koji smo tu pretnju i egzistencijalnu ugroženost doveli do svesti, ne bi trebalo da očajavamo. Umesto staračkih žalopojki da je sve jednom zauvek i konačno propalo – koje baš i nemaju snagu i lepotu Crnjanskovog "Lamenta nad Beogradom" – treba da spoznaju o našoj jedinstvenoj egzistencijalnoj ugroženosti dovodimo do svesti ostalih naših sunarodnika, i da se borimo, povezujemo i verujemo jedni drugima. To što smo sami, nije kob, muka, ili znamenje skore propasti, već kompliment koji nam je uputila Istorija – kompliment maloj zemlji koja je jednom već bila velika država (da parafraziram Milana Kašanina).
I koja to može da bude ponovo.