Velika Britanija i Francuska su u leto 1854. okupile najveću pomorsku armadu od bitke kod Trafalgara, s namerom da osvoje Sankt Peterburg i rasparčaju Rusiju. Međutim, nije sve pošlo po planu, piše za RT internešenel ruski istoričar Maksim Semjonov.
Eskadra pod komandom admirala Čarlsa Nepijera usidrila se 14. juna 1854. kod Krasne Gorke, svega 20 kilometara od tvrđave Kronštat i oko 50 kilometara od Sankt Peterburga. Nekoliko desetina jedrenjaka i parobroda sa oko 3.500 topova i preko 30.000 mornara bilo je spremno za napad na prestonicu ruske carevine.
Britanska štampa je pisala da je Nepijer obećao kako će doručkovati u Kronštatu a večerati u Peterburgu.
Kako se ispostavilo, navodno "nazadna" Rusija je u Baltičkom moru ponizila "napredne" zapadne zemlje u ovom zaboravljenom poglavlju Krimskog rata.
Krstaški pohod Zapada
Krimski rat (1853-1856) je bio sukob Rusije s jedne strane i koalicije Osmanske carevine, Britanije, Francuske i kraljevine Sardinije sa druge. Iako je glavna kampanja koalicije bila na Krimu, rat se vodio i duž Dunava, na Kavkazu, u ledenim vodama Barencovog i Belog mora, na dalekoj Čukotki, kao i na Baltiku.
Ciljeve antiruske koalicije jasno je i iskreno definisao tadašnji britanski premijer Džon Palmerston, koji je tražio da Rusija ostane bez svoje rastuće mornarice. Ovo je trebalo da se postigne uništenjem ruske vojne i trgovačke flote i osvajanjem ili uništavanjem ruskih obalskih tvrđava na svim frontovima.
Na Baltiku je glavni cilj kampanje bio Kronštat, tvrđava koja je branila Sankt Peterburg. Njenim osvajanjem otvorio bi se put za bombardovanje prestonice sa mora, čime se koalicija nadala da iznudi kapitulaciju carske Rusije.
Na meti koalicije se takođe našla tvrđava Sveaborg, koja je branila Helsingfors (današnji Helsinki), kao i niz manjih utvrđenja i ostrva na Baltiku.
Cilj Londona nije bio samo kapitulacija Rusije. Posle planirane pobede, trebalo je da Krim i Kavkaz predaju Turcima, Vlašku i Moldaviju Austriji, deo Baltika Pruskoj, Finsku i Olandska ostrva Švedskoj, kao i da od ruskih teritorija ponovo uspostave nezavisnu Poljsku. Drugim rečima, Britanija je ciljana na "geopolitički poraz" Rusije, kakav se desio 1917. i 1991. i o kakvom je Zapad maštao 2022.
Posle poraza Napoleona Bonaparte 1815. godine, Rusija je postala kontinentalni hegemon. Njena "Sveta alijansa" sa Austrijom i Prusijom decenijama je čuvala stabilnost Evrope. Upravo je ruska intervencija 1849. slomila mađarski ustanak i spasila habsburšku krunu.
Svega par godina kasnije će Prusija i Austrija da proklamuju neutralnost i rasporede po 100.000 vojnika duž granice, kako bi se okoristile u slučaju da Rusija izgubi rat. Ruska diplomatija, koja je do juče bila u stanju da napravi koaliciju u Evropi, preko noći je ostala bez saveznika.
Sukob je dobio i ideološku dimenziju. Spor pravoslavaca i katolika oko nadležnosti nad hrišćanskim svetim mestima u Jerusalimu i Vitlejemu brzo je izmakao kontroli, pa je nadbiskup Pariza Mari-Dominik-Ogist Sibur tražio da se "istrebi pravoslavna jeres ruskog naroda".
"Napredni" Zapad i "nazadna" Rusija
U britanskoj istoriji se Krimski rat često opisuje kao sukob "nazadne carske Rusije" i "naprednog Zapada". Sa čisto tehničkog stanovišta, britanske i francuske elitne formacije koje su poslate na Krim imale su naprednije oružje od ruskih linijskih pukova. Njihove puške imale su domet od 250-300 metara, naspram 100-120 metara starijih ruskih pušaka. Takođe, britanska i francuska mornarica su već imali značajan broj parobroda, dok je Rusija i dalje koristila većinom jedrenjake.
Međutim, na kraju su gubici u ljudstvu "nazadne" Rusije bili manji nego njenih "naprednih" neprijatelja.
Najveći izazov Rusije je, piše Semjonov, što je morala da radi više stvari istovremeno – ratuje na Krimu, drži dovoljno veliku silu na granici da odvrati Austriju i Prusiju, a imperijalnu gardu čuva za odbranu Sankt Peterburga – dok je koalicija mogla da koncentriše veće snage na pojedinačne tačke i napada po izboru.
Kao prestonica Rusije, Sankt Peterburg je predstavljao jasan vojni cilj koalicije.
"Britanska javnost uskoro očekuje vesti o bombardovanju Kronštata, jurišu na kapije Sankt Peterburga, i ko zna, možda britansku zastavu da se zavijori na kupoli ruskog admiraliteta", pisao je 1854. britanski propagandista Fridrih Engels.
S ovim cilje, London je sakupio najveću flotu od Napoleonskih ratova i stavio je pod komandu iskusnog vice-admirala Čarlsa Nepijera. Računajući francuske brodove, u armadi je bilo 11 parobroda i 15 linijskih jedrenjaka, kao i 32 fregate na parni pogon i sedam na jedra. Flota je imala preko 3.500 topova i više od 30.000 mornara i mornaričkih pešadinaca.
Sve ovo je bilo daleko moćnije od ruske Baltičke flote, pa se ona mudro povukla u okrilje Kronštata i Sveaborga kada se Nepijerova armada pojavila na ulazu u Finski zaliv 19. aprila. Činilo se da će anglo-francuska flota bez problema da uplovi u Sankt Peterburg. A onda je naišla na iznenađenje.
"Ništa im nisam mogao"
"Kronštat je ključ bilo kakvog napada sa mora na Rusiju u Baltiku. Zauzećem Kronštata, Sankt Peterburg vam je pod nogama, ruska mornarica više ne postoji, a Rusija će ponovo biti mala kao pre Petra Velikog", pisao je Engels, donekle s pravom.
Prvi ruski imperator je sagradio Kronštat kada i grad koji je poneo njegovo ime, kao tvrđavu koja će moćnim topovima da brani prestonicu od napada sa mora. Sankt Peterburg je samo 30 kilometara istočno. Ruska komanda, svesna značaja tvrđave, pripremila je odgovor na anglo-francusku armadu.
Imperator Nikolaj I je pred rat lično obišao Kronštat i dodatno obnovio utvrđenje, naoružano sa preko 700 topova. Suočeni sa pet puta više cevi anglo-francuske eskadre, ruski inženjeri su napravili prvo pomorsko minsko polje u istoriji.
Više od 1.500 "paklenih mašina" čuvalo je prilaz tvrđavi sa mora. Akademik Boris Jakobi je osmislio mine koje su mogle da se aktiviraju sa obale putem žice, dok su kontaktne mine bile proizvod Imanuela Nobela, rodonačelnika čuvene industrijske dinastije. Ispočetka je na dubinu od 3,5 metara postavljeno pet redova mina, da bi ih kasnije bilo čak 13. Toliko o "tehnološki nazadnoj" Rusiji!
Nepijer nije znao za mine dok se nije približio Kronštatu 14. juna 1854.
"Nisam mogao ništa da uradim sa svojom moćnom flotom, jer bi svaki napad na Kronštat ili Sveaborg bio sigurna smrt", rekao je britanski admiral. Posle nekoliko sedmica u vodama kraj Kronštata, shvatio je da mu tu nema ni doručka i večere, pa se povukao.
Iako je svojim prisustvom vezao rusku imperijalnu gardu i poremetio baltičku pomorsku trgovinu, to nije bilo dovoljno za velike britanske ambicije. Nepijeru je bila potrebna bar iluzija vojne pobede.
Herojska odbrana Bomarsunda
Moć koalicione flote se zato obrušil na Bomarsund, izolovanu i nedovršenu tvrđavu na Olandskim ostrvima.
Ovaj arhipelag se nalazi na strateškoj lokaciji u Baltičkom moru, na samo 22 kilometra od Finske i 38 kilometara od Švedske. Pripao je Rusiji posle sukoba sa Švedskom (1808-1809), kada je armija generala Bagrationa prepešačila zaleđeni Baltik da priđe Stokholmu.
Tvrđava Bomarsund trebalo je da obezbedi ovu stratešku lokaciju, ali na početku Krimskog rata još nije bila dovršena: imala je samo četvrtinu predviđenog naoružanja, dok je garnizon činilo samo 1.600 vojnika.
Anglo-francuska flota je bombardovala Bomarsund nekoliko nedelja, pre nego što je iskrcala 11.000 marinaca i tešku artiljeriju da je opkole sa kopna. Uprkos nemogućim uslovima, garnizon se borio do kraja. Tek kada su anglo-francuske trupe uspele da probiju zidine, 16. avgusta 1854, kapetan Jakov Bodisko odlučio je da se preda.
Britanci su dozvolili Bodisku da zadrži svoj mač u zarobljeništvu. Nakon rata je ruski vojni tribunal presudio da je njegov postupak bio opravdan i vredan pohvale.
Posada ruske tvrđave Gangut, blizu Helsinkija, postupila je po naređenju i raznela svoja utvrđenja kako ne bi pala u ruke neprijatelja. Na tome se Nepijerova kampanja i završila.
"Engleski topovi nisu govorili na Baltiku. Šaptali su u Bomarsundu, ali je cela Evropa čekala da zagrme u Kronštatu i Sveaborgu. Nije moglo biti većeg udara na britansku pomorsku čast", pisala je potom londonska štampa.
Drugi pokušaj
Kasnije su britanski istoričari pokušali da Nepijerovu neuspelu kampanju opišu kao briljantni potez koji je sprečio rusku flotu da pošalje pojačanja na Krim. Ova teorija nema previše smisla, piše Semjonov, jer je teško zamislivo da bi Baltička flota napustila Sankt Peterburg i uputila se prema Krimu kroz vode pod kontrolom Britanije i Francuske, poput Lamanša i Gibraltara.
Zima te 1854. bila je posebno oštra, a koaliciona pešadija se zaglavila na prilazu Sevastopolju. Suočen sa vojnim neuspesima i fijaskom na Baltiku, Lord Aberdin je podneo ostavku kao premijer u januaru 1855. Zamenio ga je Palmerston, koji je odmah počeo da planira novu baltičku ekspediciju.
Ovaj put je anglo-francusku armadu činilo 67 brodova, koji su se opet uputili prema Kronštatu. Tek kada su četiri britanska parobroda naletela na mine, anglo-francuskoj komandi je postalo jasno da od zauzimanja te tvrđave ipak nema ništa.
Dok su manji brodovi harali po selima duž finske obale, glavna flota je u avgustu udarila na Sveaborg, sa planom da uništi tvrđavu i spali tamošnja brodogradilišta. Za 45 sati ispalili su preko 20.000 granata na tvrđavu, ali nisu uspeli da nanesu značajniju štetu. Ruski građevinari su znali svoj posao.
Ostavši bez opcija, anglo-francuska flota se povukla iz Baltika krajem 1855.
Naravoučenija
Pored vojnih neuspeha, Britanija je na Baltiku pretrpela i diplomatske poraze. Naime, posle okupacije Olandskih ostrva, admiral Nepijer je predložio Švedskoj da ih preuzme. Isto je pokušao i premijer Palmerston, koji je cele 1855. radio na tome da Švedsku i Norvešku, tada pod zajedničkom krunom, uvuče u rat protiv Rusije. London ih je plašio pričama o "ruskom imperijalizmu", dok je istovremeno nudio povratak teritorija izgubljenih u prethodnim ratovima, poput Finske i današnjih baltičkih država.
Švedski pragmatizam je na kraju nadvladao jaka revanšistička osećanja. Stokholm je odbio da okupira Olande i nije potpisao odbrambeni pakt sa Britanijom pre kraja 1855, kada je već bilo kasno da se otvori drugi front protiv Rusije.
Ruska strategija na Baltiku sredinom 19. veka se ispostavila kao preteča vojne doktrine koja se u 21. veku naziva "ometanje pristupa": iako je anglo-francuska flota bila nadmoćna, nije mogla da se probije kroz minska polja i obalska utvrđenja.
Danas NR Kina poseduje hipersonične rakete, "ubice nosača aviona", kako bi američkoj mornarici zatvorila pristup Tajvanskom moreuzu i Južnom kineskom moru u slučaju rata. Drugi primer je Iran, koji ne može da se meri sa SAD po sirovoj vojnoj snazi, ali može da kontroliše Ormuski moreuz raketama i dronovima, što američke pomorske operacije u regionu čini visoko rizičnim.
Neposredne lekcije Krimskog rata svakako je naučila Rusija, piše Semjonov. Uprkos porazu na Baltiku, koalicija je na kraju uspela da zauzme Sevastopolj i nametne nepovoljan mir, mada daleko skromniji od britanskih pustih želja.
Ruska kruna je posle rata pokrenula niz ozbiljnih reformi vojske, finansija, privrede, prava i javnog života, koje će otvoriti vrata eri napretka.